U SRCU ČARŠIJE Bosansko-hercegovački pjevač narodne glazbe pozirao je Nacionalovim reporterima u srcu Sarajeva, pokraj rijeke Miljacke i s fildžanom prave turske kaveHalid Bešlić prvi je bosanskohercegovački pjevač koji je u Hrvatskoj srušio predrasude o narodnjačkoj glazbi. U samo dvije godine prešao je put od nastupanja u klubovima do rasprodanog koncerta u zagrebačkoj Areni 23. listopada, a u samo dva dana prodana je i trećina ulaznica za drugi koncert, 24. listopada. Halid Bešlić ne taji koliko je to u njegovu životu značajan događaj i prilika kakva se možda više nikad neće ponoviti. Svjestan je da je na neki način postao fenomen probivši se na tržište koje je oduvijek takvu vrstu glazbe smatralo manje vrijednom pa se i sam pita: "Što je ovo došlo da je cool biti na mom koncertu?" No činjenica je da su mnogi u Hrvatskoj Bešlića voljeli i prije nego što je to postalo "cool". S pjevačem smo razgovarali uoči njegova nastupa na tuzlanskom koncertu "Indexi i prijatelji" gdje je otpjevao njihovu obradu sevdalinke "Snijeg pade na behar, na voće". Iako je rekao da je smanjio tempo nakon teške prometne nesreće 10. ožujka, nakon koje više ne vidi na desno oko, u zadnjih nekoliko dana kao da je sve nadoknadio, a na dan intervjua uspio je poslijepodne kratko doći kao gost na svadbu svoje prijateljice u Sarajevu, skoknuti do Tuzle na koncert Indexa i potom iza ponoći navratiti na proslavu godišnjice lista Dnevni avaz.

NACIONAL: Kako to da ste u posljednje dvije godine u Hrvatskoj doživjela toliki uspjeh? Još prije dvije godine pjevali ste u Bestu, potom u Ciboni, a danas imate dva koncerta zaredom u Areni. Možete li usporediti situaciju prije dvije godine i sada?

- Ja sam imao svoje fanove u Hrvatskoj i prije, koji su kupovali moje CD-e i slušali me, ali nije me bilo u medijima. Pazi, zahvaljujući Hit Recordsu i ponajviše Miroslavu Rusu, naš odnos je bio takav da sam rekao da ću potpisati ugovor na bianco. Znao sam da imam svoju publiku, ali bilo je teško doći do tih medija. Vladala je jedna tiha zabrana, da ne kažem ilegala. I onda sam napravio mega-mega hit "Prvi poljubac" koji se probio na neke lokalne stanice. Kad je Miroslav Rus preuzeo promociju u svoje ruke, pjesma "Čardak" je 15 dana bila glavna pjesma u Hrvatskoj, onda je krenula "Miljacka" pa cijeli album. Onda sam odradio vrhunski koncert u Ciboni, koji ne znam kad ću slijedeći put moći ponoviti. Takve pozitivne emocije nisam doživio nikad otkako pjevam. Nisu to bile histerične emocije, nego trosatno uživaje. Cilj mi je ponoviti to u Areni. Moje se pjesme danas puštaju na radiju, na televiziji i za mene su u Hrvatskoj sad čuli i oni koji prije nisu znali ni da postojim.

NACIONAL: Spadaju li tu i ljudi koji su prema vama i općenito toj vrsti glazbe imali predrasude? Stalno su vas svrstavali u ladice "novokomponovane" glazbe i turbo-folka.

- Ma ja, i jedno i drugo. Dobro, meni je u kritičnom trenutku dosta pomoglo to što su moje pjesme bile u filmu "Armin" Ognjena Sviličića, onda sam pjevao u filmu "Karaula" Rajka Grlića, doduše tu nisam pjevao svoje pjesme nego tuđe, ali sam u tom filmu i glumio. Onda se pojavljujem u filmu "Kod Amidže Idriza" Pjera Žalice s pjesmom "Malo je, malo dana", pa s "Prvim poljupcem" u "Grbavici" Jasmile Žbanić. U filmovina Borisa T. Matića koristi se motiv moje pjesme "Zlatne strune". Uglavnom, ti su filmovi utjecali na to da se moje ime pojavi u medijima tipa Glorije, Nacionala. Doduše, ja sam u Nacionalu, kad je još bio onaj stari papir, imao veliki intervju još 1997. kad sam imao koncert u Domu sportova. Ja sam, dakle, dio istorije Nacionala.

NACIONAL: To je i za vas bio povijesni trenutak, jer ste do tada u Hrvatskoj mogli nastupati samo u "kafanama".

OBOŽAVATELJICE Halida Bešlića iz Nove Gradiške htjele su se fotografirati s poznatim pjevačem- Da, ja sam taj koncert uradio u Maloj dvorani Doma sportova, bez ikakve reklame za tri i pol hiljade ljudi, što je za ono vrijeme, kad su se još osjećale ratne rane, bio pojam. Poslije mene je imao i Haris Džinović, ali ne toliko uspješno. Poslije toga nastupi su se sveli na koncerte po klubovima i dikotekama. Ja sam izabrao Best jer je to velika diskoteka koja na neki način može zamijeniti malu dvoranu Doma sportova. Dvije tisuće ljudi u diskoteci ravno je pet-šest hiljada ljudi u dvorani jer u klubu nema skupih troškova dvorane. No do 1997. u ratnim godinama nisam nastupao u Zagrebu. Postoji period prije rata i poslije rata. Prije rata sam imao koncerte po dvoranama u Hrvatskoj i na raznim zabavama, kirbajima i slično. No sjećam se da smo negdje iza rata pokojni Davorin Popović iz Indexa i ja pjevali na otvorenju diskoteke koja se zvala Oluja, a otvorili su je moji prijatelji iz Dervente.

'JAVAŠLUK OPUSTOŠIO BOSNU'

NACIONAL: Kako gledate na to što je prije deset godina bilo nezamislivo da se pjevači poput vas pojavljuju na hrvatskoj televiziji?

- Imao sam ja prolaz u Hrvatskoj i prije, ali nisu mogli mene pustiti, a druge ostaviti. Mene su na kraju ipak pustili jer su valjda shvatili da se ja ne uklapam u te kalupe. Govorili su "to je pjesma Halida Bešlića", nije ni ovako ni onako nego je to nešto "halidovsko". To je ipak veliki uspjeh i sretan sam da je tako. Ja nekad volim što ne mogu sve pjesme da se puštaju, da postoji selekcija. Dao bog da to bude i u Bosni. Na našim stanicama nema nikakve selekcije nego jedan sistem koji propušta baš sve, tako da mi se neka muzika zgadi kad ju čujem. Kompletan javašluk je opustošio Bosnu, izvan svakog ukusa i mjere. Mi Bosanci znamo što je dobra pjesma. Urednici bi trebali probirati što će puštati i zato skidam kapu hrvatskim urednicima.

NACIONAL: A kakva je bila situacija u Jugoslaviji?

- Tada nije bilo zabrane, ali selekcija je bila veća. Ja sam bio zvijezda i dobro sam kotirao u Hrvatskoj, ali najbolje je kotirala Hanka Paldum, kao i Haris Džinović i oni stari pjevači sevdaha, recimo Safet Zahim... A mi mlađi, Hanka Paldum, ja, Halid Muslimović dobro smo kotirali i dobro smo radili. Nastupali smo i u emisijama koje su se prikazivale u JRT shemi, odnosno na području cijele Jugoslavije. Nastupali smo čak i u "Top listi nadrealista" koju su radili poznati bosanski glumci. Mi smo koristili, čak i kroz humor, da nas ljudi vide jer ta je emisija bila nevjerojatno gledana. A ja sam u to vrijeme imao megahitove. Moja ploča "Neću, neću dijamante" prodavana je u milijunskoj tiraži. Zamislite danas prodati milijun CD-a. Ne znam s čim bih to danas mogao usporediti.

NACIONAL: Jeste li u to vrijeme socijalizma mogli dobro zaraditi?

- Jesam, od tantijema, autorskih prava, koncerata. Bilo je para dosta, ali se potrošilo, šta ćeš.

NACIONAL: Na što ste voljeli najviše trošiti?

- Bio sam mlad, željan života, ali nisam se razbacivao. Ja sam bio više boem, ali trošio sam na kafane. Nisam kockar, to je dobro, i ne volim drogu. Ta dva glavna poroka nemam, a na ostalo ako se potroši nije mi žao.

NACIONAL: Kako ste vi proživljavali to što se na vrstu glazbe koju vi pjevate gledalo kao na nešto niže?

NA KONCERTU u čast Indexa 'Da sam ja netko' u Lisinskom s Massimom Savićem i Mladenom Vojičićem Tifom- Nije mi to bio problem jer ja znam šta vrijedi. Možeš ti misliti o tome što hoćeš, ali ja znam što je dobro i znam da i u narodnoj muzici ima kvalitete.

'BOSANCI SU SE DERALI KO PIVARA'

NACIONAL: Niste se nikad htjeli baviti zabavnom glazbom?

- Ja sam mogao da budem zabavni pjevač, osvojio sam čak prvo mjesto na jednom festivalu zabavne muzike u Bosanskom Novom. U to vrijeme je predsjednik žirija bio Giati Atamalov, kad je vidio da sam naletio, rekao mi je da sam najveća budala. Zašto, kažem, a veli on: "Ti si rođeni zabavnjak." Ali ja u duši volim narodnu muziku jer sam rastao uz to pa sam se kasno priključio u zabavnu glazbu. Ali imam pop-rock filing dok pjevam i kažu da mi to leži. Recimo, "Dvadesete" nije uopće narodna pjesma, nema nikakvih narodnih elemenata. Ima pop-rock crtu s malo etno elemenata. No to je kao što su se prije pjevale zabavne pjesme, u vrijeme Tereze, Gabi, oni su pjevali te šlagere koji su puno narodnjaka imali u sebi. Kad sam ja pobijedio u Bosanskom Novom kao amater, Arsen, Gabi i Tereza bili su gosti tog festivala, jako popularni. Ali ja sam odnio prvo mjesto jer sam imao jednu lijepu pop pjesmu koja se zvala "Domovina", a svirali su je i jazz muzičari, Peco Petej, Vedran Boćić, tako, ta ekipa. Poslije sam ju snimio i u narodnoj verziji "Domovino, u srcu te nosim".

NACIONAL: Kad ste u Jugoslaviji pjevali o domovini, jeste li smjeli pjevati o Bosni?

- Interesantno je da u ono vrijeme Srbi i Hrvati nisu smjeli puno spominjati svoje domovine jer se sve uvlačilo u neki kontekst nacionalizma. Ako bi Srbin počeo nešto o čobanima, odmah bi mu rekli da je četnik, ako Hrvat digne glavu, eno ga ustaša. Tako da su oni bili etiketirani. A mi Bosanci smo se derali ko pivara, što mi imamo običaj reći. O Bosni se pjevalo puna srca i mi smo znali da nije problem Bosna. Tako da smo po tome bili privilegirani u bivšoj državi, pjevali smo "Bosno moja", Bosna ovaka, Bosna onaka... Mi smo smjeli u Bosni pjevati kako god okreneš.

NACIONAL: A jesu li se tadašnji glavni pjevači na našoj estradi htjeli uopće družiti s vama, kao danas. Jesu li tada na vas gledali kao na nekog "nižeg ranga"?

- Oni su se prema meni fino ponašali, a sad, šta su mislili, ne znam. Ja sam, recimo, prvi put nastupio s Terezom u Frankfurtu prije 30 godina. Bili smo Tereze Kesovija, Safet Isović, Zdravko Čolić i ja. Imali smo još nekoliko zajedničkih nastupa, a prošle godine smo pjevali u Jesenicama u Sloveniji za jednu političku stranku, pjevali smo Bosancima u Jesenicama da pomognemo jednom Slovencu čija je žena Sarajka da dobije koji glas.

NACIONAL: Kako inače gledate na nastupe za političke stranke?

Kao mlad pjevač sedamdesetih godina- To je prilika da nešto zaradiš, a ako otpjevaš par koncerata, nitko te neće samo po tome pamtiti. Ja sam pjevao i za liberale i za SDA, i za Stranku za Bosnu i Hercegovinu, a najviše za SDP, jer sam rođeni esdepeovac. Ja sam umjereni socijaldemokrata, ta linija mi najviše paše, ali to ne znači da su uvijek ljudi koji vode takve stranke dobri. Ljudi su kvarljiva roba, ali ideja je ideja. Mislim da je ideja koja govori o tome da treba biti pravde među ljudima, da se trebamo brinuti o starijima i bolesnima, da je to ideja budućnosti.

NACIONAL: Kad ste se iz rodne Knežine uputili u svijet?

- Osnovnu školu završio sam u tom selu Knežina. S nekih 13-14 godina, budući da sam ranije krenuo u školu, došao sam u Sarajevo. Bio sam u đačkom domu na Grbavici, završio sam zanat za tesara. Ali kad sam počeo raditi i vidio kako je teško raditi, odmah sam se knjige uhvatio kao pijan plota. To me dosta opametilo. Kad sam završio zanat i počeo raditi na građevini, rekao sam sam sebi: "To ćeš da radiš cijeli život?" I onda sam se uhvatio knjigice i završio za građevinskog poslovođu, što bi danas bila kao neka viša škola. Ali sam bio mlad, počeo sam pjevušiti i onda sam otišao u vojsku u Obrenovac kod Beograda. Ali mi smo bili na terenu oko Valjeva, moja jedinica je bila hidrotehnička, pravili smo kartaže izvora vode za sela, pa smo seljacima pravili vodovode. Spavali smo u školama i šatorima. No u vojsci je bilo dobrih muzičara i iz Splita, Sinja, imali smo bend koji se zvao Sinjski alkari, gitarista iz kasnijeg benda Rokeri s Moravu je svirao s nama.

NACIONAL: Vi ste se dakle u vojsci počeli intenzivnije baviti glazbom?

- Tamo sam stalno nastupao i stekao repertoar od preko sto pjesama. To su bile tuđe pjesme, naravno. Kako sam ja bio neophodan svojoj jedinici za vodove, znali su po mene poslati i u mjesto 100 kilometara dalje samo da nastupim. Bio sam jako aktivan oko muzike i pjevanja, što sam najviše na svijetu i želio. Došavši iz vojske, imao sam solidan repertoar da mogu u kafani da pjevam i pala je ta odluka da ću se bavit muzikom.
kako je popustio skeptični otac

NACIONAL: Ali vaš otac bio je protiv toga da se bavite glazbom?

- Da, ja potječem iz kraja gdje su ljudi gorštaci, Hercegovina i moja domaja su isto. Mi smo kruti, tvrdi, a muzičari nisu smatrani za neku profesiju ni zanat, to je bilo više 'nako.

NACIONAL: Pročitala sam da se predomislio kad je vidio da u jednoj noći možete zaraditi više nego on zacijeli mjesec.

- Onda je zašutio. Ali njemu ni dan danas nije jasno što ja tu radim. No počeo sam u onim noćnim kafanama i manjim takozvanim birtijama pjevati za bakšiš. I tako se nakon godinu dana stjecala rutina. Otkad sam mikrofon uzeo u ruke i počeo se time baviti, od toga živim i gotovo je, za mene je priča bila završena. Onda sam počeo birati ljepše gradske kavane gdje se svirala malo ljepša muzika, bilo je pristojnije. Tu sam proveo jedno tri godine u Sarajevu i proširio repertorar. Tad se u Sarajevu svašta sviralo, zabavna, narodna, starogradske, romanse, sevdalinke i morao si kao pjevač znati cijeli repertoar da bi mogao zadovoljiti goste. I tako je prošlo jedno pet, šest godina da bih se uopće usudio da pomišljam na neku ploču. Onda je izašla prva singlica, pa druga, pa treća, pa prvi album.

VRHUNAC SLAVE, PA RAT

NACIONAL: U to ste se vrijeme i oženili. Kako ste upoznali suprugu Sejdu?

DUG BRAK Sa suprugom Sejdom na zadnjem Sarajevo Film Festivalu, kad se prvi put pojavio u javnosti nakon automobilske nesreće- Njena sestra je bila moja drugarica, radila je u kuhinji u kafani u kojoj sam ja pjevao. Kako je pričala svojim roditeljima da sam ja fin momak i da bi voljela da me upoznaju, jednom sam otišao kod nje i kad sam ušao u kuću, vidim jednu djevojku. Pitam ja: "Tko ti je ovo?" Veli, sestra. "Što ti ne kažeš da imaš sestru!", rekoh. "Znaš što ti je radit'." I tako je bilo.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vam netko napiše tu prvu pjesmu?

- Momak koji je svirao sa mnom u bendu zvao se Nedžad Sarihović, komponovao je dvije pjesme, iznajmili smo prvi privatni studio za snimanje od Paše Terovića iz grupe Čičci, sve sam financirao, i onda smo sa snimkama otišli u Diskoton. Poznavao sam tamo neke ljude koji su me primili, izdao sam singl "Ne budi mi nadu" i napravio zapažen uspjeh. Tad su svi utrkivali tko će me kao neku zlatnu koku dovesti nekamo. Druga singlica "Sijedi starac" je jako dobro prodana, treća također. Onda sam snimio prvu ploču i godinu dana bio gost Hanke Paldum na jugoslavenskoj turneji. Na toj su me turneji ljudi upoznali jer je Hanka u to vrijeme bila zvijezda bez konkurencije i kao ličnost i kao pjevačica. Tu sam stekao dosta koncertnog samopouzdanja. Poslije toga mi se osmjehnula sreća s pjesmom "Neću, neću dijamante" koja razvaljuje sve. Prodali smo veliku tiražu, postao sam prava zvijezda i napravio samostalnu karijeru na kojoj sam ugostio i buduće zvijezde poput Mile Kitića, Duška Kuliša, Šemse Seljakovića, Halida Muslimovića. Ubrzo su svi oni izbacili albume i počinje jedna generacijska priča što se tiče te narodne muzike.

NACIONAL: I onda je počeo rat. Vi ste za to vrijeme bili u Njemačkoj.

- U Njemačku sam otišao tri-četiri mjeseca prije rata u Bosni. Pjevao sam po kafanama i klubovima. Kad je puklo, razmišljao sam da ženu i dijete izvedem. Kad su bile demonstracije u Sarajevu, moj sin izbjegao je metak za tri metra i onda rekao: "Mama, ja neću da poginem." Kako žena nije htjela ići, rekao sam joj da, ako ona neće, neka barem pošalje dijete. Onda ona kaže: "Ti mene ne voliš." Ma volim, kažem, izlazi, šta mi glumiš heroja tu. Onda sam pomagao koliko sam mogao, mislim da sam bio puno korisniji gore nego dolje. Hvala bogu da je taj rat iza nas. Nisam bio u ratu, ali isto kao da sam i bio. Slomi te to, svaku noć slušaš, gledaš, ne znaš šta je. Mi tada nismo još imali pomoć institucija, samoinicijativno smo sredstva skupljali i slali pomoć, iako su sve veze s Bosnom bile blokirane. Jedan koncert pjevao bih za Bosnu, jedan za sebe i tako se živjelo.