Renato BaretićAjmo redom: samo tri sata nakon onoga Kerumovoga gostovanja u "Nedjeljom u dva" pogledao sam po portalima i forumima kako diše narod. Na svakome od njih, devet od deset komentara bilo je ne samo za Keruma, nego i totalno protiv Stankovića. I to ne zato što je, ne znam, loše pripremio ili vodio emisiju, nego stoga što je, tako svi tvrde - Srbin. Znam Aleksandra, bio sam mu jednom i gost u emisiji, čujemo se s vremena na vrijeme ili si esemesamo, ali nikad mi nije palo na pamet da ga pitam za nacionalnost. Hrvatska javnost, međutim, u golemoj većini (govorim o onima koji se znaju služiti internetom i hračkati kroz isti) apsolutno je uvjerena u njegovo srpstvo, pače i četništvo! Drugim riječima - "bravo žele, car si, tribalo je več da neko kaže tom ćetniku čelavon aleksanru šta ga ide!" sublimat je svih onih devet od deset maločas spomenutih komentara. Dakle, Željko Kerum ima razloga za likovanje: nitko nikad nije bio u pravu kao on, kad je rekao da mu je kod Stankovića samo izletjelo ono što ionako misli 90 posto Hrvata.
Idemo dalje: kad je objavljeno da nekakav tamo minorni mediokritet daje otkaz Tariku Filipoviću, na portalima i forumima u debeloj natpolovičnoj većini našli su se oni koji su najveću hrvatsku TV-voditeljsku zvijezdu nazivali "muslićem", "obrezancem" ili, u najblažem slučaju, "bosančerosom". Znači, bilo kakav Ličanin, Slavonac, Dalmatinac ili Zagorac, makar bio i neduhoviti mucavi degenerik (dapače!) njima bi bio prihvatljiviji na mjestu voditelja "Milijunaša", samo ako bi javno protepetao da je Hrvat i da nedjeljom ide na misu...

Treći primjer: Igor Mandić može se smatrati najsretnijim čovjekom na svijetu, samo zato što ga još nije ubio nitko od ovih anonimnih verbalnih koljača s interneta. Jer to što ljudi govore i tastaturaju nakon njegove prošlonedjeljne drčne provokacije (opet kod "ćetnika" Stankovića!), toga se ni Himmler i Goebbels na LSD-u ne bi sjetili! Ima još: sjetite se onoga biskupa koji je nedavno s oltara agitirao za predsjednika-katolika ("S predsjednikom na tijelu Kristovom", tako bi se tada valjda morala preimenovati ona poznata radijska emisija) ili pak vojnog ordinarija koji je neki dan u Mariji Bistrici, uz drugo prosuto biserje, skoro pa prokleo bračne parove koji ne žele imati djecu, kao da on išta praktičnoga znade o braku i roditeljstvu... Nije to sve: predsjednik SDP-a glavnog je urednika jednih hrvatskih dnevnih novina nazvao udbašem (što nikad, ni u najcrnjim vremenima, nije napravio nitko ljeviji od HDZ-a) pa onda još i, sa smiješkom na licu, zažalio što nema ni biološkog niti nuklearnog oružja protiv stranci nesklonih novinara - što nikad nije napravio niti itko desniji od HDZ-a...

Istog dana, ako se ne varam, ministar vanjskih poslova odaslao je u Bern diplomatsku notu s prosvjedom protiv (inače zbilja glupe, ako mene pitate) zabrane ulaska Marka Perkovića Thompsona u Švicarsku, kao da je posrijedi neki važan diplomat, barem otpravnik poslova, a ne estradni potpirivač šovinizma... Za preljev na tom složencu od idiotizma, zatucanosti, nepismenosti i apsurda pobrinuo se nekakav HUP, "Hrvatski uljudbeni pokret", krdo preživjelih ustašofilnih tiranosaura, koji bi na Splavnici, u srcu Zagreba, 26. prosinca podizali spomenik Anti Paveliću, trgovcu teritorijem na veliko i ubojici na masovno, zapovjedniku koji je od svojih rasutih trupa pobjegao prerušen u žensko. A "know-how" za podizanje i otkrivanje te brončane hrpe govana odlaze tražiti od braće po krvi, četnikonostalgičara s Ravne Gore...
Ne znam što se vama čini, ali meni sve to sliči na najgoru moguću prognozu vremena za svakoga mislećeg u Hrvatskoj. A ne smetnite s uma da Bandićev apsolutistički populizam (zvuči kao oksimoron, ali vidimo da nije) nisam ni spomenuo, baš kao ni navijačko mahnitanje po drugim zemljama ili lopovsko čerupanje po (navodno) domaćim tvrtkama. Zemlja nam je toliko pognojena lopovlukom, čemerom, siromaštvom, frustracijama i rezigniranošću da je skoro pa pitanje dana kad će iz nje izniknuti neki Vođa, Spasitelj, takav nekakav lik, u kojemu će većina birača prepoznati Jedinoga Koji Nas Iz Ovoga Može Izvući, ne shvaćajući da njemu ništa takvo zapravo nije ni na kraj pameti. U Splitu se to već dogodilo, naivci će se trijezniti dugo i bolno, ali bojim se da bi se prije tog otrežnjenja za splitskim (točnije: splitsko-dalmatinskim) primjerom mogla povesti cijela Hrvatska, željna nekog novog Vrhovnika koji je "znao napravit za sebe, pa će onda valjda znat i za nas"...

Ako se ne dogodi nešto uistinu prijelomno, u povijesnom smislu, već dogodine živjet ćemo, umjesto u normalnoj, običnoj Hrvatskoj, u nekakvoj skjavonskoj varijanti Berluskonije, gdje se maloljetnice proračunato podaju starcima da bi ih poslije mogle ucjenjivati, a oni na sve samo odmahuju rukom jer nemaju vremena, mafijašenje ih odveć okupira... Dođu li na vlast ovi kojih se bojim (a doći će), prilično je vjerojatno da ću biti u prvoj tisući onih koji će na nadlaktici morati nositi žutu traku (ili crvenu, zelenu, cinober, nema veze, svejedno je, traka je traka) ali ja ću barem znati zašto je nosim. Za razliku od svih mojih tobožnjih kolega koji, po svim medijima, relativiziraju opasnost pred kojom stoje s figom u džepu, uvjereni da ta traka neće stići i na njihov rukav i da je pomirljivost dovoljno jako oružje u susretu s nasrnulim medvjedom, vukom, šleperom, vlakom ili maybachom, pa mi palamude o "urbanom rasizmu" i nekakvoj nastranoj mržnji prema ljudima pristiglim (poput moje majke, ej!) u grad sa sela ili iz provincije. Seljaštvo i provincija su, to godinama tvrdim, pojmovi iz psihologije, a ne iz geografije. Da parafraziram jednog srpskog pisca - nije mi važno odakle dolaziš, nego kamo (i kako!) ideš.