STRAST ZA FOTKOM Crno-bijela fotografija
Ive Pukanića kao mladog fotografa koji je počeo snimati 70-ih godina, a za izložbu 'Boje života' odabrano je 70 fotografija,
koje će se moći kupiti preko portala www.nacional. hr., a novac će pripasti pobjedniku Nacionalova natječaja za mlade fotografeU povodu godišnjice smrti Ive Pukanića, osnivača NCL Media Grupe, u utorak, 27. listopada, u Muzeju Mimara, bit će otvorena izložba “Boje života - Ivo Pukanić, in memoriam”. Budući da je Pukanić bio i novinar i fotograf, na izložbi će biti predstavljeno 70 fotografija koje su nastale u 30 godina tijekom kojih je fotografirao poznate osobe iz svijeta filma, sporta, estrade, politike, gospodarstva. Sve fotografije moći će se kupiti preko internetskog portala nacional.hr, a sav prikupljen novac pripast će pobjedniku Nacionalova natječaja za mlade talentirane fotografe do 26 godina.
Ivo Pukanić bio je rijetka osoba u hrvatskom novinarstvu jer je bio podjednako kvalitetan i kao fotograf kao i novinar, a jednako tako je i od svojih novinara u NCL Media Grupi tražio da se, uz pisanje, bave i fotografiranjem. Svoju fotografsko-novinarsku karijeru usavršio je od 1992., kad je radio za tjednik Globus, tada najznačajniji tjednik u Hrvatskoj. Nakon tri godine u Globusu s grupom nezadovoljnih novinara 1995. je osnovao tjednik Nacional i postao njegov prvi glavni urednik. Fotografiju ni tada nije zanemario. Kao što se uvijek oduševljavao svim novotarijama u elektroničkoj industriji, tako se uvijek oduševljavao i fotografskim novotarijama, tako da su fotografi Nacionala uživali u tome što ih njihov šef opskrbljuje vrlo skupim fotoaparatima.
I ne samo to, za Pukanića je fotografija u Nacionalu uvijek bila jednako vrijedna i bitna kao i tekst, tako da su mnogi fotografi Nacionala zahvaljujući tome zajedno s novinarima proputovali cijelu Europu kako bi donijeli fotografije kakve su druge novinske redakcije mogle samo kupiti od svjetskih fotoagencija. Sam Pukanić posljednjih desetak godina nije nosio sa sobom više kilograma tešku fotografsku opremu, ali zahvaljujući tehnološkom napretku te malim i vrhunskim fotoaparatima nikad se nije odvajao od najnovijih modela. Zahvaljujući jednom takvom nastala je i čuvena fotografija Ante Gotovine koja je, kao i Pukanićev intervju s njim, iznenadila hrvatsku javnost. I inače, svaki put kad bi, slučajno ili ne, naišao na zanimljivu novinsku temu, Pukanić nije zvao nekog od fotografa nego je sam fotografirao ljude i događaje.
Fotoaparat u džepu ga je stalno “svrbio”, bilo da se nalazio na nekom od društvenih događaja s brojnim poznatim osobama, bilo da je trebao potajno fotografirati značajnu osobu koja se skrivala od javnosti i medija te je njezinu fotografiju bilo nemoguće naći u nekom od novinskih arhiva. Svaki put kad bi nastala neka od takvih fotografija, Pukanić bi s najsretnijim izrazom lica na svijetu dolazio u redakciju i ponosno pokazivao svoj rad. Čak i kada se činilo da su rast i poslovi NCL Media Grupe bilo toliki da Pukanić više neće imati vremena za fotografiju, on je dokazivao suprotno. Tako je pola godine prije svoje smrti nazvao Igor Šobana, urednika fotografije u Nacionalu, i pitao ga koji je trenutačno najkvalitetniji fotoaparat na svijetu. Šoban mu je odgovorio, na što je Pukanić sutradan kupio taj model fotoaparata.
Među tisućama Pukanićevih fotografija 70 izloženih odabrali su fotografi NCL Media Grupe Krasnodar Peršun i Igor Šoban te direktor fotoagencije Pixsell Siniša Hančić, dok je autor izložbe i kreator njenog likovnog postava likovni kritičar Milan Bešlić. Nakon Zagreba izložba će biti postavljena i u drugim hrvatskim gradovima. Izložba “Boje života” ujedno je i dio Nacionalova natječaja za mlade fotografe. Pobjedniku fotografskog natječaja, osim jednokratne stipendije čiji će iznos ovisiti o prikupljenim sredstvima od prodanih fotografija, omogućit će se i tromjesečno usavršavanje i stručna praksa u fotografskom odjelu NCL Media Grupe. Projekt će se realizirati svakih pet godina, kad će se organizirati nove izložbe s fotografijama Ive Pukanića. Otvorenju izložbe u Zagrebu prisustvovat će i velika većina poznatih osoba koje je Pukanić fotografirao. Nekima od njih pokazali smo fotografije na kojima se nalaze i koje će biti izložene u Muzeju Mimara, a oni su se prisjetili trenutaka kad su surađivali s Pukanićem, fotografom i novinarom.
MIROSLAV LILIĆ
■ Fotografija je nastala krajem 1994., tri-četiri mjeseca nakon što sam otišao s Hrvatske televizije i postao direktor Croatia Recordsa. Intervju smo radili u Muzeju za umjetnost i obrt u restoranu Drage Vukušića. Pukanić je i radio intervju i fotografirao me, pri čemu je napravio desetak fotografija. Razgovarali smo o situaciji u hrvatskoj diskografiji koja je tada bila jako loša, o tome što se kani napraviti, kako riješiti problem piratizacije itd. Sjećam se da nije cijelo vrijeme sjedio preko puta mene nego je tijekom intervjua ustajao i fotografirao me dok je magnetofon snimao razgovor. Bio je to dobar i zanimljiv intervju koji je bio objavljen u Globusu gdje je Pukanić tada bio urednik televizijskog priloga. Već je tada bio šarmantan i simpatičan, dok još nije imao svoj list Nacional. Takav je bio i kao novinar i kao fotoreporter. S poslovne strane, i u kasnijim druženjima, Pukanić mi je ostao u sjećanju kao fer i korektan novinar i nikada nisam imao primjedbi na njegov rad. Kao novinar je bio vrlo zanimljiv, dok mu je fotografija očito bila strast koja je dugo trajala. Nadam se da se fotografi neće uvrijediti, ali novinarstvo je jače od fotografije, no Pukanić je i nakon što je osnovao vlastite novine nastavio fotografirati. Fotografija je strast koja uvijek prati glavni posao, a Pukaniću je novinarstvo postalo glavni posao.
DIJANA ČULJAK-ŠELEBAJ
■ Pukija sam poznavala desetak godina prije snimanja, a sada je prošlo točno deset godina otkad je nakon jednog intervjua Nacionalu u redakciji rekao: “Danas ja snimam Čuljak.” Iako sam znala da je fotografija njegova velika strast, tih godina više se bavio uredničkim poslom, a manje fotografiranjem, pa je odlukom da on snimi te fotke bila iznenađena cijela redakcija, ali, naravno, i ja. Ušli smo u studio i, da sam znala šta me čeka, sigurno bih protestirala. Trajalo je satima. Puki je bio zafrkant, uvijek dobre volje, cinik, i nikad ga prije nisam vidjela kad radi, a to je uistinu tortura. Glavu gore, ruku dolje, nije dobro, glava lijevo, ruke u sredinu, pogled ravno, sada pogled dolje i tako satima. Takvu pedantnost, takvu profesionalnu sitničavost, takav entuzijazam i perfekcionizam do tada nikad nisam vidjela, barem kad je fotografija posrijedi. Bila sam iznenađena, jer Puki privatno i Puki u tom studiju bili su dvije potpuno različite osobe. Nisam objektivna u vezi s tim fotografijama, ali ako na njima nešto ne štima, to je svakako nezahvalan “model”. Danas, kad vidim te fotke, mogu samo reći, hvala ti, Puki, jer to su jedne od najboljih fotki koje imam.
TONY CETINSKI
■ Doista se ne mogu sjetiti ni gdje ni kad je ova fotografija nastala. Međutim, jako se dobro sjećam mnogih drugih slučajeva kada sam surađivao s Pukanićem. Sjećam se tako jednog foto sessiona u Pukijevu studiju u Velikoj Gorici gdje me fotografirao zajedno s Borisom Novkovićem. Kako smo i Novković i ja strasni nogometaši, skinuo nas je gole do pasa i dao nam nogometne lopte te gaćice i štucne hrvatske nogometne reprezentacije. Atmosfera na snimanju je bila sjajna, jako smo se dobro zafrkavali i rezultat su bile odlične fotografije. Tu suradnju s Pukijem nikad neću zaboraviti. S njim je uvijek bilo jako lijepo surađivati, on je bio vrhunski profesionalac koji je kroz igru, šarm i nonšalantnost dobivao vrhunske rezultate. Puki je oduvijek znao što želi, imao je velike planove koje je ostvarivao, što možda nekome nije izgledalo tako jer je bio druželjubiv i volio se šaliti. Bez obzira na to bio je maksimalno posvećen svom poslu i koncentriran na cilj.
JASENKO HOURA
■ Ovu fotografiju Puki je snimio uoči izlaska albuma “Zaustavite zemlju” 1988. nedaleko od svoje kuće u Velikoj Gorici. Ostat će mi u sjećanju jer je dan prije dogovorio garderobu za slikanje i, kad smo došli po garderobu, počeli su nas “šetati” praveći se da nemaju pojma tko smo i po što smo došli. Nakon dobrih sat vremena natezanja, kad sam već pogubio živce a stvar se dobrano zakuhala, Puki, kakav je bio, samo me malo trknuo i rekao: “Pusti, možda bude dečkima jedan dan žal.” Cijeli taj foto session nisam bio nikako raspoložen. Međutim, trudio sam se da napravimo što bolje, jer je bio uvjeren da je ploča dobra i da nam malo nedostaje pa da napravimo nešto veliko. Za vrijeme sessiona stalno je uvjeravao našeg pokojnog menadžera Milana Škrnjuga da gura “Ružu”, a ne pjesmu “Zaustavite zemlju”. Iako ga Škrga nije htio poslušati, ipak je ispalo da Puki ima dobar nos, što mu je Škrga poslije i priznao.
HRVOJE ŠARINIĆ
■ Fotografija u prilogu datira iz 2000. godine kad sam već bio napustio aktivnu politiku. Ivo Pukanić je relativno često dolazio k meni u Samobor u “lov na informacije”. Razgovarali smo o svemu i svačemu, no politika je ipak bila nezaobilazna tema. Ivo je također volio životinje, naravno, i pse, koje je posebno mazio. Nije trebalo biti posebno pronicljiv da se vidi kako Pukanić živi opasno, njegova pitanja, komentari, birane teme razgovora bili su uvijek ciljani. Pukanić je bio hrabar čovjek jer je ignorirao ono što mu se sprema, a u razgovorima je dao naslutiti svoju sudbinu. Telefonski broj njegova mobitela još uvijek je pohranjen u mom mobitelu.
TOMISLAV HORVATINČIĆ
■ Puki je uvijek imao nepogrešiv instinkt za pravu vijest. Fotografija koju je snimio 1992. nastala je prilikom otvaranja mog prvog privatnog hotela Babylon i bili su to Pukijevi počeci novinarstva u Globusu. Još kao mladog fotografa, susretao sam ga na nogometnim utakmicama Dinama. Uz njegovo novinarstvo i moj hotelski posao zajedno smo “fuširali” organizirajući razna događanja poput, primjerice, izbora Miss Hrvatske. Pamtim to kao sretne dane, pune nestašluka, smijeha, s dovoljno vremena za iskrena druženja. Bilo je to neponovljivo “doba nevinosti”, nakon kojega nastupa luda utrka s vremenom, kad je svakome život krenuo samostalnom putanjom. Puki se svojom inteligencijom i sposobnošću uspinjao strelovitom brzinom i tko zna pod koja bi nebesa stigao da ga nije zaustavilo vrijeme. Ipak, nismo se izgubili iz vida. Nebrojeno me puta, i kasno noću, znao nazvati da mi da podršku za projekte koji su u javnosti izazvali kontroverzu. Iako je sve veća svjetlosna udaljenost od fotografije koja je tada nastala, prijatelj Puki u mom sjećanju ostaje isti - veseo, nestašan i pun duha. Kao takav, i jedinstven, bolno mi nedostaje, i siguran sam - ponio je sa sobom sjećanje na nas, sad, kada je među anđelima.
■ Fotografija je nastala krajem 1994., tri-četiri mjeseca nakon što sam otišao s Hrvatske televizije i postao direktor Croatia Recordsa. Intervju smo radili u Muzeju za umjetnost i obrt u restoranu Drage Vukušića. Pukanić je i radio intervju i fotografirao me, pri čemu je napravio desetak fotografija. Razgovarali smo o situaciji u hrvatskoj diskografiji koja je tada bila jako loša, o tome što se kani napraviti, kako riješiti problem piratizacije itd. Sjećam se da nije cijelo vrijeme sjedio preko puta mene nego je tijekom intervjua ustajao i fotografirao me dok je magnetofon snimao razgovor. Bio je to dobar i zanimljiv intervju koji je bio objavljen u Globusu gdje je Pukanić tada bio urednik televizijskog priloga. Već je tada bio šarmantan i simpatičan, dok još nije imao svoj list Nacional. Takav je bio i kao novinar i kao fotoreporter. S poslovne strane, i u kasnijim druženjima, Pukanić mi je ostao u sjećanju kao fer i korektan novinar i nikada nisam imao primjedbi na njegov rad. Kao novinar je bio vrlo zanimljiv, dok mu je fotografija očito bila strast koja je dugo trajala. Nadam se da se fotografi neće uvrijediti, ali novinarstvo je jače od fotografije, no Pukanić je i nakon što je osnovao vlastite novine nastavio fotografirati. Fotografija je strast koja uvijek prati glavni posao, a Pukaniću je novinarstvo postalo glavni posao.
