Renato BaretićDoista, kako je netko već i rekao (još i prije hotelske defenestracije Križanca i Šimunića!) idealan bi scenarij za završnicu kvalifikacija na svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi bio sljedeći: Andora nekim čudom izvuče neriješeno protiv Ukrajine, ali Kazahstan u isto vrijeme namlati Hrvatsku najmanje s 5:0. U takvoj konstelaciji napokon bismo mogli reći da smo svoji na svome, baš tamo gdje i pripadamo. Bilić bi mirno mogao otići (ako ga još uopće odnekud zovu) s mjesta selektora, a umjesto njega Vlatko bi Marković mogao ponovo odabrati nekoga tko mentalnim sklopom više odgovara kolektivnom psihoprofilu većine naših reprezentativaca, nekoga kome lakše ide i laskanje i kurčenje, i psovanje i ulizivanje. Nekoga mekše kičme, ali zato čvršće ruke.

NEKOGA TKO U ŽIVOTNOJ POPUDBINI NEĆE IMATI DIPLOMU PRAVNOG FAKULTETA ili, božesačuvaj, još žive tinejdžerske snove o svome rock-bandu. Nekoga tko će se samo praviti da je frend s igračima a zapravo, dok ih jednom rukom tapše po leđima – drugu držati u džepu, sa čvrsto stisnutom figom. Nekoga tko će i sam poći i u “Fontanu” i u Funtanu. Ako ste možda pomislili da ja sad tu nešto ironiziram i okolo kole agitiram za ostanak Slavena Bilića na izborničkoj sjedalici – varate se. Naprotiv, najiskrenije mislim da taj čovjek pod hitno treba (štoviše, trebao je i ranije, nakon EP-a!) otići s čela hrvatske reprezentacije. Recite i sami – tko razuman može očekivati išta od pravnika i rokera na čelu ekipe koja se dobrim dijelom hrani od poluilegalnih transakcija i sluša svakovrsne balkanske narodnjake? Da stvar bude gora, umjesto da im strogo nametne, ili barem sugerira, vlastite estetske kriterije, Bilić je pomislio da će ga igrači više slušati i cijeniti ako im više popusti i više tolerira njihov ukus.

PA EVO MU GA SAD! Koliko god odvrnuo pojačalo u garaži i kakve god distorzije proizvodio na svom fenderu, neće nadglasati one taktove i stihove što mu ih vile suđenice izvode u glavi: od “Lijepa li si” i “E, moj narode”, preko “Sude mi” i “Man’ se ženo očenaša”, do “Gori borovina” i “Nije u šoldima sve”. Nema te “Newere” koja može otpuhati Thompsone, Buliće, Grdoviće, cajke i tamburaše iz glava naših talentiranih ali ipak tupih nogometaša (onih nekoliko koji nisu tupi ionako su, zapravo, jedino čime je uistinu raspolagao izbornik s naušnicom, diplomom i gitarom) oženjenih ili zaručenih s podjednako inteligentnim ljepoticama pred čijim bi se biografijama (što od stida, što i od zavisti) zacrvenila i jedna Nives Celzius. Man’ se, Nane, tih cajkaša, otvor’ kapiju i begaj, potraži svoju pravu “cup of tea”! Drugim riječima kazano, “slučaj” Slavena Bilića savršeni je preslik hrvatske društvenopolitičke aktualnosti, ali i pouka i uvertira za predsjedničke izbore pred nama. Što vam se čini, koliko Hrvata i građana RH uistinu osjeća potrebu da im na čelo države dođe čovjek s dvije fakultetske diplome, sveučilišni profesor i skladatelj, autor nebrojenih znanstvenih radova i muzičkih djela? Ili sveučilišna profesorica, također s internacionalnim referencama i bogatom znanstvenom karijerom, pa još udata za stranca?! Dajte, molim vas...

USPIJETE LI TAKVE BIRAČE NABROJATI NA PRSTE JEDNE RUKE, ja ću jednu svoju odmah staviti u vatru! Jer, stvari su naprosto takve, Hrvatima ne treba nikakav pametnjaković, nitko obrazovan i obazriv, nitko tko bi se želio tek pukom pameću, jasnim stavovima i jednostavnim građanskim šarmom svidjeti masama. Hrvati trebaju lisca bez smisla za humor, oni najviše vole da ih vodi kakav dojučerašnji proračunski parazit s nejasnom prošlošću ili barem dvojbeno stečenom imovinom, po mogućnosti s izbornim parolama u žestokoj koliziji s dosadašnjom biografijom. Hrvati priželjkuju Crolusconija, drčnog pohotnog prasca s face-liftingom, mafioza koji se, unatoč niskom stasu, usuđuje suprotstaviti cijelome sistemu kojem je, vidi vraga, upravo on na čelu. Hoće ustašozana (ili partizastašu, ako vam je tako draže i bliže), hoće... Oni hoće... Hoće ono, sad već svima poznato, mitsko biće - Banduma Kerića!

HOĆE NOVE, NOVE, NOVE, SHOPPING CENTRE, AKCIJSKE PRODAJE, nove pogodnosti u ponudi, veći dopušteni minus i plaćanje u stotinjak rata, hoće hrvatske tamburaše i srpske cajke, hoće Halida da pokažu (osim sebe samih) koliko su velikodušni i širokogrudni, hoće Daru Bubamaru da se opuste i hoće Thompsona da, na kraju krajeva, ipak jasno demonstriraju tko su, što su i za što su... Ulagivanje takvoj škvadri apsolutno je kontraproduktivno, vidjeli smo kako je prošao Zoran Milanović kad mu se, ničim izazvan, premijerski pulen Ljubo Jurčić u javnosti predizborno pohvalio stricem ustašom – nove simpatizere nije stekao, ali je zato izgubio dosta starih. Pokušaju li Pusićka ili Josipović nešto slično (nogometnim rječnikom kazano: pokušaju li pomirljivo tvrditi kako su pijančevanje uz taktove narodnjaka i, potom, tučnjava u provinciskoj krčmi znakovi neviđenog zajedništva i timskog duha) i njih će strefiti isti Milanović-Bilićev sindrom – neki će im ključni igrači okrenuti leđa, neke će sami morati otjerati, a navijači će rezignirano dići ruke od svega.