EXTRA: Kako se osjećate godinu dana nakon gubitka oca?

Sara Pukanić- Osjećam se kao da se to dogodilo jučer. S jedne mi je strane sve teže jer svakim danom postajem svjesnija da ga nema, iako znam da toga nikad u potpunosti neću biti svjesna. Ako se to ikad dogodi, bojim se bih li to preživjela. Vidim to po mnogim stvarima u kojima mi fali, po nekim posebnim danima u mom životu kada mi naročito nedostaje. S druge strane, mislim da svakim danom postajem jača. Osjećam da je u svakom mom koraku uz mene. Da mi daje savjete što god radila. (Foto: Josip Regović )

EXTRA: Kada vam najviše nedostaje? Spomenuli ste neke posebne dane.

- Pa recimo fali mi da ga nazovem na telefon kad dobijem u školi dobru ocjenu, da mu kažem da sam dobila peticu ili četvorku. Fale mi jutra kada bi me vozio u školu. Uvijek smo kasnili. Pričao bi mi tračeve u autu, smijali bi se, zezali. Fale mi večeri kad bih došla u njegovu sobu pozdraviti ga prije spavanja i kad bi mi rekao da mu donesem nešto jesti. Tada bi pričali o mom čitavom danu. Nedostaje mi da mi kaže da me voli najviše na svijetu i da sam ja njegova ljubica zubica. Uvijek se šalio na moj račun. Imali smo jednu posebnu zezanciju koju smo razumjeli samo on i ja. Uvijek smo putovali zajedno, išli bi u shopping zajedno. Iako sam to mrzila, na neki sam način to obožavala. Većinu vremena bih svojim prijateljicama prepričavala što mi je rekao, a onda bi se mi svi smijali na to. Plašim se da ću zaboraviti te neke trenutke, da ću zaboraviti kako se smijao, način na koji je govorio. (Foto: Josip Regović)

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Extre