Renato BaretićIako u Hrvatskoj zadnjih mjeseci gotovo da nema dana bez otkrića neke afere, slučaja ili barem bizarnosti, protekli je tjedan nadmašio sve dosad. Konkurencija je žestoka, od stečaja Slavonskog Broda (bucmasti gradonačelnik prijeti štrajkom glađu i za televiziju kaže kako ga brojni građani podržavaju u tome, premda nije baš najjasnije eksplicirao u čemu ga točno podržavaju - u prosvjedu kao takvom, ili u gladovanju do iznemoglosti), preko sveopće podrške Slavenu Biliću i njegova pristanka na daljnje izbornikovanje (unatoč popriličnom rasulu u nedovoljno discipliniranoj momčadi i evidentnom kvalifikacijskom neuspjehu reprezentacije koja je do jučer službeno slovila za devetu na svijetu), ili međunarodne turneje Milana Bandića koji ugošćuje gradonačelnika Beča i pritom ga (Austrijanca!) bahato podučava kako se nazdravlja na njemačkom (gastarbajterski pogrešno, naravno), do nestanka krunske svjedokinje u procesu protiv korčulanskog dilera Cvika (nestala je, sad se otkrilo, još prije godinu i pol!?), ili Perkovićeva izbora za novog/starog šefa Badela, unatoč svemu što se oko njega istražuje i otkriva, ili Sutlićeva podučavanja Aleksandra Stankovića talk-show novinarstvu... Ipak, i u tako oštroj konkurenciji (nisam, dakako, nabrojao baš sve, možda ni pola), na pobjedničko se postolje s pravom uspinju tri apsolutna pobjednika rekordnog tjedna. Treće mjesto osvojili su idioti i budale (citiram Ivana Blažička iz komentara u subotnjem Dnevniku HTV-a) koji su i na utakmici Zagreba i Dinama, u Kranjčevićevoj, s tribina arlaukali "ubij, ubij Srbina!".

Kome su to i protiv koga vikali u "Ulici pjesnika"? Moralesu, da ubije Vugrinca, možda? Jugoviću da ubije Chaga? Mamiću da ubije Štimca? Ili Štimcu Mamića? Ta je utakmica (okončana, nadam se, na sveopću radost preostalog normalnog nogometoljubnog puka, pobjedom fenjeraša Zagreba) bila vrhunac huliganske histerije započete u Varaždinu i nastavljene na Markovu trgu. Vlast nema ni snage, ni pameti, ni stvarne volje za stvarni obračun s huliganima, a oni se brane tvrdnjama kako "ubij, ubij Srbina!" nema nikakve veze ni sa Srbima, ni s nekakvim ubijanjem, božesačuvaj, oni zapravo viču "ljubi, ljubi Srbina!" (pa i na utakmici Zagreba i Dinama), ali stadionska akustika i zastarjeli HRT-ovi mikrofoni iskrivljuju njihovu mirotočivu homiliju...

Srebrnu medalju i drugo mjesto na pobjedničkom postolju osvaja Andrija Hebrang, izjavom kako je natječaj za prodaju hrvatskih brodogradilišta bio samo finta za Bruxelles, jer je svima ovdje jasno da taj jad nitko nikome ne može prodati, čak ni darovati. Štoviše, predsjednički kandidat HDZ-a ko iz puške je priznao da se on sam, ni kad bi imao dovoljno novca, ne bi ni prijavio na tako postavljen natječaj. Malo potom dometnuo je, govoreći o zdravstvu u Hrvata, kako on u ladici odavna ima savršeni projekt reforme, ali ga ne smije pustiti u proceduru jer bi samo dan nakon njegova usvajanja - pala Vlada. Takvu provalu Hebrangove iskrenosti, iznenadniju od tsunamija na dalekoistočnim morima, valja, siguran sam, pripisati činjenici da se dogodila u današnjem Splitu, gradu gdje su zapuhale prve jesenske južine i gdje se svaki politički idiotizam nagrađuje biračkim ovacijama. Nije Hebrang budala: da je takvo što izgovorio u Zagrebu ili Rijeci, možda čak i u Osijeku, mogao bi komotno već sutradan raspustiti svoj izborni stožer, ako mu se i sam od sebe ne bi preko noći razjurio glavom bez obzira. Ali naš Andrija zna da su u Splitu najveće redikule (koliko se god svakodnevno sprdali s njima) uvijek na neki perverzan način i respektirali, ponekad čak i do te mjere da su im povjeravali apsolutnu vlast! Evo napokon nekoga tko govori istinu - to je, slutim, većinska reakcija mojih sugrađana na lukave, samo naizgled samoubilačke izjave istinoljubivog aktera slučajeva "Shimadzu" i "kamioni", da spomenemo samo najsvježije. Apsolutno zaslužena srebrna medalja tjedna! Bila bi vjerojatno i zlatna, da istog dana, u fotofinišu, nije u novinama osvanula informacija o još jednoj pljački "Podravke". Posrijedi je ne odveć atraktivno plasiran tekst (donji desni kut desne stranice dnevnih novina, tamo gdje se slova prekrivaju dlanom pri jutarnjem okretanju novog lista), ali ipak s više nego privlačnim naslovom: "Iz Podravke nestala i stoka vrijedna 10 milijuna kuna". Oho! Samo deset?! Ne može biti da su ukrali tako malo. Hm, da vidimo o čemu se radi... Dovoljno je bilo pročitati podnaslov: "Stoka je nakon klanja nestajala godinama, a navodno je dio odlazio u privatne ZOO vrtove."

U kratkom tekstu ispod takve opreme ispričana je paradigmatska balkanska tranzicijska priča - policija je sve otkrila još lani i predala rezultate istrage Općinskom državnom odvjetništvu; općinski državni odvjetnik nije poduzimao ništa i onda je otišao s te dužnosti na neku drugu, zacijelo višu; njegova nasljednica još se uhodava; u međuvremenu je i šef uprave Podravkine mesne industrije Danica otišao na drugu dužnost, i sad smo svi skupa - na čekanju. Baš kao što je kolega Beck napisao na Nacionalovu portalu: da je Krleža živ, ne bi pisao "Zastave" nego "Zastare"... Deset milijuna kuna, ej! Stoka je navodno proglašavana oboljelom i zaraženom, a onda ju je druga stoka prodavala trećoj stoci, za njezine tigrove i vukove u zoološkom agroturizmu, dok su neumreženi kolege iz iste branše bili prisiljeni kupovati meso iz uvoza i lagati državi da je domaće, friško ispod noža, kako bi plaćali manje poreze... Država je višekratno izigrana, ali ista ta država već tko zna koji put, iskustvo nas uči, neće poduzeti ništa. Jer ne želi. Jer ju nije briga. Jer je previše riskantno zakotrljati tu kuglu niz strmu snježnu padinu. Lakše je i komotnije pustiti stoku da i dalje nestaje iz Podravke, da odlazi iz ovih i onih odbora (makar bila i nezaklana, makar težila i na stotine milijuna) u privatne ZOO-vrtove, sve do Kanade ako treba... Recite i sami - ne zavređuje li ova nova priča iz Koprivnice i Križevaca ne samo zlatnu medalju, nego i lentu i dijamantnu tijaru pobjednice glamuroznog prošlog tjedna? Odlučite brzo, jer novi tjedan i novi ciklus natjecanja u Prvoj hrvatskoj korupcijskoj ligi već su se primakli sredini...