ZABAVLJAČ BAJAGA Bajagu su reporteri Nacionala fotografirali u centru Beograda a vođa Instruktora bio je dobro raspoložen i tvrdi da ga zanima samo glazba i da je ostao hipik u dušiŠetnja Knez Mihailovom ulicom središtem Beograda u društvu Momčila Bajagića Bajage ne može proći a da ne izazove laganu zavist ljepšeg spola. Bajaga je još uvijek, i na pragu svoje 50. godine, najpopularniji beogradski roker i zapravo jedini iz svoje generacije koji se uspio kroz cijelo proteklo razdoblje održati na glazbenom vrhu ili barem vrlo blizu. U povodu 25 godina njegove solo karijere, intervju smo vodili u Domu omladine gdje je 1978. kao 18-godišnjak došao na audiciju za gitarista Riblje čorbe. Pokazao nam je uži centar Beograda, pričao o povijesti grada, odveo nas na ručak.

NACIONAL: Spremate li nešto posebno za zagrebački koncert?
- Ovo je ipak jubilarni koncert u povodu 25 godina benda i svirat ćemo hitove sa svih albuma, htjeli bismo publici pružiti nešto što ne viđaju na ostalim našim turnejama. Imat ćemo goste, volio bih da dođu Dejan Ćukić i Mladen Negovanović, kao i Davor Rodik, a povest ćemo i neke pjevače iz Beograda, obično idu Neša Petrović i Marko Đorđević.

NACIONAL: Kako to da ćete baš vi uručiti MTV-jevu nagradu zagrebačkom bendu Lollobrigida?
- Mislim da su htjeli da to bude netko poznat u regiji. Slovenci i Makedonci su rekli super jer su shvatili da sam ja neka ličnost koja je svima pozitivna. Lollobrigide nisam upoznao, vidio sam samo spot na televiziji koji mi se svidio. Iako to što one primaju nagradu ne ovisi o meni, drago mi je jer sam se uvijek u karijeri trudio podržavati mlade bendove, pogotovo zato što je riječ o djevojkama koje sviraju rock s malo punka.

NACIONAL: Kako tumačite to što mladi rock bendovi u Srbiji danas ne mogu dostići vaš uspjeh i vi ste ondje zapravo još uvijek najpopularniji aktivni roker?
- Nije na meni da kažem, ali pretpostavljam da sam jedan od onih koji mogu imati puno publike svuda. Situacija je kao i svagdje, to nije nešto što je specifično u Srbiji. Ljudima koji su napravili karijeru ranije bilo je možda lakše, ne zato što je postojala Jugoslavija nego zato što je bio jedan informativni prostor koji je pokrivala JRT mreža. Nije bilo puno televizija, ali je muzika, posebno rock, bila više zastupljena, i kad si nešto napravio, vidjela te je cijela zemlja od 20 milijuna stanovnika. Mladim bendovima je danas mnogo teže da ljudi saznaju za njih jer iako je doba interneta, ima previše informacija. Mi smo se ipak 25 godina bavili time da ljudi zapamte što mi radimo.

NACIONAL: Mnoge rock grupe su propale, nisu imale taj kontinuitet, i raspale su se bilo zbog političkih razloga, bilo zbog privatnih.
- Znate što mislim da je nas održalo? Koncerti. Od početka mog benda, a i kad sam svirao u Ribljoj čorbi, želio sam svirati. U prosjeku smo radili 200 koncerata godišnje. Kao vrlo mlad sam uletio u to i jednostavno to postane način života, a to nas je i održalo. I vrijeme ratova i sankcija preživjeli smo zato što smo svirali puno po dijaspori. Događalo se da tri puta sviramo u Australiji ili Americi, a za to vrijeme nismo ni jednom bili u Novom Sadu. Bilo je dobro što smo malo promijenili film, odmorili se, napunili se nekim novim slikama. Ali eto, sad najviše sviramo u regiji.MLADI GITARIST Bajaga kao 18-godišnji gitarist 1978. u Ribljoj čorbi s gitarom koju mu je kupio otac

NACIONAL: Jeste li ikad imali ambicije napraviti karijeru u Americi ili se niste ni trudili?
- Nisam se trudio, kad sam uspio ovdje napraviti karijeru, bilo je prekasno da krenem negdje drugdje. Kornelije Kovač mi je svojevremeno, kad sam ga pitao zašto se vratio iz Londona, rekao: "Pa otišao sam u 38. godini, da sam otišao u 22., vjerojatno bih ostao."

NACIONAL: Karijeru ste počeli kao basist još s 14 godina u grupi TNT. Oni tada nisu imali neko mišljenje o vašem glasu, tražili su "pravog" pjevača.
- Počeo sam kao autor i dan-danas se doživljavam kao kompozitor, tekstopisac i gitarist. Svirao sam gitaru, ali kad sam krenuo u solo karijeru, shvatio sam da je možda bolje da pjevam svoje pjesme. Nisam imao problema sa sluhom nego s tim što je grlo organ koji se trenira kao i drugi. I prije sam pjevao prateće vokale, ali to nije dovoljno da vam se glas nabilda. No poslije jedne duge turneje po Sovjetskom Savezu mogu otjevati sve u svom tonalitetu. Ja sam bariton, to nije čest glas. Moje pjevanje nije tehnički zahtjevno, nego je bitno da se emocije prenesu na pravi način uz dobru atmosferu.

NACIONAL: Vaš otac bio je pilot, a i očevi Bore Đorđevića, Džonija Štulića, Gorana Bregovića, Vlatka Stefanovskog, Borisa Bele i Jasenka Houre bili su vojna lica. Autor vaše biografije Ivan Ivačković smatra da oficirska sila često kontratežu ima u buntu. I vas je poticao bunt?
- Moj ćale je bio oficir, ali pilot, a piloti su malo drukčiji, kao da i nisu u vojsci. On je volio letjeti, bio je instruktor. Piloti su otkačeni, kao pjesnici. Moj ćale je pisao pjesme, onako za sebe, a kupio bi platno pa bi i slikao za svoj gušt. Majka je bila ekonomistica, ali voljela je glazbu. Kupila mi je prvi gramofon i prvi singl Toma Jonesa. Onda sam si ja kupio Jimmyja Hendrixa, ali nisam ništa razumio jer sam bio premali. Ali sviđao mi se onako s kosom i gitarom.

NACIONAL: Jesu li vas roditelji podržavali kad ste se već s 14 godina počeli baviti glazbom?
- Jesu. No u 2. razredu gimnazije imao sam ponudu za grupu Zdravo pa su mi savjetovali da je ipak bolje da prvo završim školu. Kad je ta grupa svirala na koncertu na Hajdučkoj česmi pred 80 tisuća ljudi, bilo mi je kao klincu žao. Kad se u 4. razredu gimnazije pružila prilika da sviram u Ribljoj čorbi, roditelji se nisu miješali. Kad sam ušao u bend, imao sam gitaru Gibson koja je bila dobra, ali u lošem stanju i ćale mi je posudio novac da kupim lespola koji i danas imam, ali ga ne nosim toliko na svirke jer je '76. godište i već ima više od 30 godina. A meni je tad kao klincu bilo važno da mu od prvih svirki, čim skupim lovu, vratim, iako on nije tražio, da pokažem svojima doma da nešto ozbiljno radim. I potom, otkad sam održao prvi veći koncert, više nisam imao problema. Bilo im je bitno da se nečim bavim.

NACIONAL: Vaš otac jednom je čak u školu odnio liječničku ispričnicu, a vi ste svirali.
- Imao sam turneju po Makedoniji, a rekao sam da idem na operaciju slijepog crijeva, što hvala bogu ni dan-danas nisam operirao. I onda je u Politikinom zabavniku izišla naša slika i raspored turneje sa svim datumima. Bogme, išao sam na razgovor k zamjeniku direktora gimnazije, ali kako je to već bilo gotovo na kraju škole, rekao mi je: "Znaš što, sad bih ti trebao dati ukor pred isključenje, ali j... ga, ti bar nešto radiš, nisi pobjegao da blejiš po parku. Ali nemoj da se ponovi." I nije bilo šanse više poslije te Makedonije.

NACIONAL: Kako su izgledali vaši počeci u Ribljoj čorbi?
S BOROM ĐORĐEVIĆEM iz Riblje čorbe- Bio sam klinac, oni su bili stariji od mene, došao sam u bend koji je već imao dva singla, "Lutku s naslovne strane" i "On i njegov BMW", i na prvom albumu sam se samo slikao jer je već bio gotov. Tek od drugog albuma počeo sam s njima svirati. Boro je tada bio u super formi, on je najviše pisao pjesme, i Rajko Kojić, pokojni gitarist, koji nam je bio kao profa, na njegov nagovor sam s basa prešao na gitaru. Čorba je imala prostoriju za probe u Domu omladine i tu sam došao na audiciju za gitaristu. No mislim da sam najviše prošao zato što sam imao kosu gotovo do struka, a to im je imponiralo.

NACIONAL: Oni su već imali gitarista, ali su htjeli imati dvojicu kako bi se razlikovali od drugih grupa, zar ne?
- Da, tada je Bijelo dugme imalo klavijature, a Bora je rekao: "E, mi ćemo dvije gitare." To je bila ugodna situacija za mene. Sviram u popularnom bendu, radim pjesme, albumi se prodaju, idem na turneje, a nemam obveza u smislu da ja moram davati intervjue, kao danas. Kad si klinac i konformist, i malo lijen, to je najbolja pozicija u bendu. Mnogo teže je bilo kad sam krenuo samostalno.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Borom Đorđevićem?
- Dobar. Družili smo se, bio je dobar, bili smo i prijatelji. No ipak je on bio šef benda, ja sviram kod njega u bendu, on je glavni. Onda je on otišao u vojsku i poslao mi nekoliko tekstova. Tad sam prvi put komponirao nešto za Riblju čorbu, "Evo ti za taksi", "Nemoj srećo nemoj danas" i "2 dinara druže". Tu smo nekako krenuli, dosta dobro smo surađivali dok smo surađivali i napravili smo nekoliko hitova zajedno.

NACIONAL: A vi ste kasnije išli u vojsku?
- Nisam. Imao sam sreće.

NACIONAL: To vam je tata sredio?
- Nije, tata je zadnji saznao. - U to vrijeme nije se smjelo o tome ni pričati, ali malo sam imao sreće i uspio sam eskivirati. Nisam samo ja, ima još muzičara. To mi je bilo gubljenje vremena jer sam počeo svirati s 18 godina, imao svake godine turneju i da odem na godinu dana nekamo, kopam rovove, a ne stvaram muziku, bilo bi mi kao mi netko ukrade godinu dana života.

NACIONAL: Kako to da ste svoj prvi samostalni koncert održali baš u zagrebačkom Kulušiću?
- Slučajno, mi tad još nismo bili ni bend Bajaga i Instruktori, na plakatima je pisalo da sam ja gitarist Riblje čorbe. Ustvari, glavni krivac za to bio je moj pokojni drug Dražen Vrdoljak koji je bio urednik muzičke scene u Kulušiću. Ja sam tada kao član Riblje čorbe izdao album "Pozitivna geografija", ali stvarno nisam znao kako će to proći niti sam nešto pretjerano očekivao, a Dražen me nazvao i rekao: "Vidi, mi tu u Kulušiću svaki vikend pravimo svirku, je l' možeš skupiti neku ekipu da napravimo koncert?" Tad još nismo ni znali hoćemo li organizirati svoj bend ili ću ja svirati u Čorbi. Bio sam klinac, 24 godine, sve ti zuji u glavi. U Kulušiću je bilo odlično, ako je primao 600 ljudi, nama je došlo 300. Ali je koncert bio jako dobar, publika je uživala, mi smo svirali i neke pjesme koje sam radio za Čorbu, i neke pjesme što sam radio za Čolu, "Afrika" i "Tvoje oči". Vrištali smo od smijeha na bini kad je Žika uzeo mikrofon i otpjevao pjesmu Ljupke Dimitrovske "Ći bu ći ba" i još u ženskom licu: "kad te vidim, ko skamenjena stojim ja. Ći bu, ći ba, ći bu ći bu ći ba." Kad je on to otpjevao na bini, ja nisam mogao gledati od smijeha.
bum narodnjaka

NACIONAL: Unatoč tome što su postojali odlični bendovi poput Riblje čorbe, Atomskog skloništa, Idola, Ekatarine Velike, Električnog orgazma, u 80-ima se dogodio i najveći bum narodnjaka. Je li teško biti roker u zemlji "cajki"?
BEOGRADSKA ROCK SCENA Momčilo Bajagić s grupom Instruktori snimio je deset albuma- Za taj izraz cajke tek sam sad čuo. No tad su bili narodnjaci, nije bio turbo-folk, bili su Lepa Brena i Miroslav Ilić. Kad smo mi bili na početku, oni su bili u boljoj poziciji, prodavali su tristo, četiristo tisuća ploča, a mi smo tek došli. Znam da je Miroslav Ilić imao rezerviran najbolji studio, čuvenu peticu PGP RTS-a cijeli mjesec i kad je zbog neke svirke otkazao, javili su nam da imamo tri dana i mi utrčimo i snimimo prvi album. Kasnije su bili i prema nama ok jer mi smo već drugi album prodali u 360 tisuća primjeraka, što je za ono vrijeme bio kaos. A narodnjaci su se pjevali na svadbama i nekim događanjima, punili su stadione, ali među omladinom, tulumi se nisu završavali s narodnjacima, kao sada. Sin mi kaže da možda postoje tri diskoteke u Beogradu u kojima se ne završava s narodnjacima. To je sve krenulo u 90-ima, ekspanzijom turbo-folka, ali u to vrijeme nije bilo nekog animoziteta jer mi smo imali svoju ekipu, oni su imali svoju ekipu. Nije mi smetalo, ali nije me zanimalo.

NACIONAL: Kako to da ste vi ostali "normalni"? Niste se propili, niste se drogirali, za razliku od nekih drugih vaših kolega.
- To nema mnogo veze s poslom, nego s tim kakav si čovjek. Neki ljudi odu u jednom smjeru, neki u drugom, možda sam ja imao i malo sreće u karijeri da od muzike nisam postao alkoholičar ili narkoman. Ali ne mislim da su nešto veće opasnosti u muzici nego u nekom drugom poslu. Bilo kojim poslom da se baviš možeš lako skrenuti. Održale su me dvije stvari. Prvo, imam super obitelj, imam kćer Anđelu koja će u prosincu navršiti 11 godina, Marka koji će u siječnju 19 i suprugu s kojom sam dulje od 30 godina u vezi budući da smo počeli hodati poslije srednje škole. Druga strana je da sam se ja ovim poslom bavio doista zato što volim muziku, volim raditi pjesme i svirati. U duši sam ostao hipik još od vremena kad sam bio klinac jer vjerujem u ono "Give peace a chance" i takav je moj stav o životu. Nikad nisam pisao što je moj prijatelj po nacionalnosti, etničkoj pripadnosti ili kako se to već zove. Volim ljude i mislim da ljudi to osjećaju kod mene.

NACIONAL: Kako ste se onda osjećali u 90-ima, je li vas imalo povukao nacionalizam?
- Kad su počele 90-e, prvo je moj posao kao posao nestao. Mi smo do '89. imali redovne turneje s po 200 koncerata po nekadašnjoj Jugi. Odjednom nema te zemlje, nema više ni tog posla, ovdje je krenuo turbo-folk, mi smo počeli svirati po inozemstvu. Nas je i održalo sviranje po inozemstvu. A nije me to sve povuklo zato što mislim, ja sam pozitivan lik, ne mogu biti zapaljen na neke stvari koje su negativne. Nisam politički opredijeljen, ali kad bi me pitali gdje je to neko opredjeljenje, rekao bih nešto kao centar i malo lijevo. Ali ne lijevo u smislu što je ovdje bilo, to nije lijevo, nego kao kapitalizam s ipak blagom socijalnom pravdom.

NACIONAL: U Hrvatskoj su jedno vrijeme svi glazbenici iz Srbije bili nepoželjni, a vama su zamjerili što ste 1994. pjevali u Banjoj Luci i Kninu, iako su to bili koncerti za siročad.
U FILMU 'Profesionalac' iz 2003. redatelja Dušana Kovačevića debitirao je kao glumac a napisao je i glazbu- Zamislite, da li ima razloga što sam u Banjoj Luci ili Kninu pjevao za djecu? Što bi onda bio pandan tome da se ljutim ako neki hrvatski bend svira za djecu u Zrenjaninu, Subotici ili Nišu? Ne razumijem. Za vrijeme rata su svirali i hrvatski muzičari. A da li sam ja svirao neke nacionalističke pjesme? Da li sam se zapalio za nekog? Nisam! Ja sviram, i što da radim, to je moj posao. A to je bila humanitarna organizacija za djecu bez roditelja. Pa čija su djeca bez roditelja, o čemu pričamo? Kad se takve stvari dogode, ljudi su povrijeđeni i mogu misliti tko zna što, ali ja nisam nikad radio bilo što sporno.

NACIONAL: U mnogo čemu ste probili neke granice. Bili ste zadnji glazbenik iz Srbije koji je svirao na ovim prostorima 1991., a imali ste i prvi koncert u Ljubljanji već 1994.
- Stjecajem okolnosti, nisam ja to htio, ali prvo su nas zvali, mislili su da će to najlakše proći jer ljudi znaju da smo mi ok. Meni je bilo drago, ne u smislu da mi baš moramo biti prvi, nego smo htjeli pokušati nešto, a znali smo da će prvo muzika, kultura i te stvari zbližiti ljude. Nisam presretan zbog te uloge, meni je drago da smo prvi, ali mi smo pokušali popraviti što su drugi pokvarili. A mi nismo ničim zaslužni za to što se pokvarilo, meni je isto bilo krivo. Nisam jugonostalgičar u smislu sad mi je žao jer mislim, ako se Juga dva puta raspadala tako krvavo, nema tu kruha, nije mi žao zbog zemlje. Nego zato što smo vodili jedan način života, onda je netko ugasio svjetlo i rekao: "Iziđite svi van!", došle čistačice, počistile sve. Ali eto to ljudi znaju, ne moramo mi to njima objašnjavati. Među prvima smo svirali u svim tim gradovima pa tako i u Ljubljani.
u očekivanju inspiracije

NACIONAL: No nakon Ljubljane, dočekali su vas "na nož" u Beogradu.
- Prvo smo tamo imali problema, jer kad smo prvi put htjeli svirati u Ljubljani, nismo mogli dobiti vizu. Onda je to izišlo u medijima pa nam je to ispala ogromna besplatna reklama i na kraju smo umjesto malog Tivolija svirali u velikom. A ovdje, ja sam mislio da će svi govoriti kao: "Bravo, super, razvalili ste!", ali neki su mislili "bravo", a neki: "Joj, išli ste svirati Slovencima, kako ste mogli kad su se oni odcijepili". Uskoro je dosta tih ljudi koji su mi onda zamjerali otišlo svirati tamo. No bilo je i onih radikalnijih kojima sam uvijek mogao reći: "Pa što onda što sam svirao u Ljubljani, svirao sam i u Banjoj Luci." Znači, bio sam u pravu. Ali nisam se mnogo uzbuđivao zbog toga, ja tjeram svoj film i teško da me nešto iz toga može izbaciti.

NACIONAL: Koji će biti vaš novi "fazon", koliko ste zapravo kao glazbenik odrasli?
- Pjesme su čudna stvar, samo se pojave. Ja inače imam teoriju da su sve pjesme već napisane, a mi autori samo uhvatimo neku pjesmu koja tu sad proleti, nešto slično. Stvarno ne znaš kako će i kada neka pjesma izletjeti. Kad radim album, a ne radim često jer ne možeš stalno ni komponirati jer se umoriš, nekad mi dođe da po godinu dana ne napišem pjesmu. A neki put mi se dogodi da u jednom danu napravim tri kompletne pjesme s muzikom i tekstom. Kad sam bio klinac, više sam čekao inspiraciju, a onda shvatiš da kad čekaš inspiraciju, možda ne dođe nikad. Inspiracija nije nešto što dolazi svaki dan. Shvatio sam da trebam raditi svaki dan, a da ću neki dan imati sreće da dođe i inspiracija. Spremam se raditi novi album, a pomagao sam Zdravku Čoliću i Željku Joksimoviću, i čini mi se da se tako malo ufuravam u atmosferu i tada počnem pisati i za sebe. Onda mi opet dođe da se godinu dana odmaram jer pjesme baš nisu kao da praviš cipele. Čini mi se da osim toga što su u zraku, da je Bog negdje otprilike svakome odredio koliko pjesama može napraviti za života i da ne treba to previše rasipati i onda se trudim pisati kad doista imam potrebu napisati pjesmu ili da mi pjesma sama dođe i kaže Dobar dan, ja sam tu.