MOJCA PLATNER U SVOM STANU u Ljubljani, koji je pun uspomenaMojca Platner, bivša Miss Slovenije i prva pratilja Miss Jugoslavije, te jedna od najpoznatijih manekenki bivše Jugoslavije u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, prošle srijede je nastupila u Ljubljani na reviji krzna čuvene ljubljanske krznarke Milene Eber i tom se revijom u 64. godini oprostila od svijeta mode.

Mojca Platner rođena je u Ljubljani, stasala je s generacijom modela kao što su Jasna Mihalinac, Branka Habek i Nuša Marović, a tokom iznimno duge karijere surađivala je s nekima od najvećih kreatora Europe, od Roberte Di Camerino, Armanija i Diora do Franke Kutleše, engleske dizajnerice hrvatskih korijena, koja je kreirala modele za članove britanske kraljevske obitelji te za brojne filmske zvijezde. I danas živi u Ljubljani, blizu hale Tivoli, a njezin stan je pun obiteljskih uspomena, koje su joj ostavili roditelji te djed i baka, od šarenih jastučica, kaže, starih stotinu godina, do slika. Tu su i sobni bicikl te sprava za vježbanje trbušnih mišića, zatim brojni albumi s fotografijama s revija, a atmosfera odaje utisak da u njemu živi vrlo neformalna osoba koja se ne opterećuje nebitnim stvarima.

NACIONAL: Kako ste se nakon više od 40 godina provedenih na modnim pistama Europe odlučili za odlazak iz svijeta mode?
- To je bio moj oproštaj s modom u Ljubljani, ali ne i u svijetu. Naime, uskoro odlazim na jedan casting u New York i jako bi me radovalo da me prime. Uvijek sam se odlično osjećala na pisti, pogotovo kad sam nosila krzno pa je tako bilo i na ovoj reviji čuvene ljubljanske krznarke Milene Eber, kojom se proslavljala 90. godišnjica postojanja butika Krznarstvo Eber. Priređena je u prekrasnoj Festivalnoj dvorani, koju je projektirao Jože Plečnik, ja sam nosila četiri modela, a publika je jako dobro reagirala.

NACIONAL: Poznato je da u svijetu mode vlada oštra konkurencija i da iz godine u godinu dolaze sve mlađe kolegice. Kako ste se uspjeli tako drugo održati na modnoj pisti?
- Uvijek sam bila pomalo neobična i drukčija od ostalih. Završila sam baletnu školu, a kasnije sam diplomirala engleski i talijanski jezik, no nikad nisam radila kao profesorica u školi. Međutim, balet mi je jako pomogao u manekenskom pozivu, naročito kod kreatorice Roberte di Camerino, koja je radila isključivo plesne revije. Neki su mi govorili poput Ave Gardner da sam jedina osoba koja pravilno hoda po stepenicama što je bilo itekako važno za manekenke, a imam lice koje je, kako su mi šminkeri oduvijek govorili, idealno za metamorfozu što je bitno za pistu. Dakle, vjerojatno je presudilo držanje i hod, te zahvalno lice. No nije uvijek sve išlo glatko. I ja sam u karijeri imala krize. Najveća kriza dogodila mi se u devedesetima kada sam u Londonu nosila modele čuvene engleske kreatorice hrvatskog podrijetla Franke Kutleše, koja je dizajnirala za britansku kraljevsku obitelj i poznate glumice poput Ave Gardner. Ona mi je savjetovala da skinem tri kilograma i ja sam odmah počela s dijetom i vježbanjem, međutim, nikako nisam mogla smršavjeti nego sam se još udebljala osam kilograma. Kasnije mi je jedan bioeneregetičar objasnio da je uzrok tog debljanja bio psihičke naravi jer sam se bojala da neću dobiti taj posao. Nažalost, to se i dogodilo.
"Ne skrivam godine ni bore"

NACIONAL: Kako održavate izuzetno vitku liniju i mladenački izgled?
- Gotovo svaki dan 45 minuta prakticiram brzo hodanje do Rožnika i natrag, te svakodnevno vježbam - u stanu imam bicikl i spravu za struk i noge. Pijem puno tekućine, obavezno dvije litre dnevno, a vodu pročišćavam posebnom napravom. No mislim da je tome pridonio i moj mladenački duh i druženje s mlađim ljudima. Osim toga, nikada nisam nakon revija ostajala budna do sitnih noćnih sati, nisam pila ni pušila. Volim rad rukama pa tako i danas pletem, i vezem, evo, baš sada ukrašavam džemper za kćer, kuham i pečem štrudle, veselim se životu. I ne skrivam ni godine ni bore.Mojca Platner s velikim slikarom Salvadorom Dalíjem, kojeg je upoznala u Parizu

NACIONAL: Poznato je da ste u bivšoj zemlji u kasnim šezdesetim i sedamdesetim bili jedna od četiri, pet najboljih manekenki, zajedno s Nušom Marović, Brankom Habek i Jasnom Mihalinac, a zatim ste puno radili za velike svjetske kreatore. Koji su kreatori posebno utjecali na vašu karijeru?
- Jugoslavensku karijeru počela sam u Beogradu na Sajmu mode u Sava centru, a inozemnu u Italiji, kao gimnazijalka. Kad sam bila u Torinu s nekom beogradskom modnom kućom, zapazila me Roberta di Camerino, koja je tada radila samo torbe, i pozvala me je da nastupam na njezinoj plesnoj reviji. Prihvatila sam ponudu i zatim sam joj čak pomagala u koreografiranju. Tu sam nekoliko puta srela i Grace Kelly za koju je radila model. Zatim sam godinu dana bila kućni model kod Lavina u Parizu, a usput sam radila revije za Ceruttija, Diora, Patoua, Azzaroa i za L'Oreal. Zatim sam radila u Rimu za kreatoricu Irene Galitzine, koja je bila princeza ruskog podrijetla, a u Londonu sam godinama surađivala s Frankom Kutlešom. Objema sam bila model po kojem su krojile svoje modele. U Milanu sam radila sa svim vodećim kreatorima - Armanijem, Milom Schon i ostalima.

NACIONAL:: Jesu li i u šezdesetima i sedamdesetima manekenke imale status zvijezda kao što ga imaju danas?
- Ne, ne! U to vrijeme modeli nisu imali takav status ni u Jugolsaviji niti u svijetu. Da sam ja krenula u osamdesetima vjerojatno bih imala status jedne Naomi Campbell jer sam stvarno puno radila s najboljim kreatorima svijeta. Moja generacija manekenki nije isticala sebe nego odjeću, a nas su voljeli i znali samo dizajneri, dok je publika prepoznavala samo vrhunske modele. Ja sam imala sreću da su mene mnogi poznavali, čak su u novinama i revijama najčešće objavljivali fotografije modela koje sam ja nosila.

NACIONAL: Je li već tada u svijetu mode bilo puno kokaina, alkohola i pokušaja da se uspije preko kreveta?
- Ja nikada nisam bila osoba za noćne provode, svi su znali da Mojca nakon revije i večere ide kući, ili u hotel. No jednom su me u Italiji nagovorili da odem s njima u disco. Kad smo došli, upitali su me: "Osjećaš li miris?" Pitala sam kakav miris, a oni su me objasnili: "Pa marihuane!" Tako sam prvi put osjetila miris marihuane. Kad sam bila u New Yorku na otvorenju butika Roberte di Camerino, spavala sam u kući Boba Guccionea, koji je bio direktor u Penthouseu. Tamo je bilo puno ljudi, koji su me zvali da s njima pušim marihuanu, no mene to nije zanimalo. Nikada nisam ni pušila. A seksa je bilo. No ne bih o tome.

NACIONAL:: Kako ste se nakon baletne škole našli u modnom svijetu? I jeste li pomišljali da modnu pistu zamijenite s razredom u školi?
MOJCA PLATNER u Londonu u vjenčanici Franke Kutleše, engleske kreatorice, koja je radila za jet-set- Ne, nikada. Povremeno sam davala privatne satove - učila sam i svoju kćer, ali nikada nisam poželjela napustiti svijet mode. Volim pistu i publiku, koja me nadahnjuje, ali nikada s njom nisam koketirala. A u svijetu mode našla sam se slučajno. Snimala sam film s Boštjanom Hladnikom "Ples na kiši" u kojem sam nastupala kao plesačica, zapravo, imala sam partnera, no nismo govorili nego smo samo plesali. Snimali smo u siječnju 14 dana i cijelo je vrijeme padala kiša. Nije bilo nimalo ugodno. I tu su me zapazili ljudi iz ljubljanskog Centra za suvremeno odijevanje i pozvali su me na casting. Bila sam primljena i od tada sam nosila modele na svim Sajmovima mode, koji su se održavali u Festivalnoj dvorani u Ljubljani. Kasnije sam snimila još film "Oseku" Vladimira Pavlovića gdje sam glumila partizanku s mitraljezom i bombom, a partneri su mi bili Vladimir Bojanić Gidra i Bata Živojinović. Snimali smo u Divčibarama pored Valjeva tri mjeseca, bila je zima i padao je snijeg. Onda sam za Božić pobjegla kući u Ljubljanu jer sam htjela biti sa svojom obitelji. Snimila sam i koprodukciju "Togetherness" Arthura Marksa s Georgeom Hamiltonom u kojoj su glumili i Antun Nalis i Relja Bašić. Zatim su me pozvali u Ameriku na casting za neki novi film, no nisam otišla jer me majka nije pustila.

NACIONAL: Jeste li imali podršku obitelji da manekenstvo postane vaša profesija?
- Moji roditelji su bili strogi, osobito majka koja nije bila oduševljena mojom odlukom da upišem baletnu školu, ni da se bavim manekenstvom. Inzistirala je na klasičnom obrazovanju i fakultetu tako da sam ja u mladenačkim godinama bila jako zauzeta - puno sam učila, a paralelno sam radila revije. Kod nas je vladao matrijarhat - majka je donosila glavne odluke. Otac je bio super, bio je arhitekt specijaliziran za bolnice, a pružao mi je veliku podršku. Majci je često znao reći: "Daj pusti Momici neka se bavi modom". Na žalost, rano je umro i to je bio veliki preokret u mom životu. Imam i mlađu sestru, koja je farmaceutkinja i nikada je nisu zanimali ni modna pista ni balet. Vodila sam ju na snimanja i pokušavala je ubaciti u modni biznis, ali nije htjela.

NACIONAL: Bili ste i Miss Slovenije te prva pratilja Miss Jugoslavije Nikice Marinović. Jeste li bili razočarani što vam je pobjegla titula Miss Jugoslavije?
- Ne, jer ta titula nije zanimanje. Međutim, jako sam priželjkivala tu pobjedu. Naime, željela sam ići u London, jedan od modnih centara svijeta, gdje se održavalo svjetsko natjecanje ljepote, a kako sam već radila kao model, mislila sam da će mi izbor za Miss svijeta pomoći u karijeri. Jugoslavensko natjecanje se održavalo u Sava centru u Beogradu i vodio ga je Mića Orlović, koji je rekao mom ocu da ću ja sigurno pobijediti - tako se govorilo u kuloarima. Kada je objavljeno da je nova Miss Jugoslavije postala Nikica Marinović, publika je počela zviždati. To je bilo prilično neugodno. I London mi je tada pobjegao, no u kasnijim godinama puno sam radila u Londonu.MOJCA PLATNER u modelu Franke Kutleše u Londonu u sedamdesetima

NACIONAL: Od svih kreatora najdulje ste surađivali s Frankom Kutlešom u Londonu. Kako danas doživljavate te dane u njezinom čuvenom salonu gdje su zalazile tadašnje filmske zvijezde?
- Naša suradnja je počela u ranim sedamdesetima i uvijek je bila vrlo ugodna. Ona je došla u London vrlo mlada, kao 14-godišnja djevojčica, a prvo je radila u modnoj kući sir Normana Hartnella, koji je kreirao za kraljevsku obitelj, a kasnije se usavršavala u salonu Madame Vernier, poznatom u aristokratskim krugovima. Osamostalila se sredinom sedamdesetih i otvorila butik "Franka", a udala se tek kao poznata poslovna žena za sir Jana Staela von Holsteina i postala barunica. Godinama sam bila njezin model po kojem je ona šivala. Pošto nisam nosila grudnjak, znala me je pribadačom bocnuti za kožu, a zatim je inzistirala da nosim potkošulje kako bi mogla bolje "priheftati" tkaninu. U njezin salon često je znala svratiti Ava Gardner jer je Franka Kutleša radila kostime za njezine kasnije filmove. Posjećivala je i njezine revije što je bilo odlično jer je njezino ime garantiralo velik prostor u medijima. U njezin salon dolazila je i Ingrid Bergman, kojoj su se sviđali njezini modeli. Naime, Franka Kutleša je radila posebne modele i u to je vrijeme bila pojam mode i ukusa.
dalÍ - ekscentrik za javnost

NACIONAL: Upoznali ste velikog slikara Salvadora Dalíja. Kako vas se dojmio?
- Scabal, poznati pariški vlasnik tvornice tkanina, naručio je od Dalíja da mu dizajnira tkaninu za odijela. Pozvao je slikara na koktel koji se održavao u baru Ritz hotela, a on se pojavio sa - živim leopardom. Vodio ga je na zlatnom lancu, zatim ga je posjeo na kraljevski naslonjač gdje je ostao sjediti neko vrijeme, a zatim su ga ipak izveli van. To je bio Dalíjev show jer je on bio poznat kao veliki ekscentrik. Navodno je u sobi hotela držao i deset živih bijelih koza. Nevjerojatno! Upoznali smo se, malo smo razgovarali, čak su nas i fotografirali, ali ništa više. Zatim sam ga ponovno srela nakon četiri godine u New Yorku kada sam s Robertom di Camerino bila na američkoj turneji. Revije su bile u St. Regis hotelu, a Dalí je dolazio svaku večer i sa zanimanjem pratio naše nastupe. Jedne sam mu večeri bojažljivo prišla i pitala ga bi li mi htio na onu staru zajedničku fotografiju dati autogram, a on je odmah pristao. Nacrtao mi je zvijezdu repaticu i napisao je "Dalí za Mojcu". Na žalost, kasnije mi je za vrijeme jedne kućne zabave nestao cijeli taj album sa slikama! Kasnije smo puno razgovarali o svemu i mogu reći da je bio posve normalan. Međutim, čim bi izašao u javnost, u njemu se budila ta ekscentrična strana.Mojca Platner s Josipom Brozom Titom i Jovankom, koji su voljeli modne revije

NACIONAL: Osim Dalíja šarmirali ste i Josipa Broza Tita. Da li je i vas, kao ostale zvijezde tog doba poput Gine Lolobrigide i Sofije Loren, zvao na Brijune?
- Ne, Tita sam upoznala na reviji u zagrebačkom hotelu Esplanade gdje je često dolazio s Jovankom. Bio je vrlo neposredan u komunikaciji, prilazio bi nam poslije revije i raspitivao se o modelima i dizajnerima. Nekoliko puta je pobjegao od protokola i šmugnuo kod nas, iza bine, a za to vrijeme ga je protokol bjesomučno tražio. Jednom sam nosila plisiranu bluzu s tankim bretelama, a Jovanka, koju je zanimala moda, proučavala ju je sa zanimanjem. A Tito ju oštro pogledao i grubo joj rekao: "To nije za tebe, ti si debela!"

NACIONAL: Da li vam se ikad dogodilo da niste bili primljeni na castingu?
- Da, jednom su mi rekli da me ne mogu uzeti jer su tog proljeća željeli samo plavuše. A ja nisam mogla obojiti kosu. Ipak su mi dali da prošetam pistom rekavši mi da dođem na jesen.

NACIONAL: Koliko su vam šminkeri, frizeri i fotografi pomogli u karijeri?
- Oni su iznimno važni u životu svakog modela. U to je vrijeme u Zagrebu radio Braco Žunić, izvanredan šminker i frizer, koji je nama modelima jako puno značio. Kasnije je otišao u Njemačku i tamo umro. Puno sam snimala i s fotografom Ivanom Balićem Cobrom, koji je često radio iz entuzijazma i ljubavi, a bez honorara, samo da fotografija bude što bolja. Generalno gledano, to je bilo vrijeme entuzijazma, više smo radili s dušom i srcem i svakom uspjehu jako smo se veselili. Danas toga više nema. Više se štedjelo na fotografiji, na primjer, vani bi fotograf ispucao maksimalno dva filma, a u Sloveniji bi napravio samo pet snimaka, koji su trebali biti savršeni. Povremeno bih se i sama znala našminkati, ali to nije bilo tako dobro kao kad bi me našminkao profesionalac. Uvijek sam više voljela da me stručnjaci pripreme za snimanje i reviju, a pogotovo da me fotografiraju vrhunski fotografi. No i tu je postojala zamka. Nije bilo dovoljno da fotograf bude odličan majstor. On me je trebao poznavati i kao osobu i znati kako će iz mene izvući ono najbolje. Zato sam voljela sve kontrolirati pa sam uvijek sa sobom nosila polaroid i snimala.

NACIONAL: Kako to da nikada niste odlučili nastaviti karijeru u inozemstvu?
- Razmišljala sam o tome, osobito u onim godinama kada sam najviše radila s Frankom Kutlešom u Londonu, ali moja kći Polona tada je bila jako mala i bilo je teško organizirati naš život. Dovodila sam ju na snimanja tako da je vrlo rano upoznala svijet mode, no to nije moglo dugo funkcionirati. Odlučila sam se vratiti u Ljubljanu, no u London sam odlazila vrlo često. Danas mi je žao što nisam ostala u Londonu, možda bi neke stvari išle drukčijim putem. Mogla sam ostati i u Parizu, ali tada ne bi bilo Polone.

NACIONAL: Kaže se da karijeru žene u velikoj mjeri određuju muškarci. Kako su muškarci utjecali na vašu karijeru?
- Radila sam s bivšim mužem Čedom Komljenovićem - ja sam već imala karijeru u Italiji, a on je radio u Londonu - ali nije štimalo. Naime, on nije htio da ja nastavim karijeru, a ja se s time nikako nisam mogla složiti. Meni nitko nikada u životu nije određivao što ću raditi, ni moj otac, a ni drugi muškarci. Nikad nisam dopuštala da mi itko hoda po glavi. Sada sam sama.