Objavljeno u Nacionalu br. 728, 2009-10-27

Autor: Jelena Badovinac

TALIJAN na čelu neurokirurgije

Dubrovnik je sad moj novi dom

WALTER BINI, američki neurokirurg talijanskog podrijetla i svjetski priznati stručnjak na tom području, nedavno je postao šef neurokirurgije u Općoj bolnici Dubrovnik, u čijem je formiranju i osposobljivanju i sam sudjelovao

NEUROKIRURG NA STRADUNU Walter Bini ovih je dana počeo
intenzivno raditi s pacijentima u Općoj bolnici Dubrovnik, gdje je šef novoformiranog odjela neurokirurgijeNEUROKIRURG NA STRADUNU Walter Bini ovih je dana počeo intenzivno raditi s pacijentima u Općoj bolnici Dubrovnik, gdje je šef novoformiranog odjela neurokirurgijeU dubrovačkoj Općoj bolnici prvi put je oformljen Odjel neurokirugije, u okviru Odjela kirurgije, na čijem čelu je od prije mjesec dana Amerikanac talijanskog porijekla prof. dr Walter Bini. Liječnik koji slovi kao svjetski priznati stručnjak u području neurokirurgije, posebno za bolesti kralježnice, iznimno je sitne građe, tih i povučen, obožava mediteransku kuhinju u kojoj može uživati svaki dan, a strast su mu automobili coupei pa zato trenutačno vozi BMW Z4. Biografija koju mi je donio otisnuta je na šezdesetak stranica. Intervju u dubrovačkom hotelu Excelsior započeli smo razgovorom o tome zašto je upravo jedan od direktora bolnice AKS Krankenhaus Seligenstadt u Njemačkoj odnedavni šef dubrovačke neurokirurgije.


"Nekoliko godina surađujem s kolegama iz Opće bolnice u Dubrovniku, i to zahvaljujući suradnji s Medsanom, čiji sam i ja bio dio tima. Prije dvije godine zamolili su me, znajući da sam vrlo aktivan na tom polju, da sudjelujem u projektu liječenja bolesti kralježnice. Dolazio sam periodično, jednom na mjesec ili u nekoliko mjeseci jednom kao konzultant doktor vidjeti pacijente ili obaviti neke operacije na kraće vrijeme i vrlo smo ugodno radili. Bio mi je izazov jer sam znao koliko to znači za pacijente na tom području. Naime do tada su svi hitni slučajevi išli u Split ili Zagreb. Jedino tijekom sezone, kad je turista više, i kad su i češće ozljede glave, dolazili su kolege iz Zagreba ili Splita na dulje vrijeme. Tehnički nije bilo niti infrastrukturalnih uvjeta niti razvojnog projekta za odjel neurokirurgije. Iskreno, iznenadilo me to jer je Hrvatska zemlja u razvoju, i u prvi mah nisam mogao vjerovati da grad poput Dubrovnika to nema. Razgovarajući s tadašnjim direktorom bolnice Androm Vlahušićem koji je bio glavni pokretač i nositelj ideje o uspostavljanju neurokirurškog odjela te ostalim kolegama shvatio sam da postoji velika želja i nestrpljenje da se počne raditi na planu osposobljavanja tog odjela. Obavili smo nekoliko razgovora, a kad sam shvatio da i ja to želim, fokusirao sam planove za svoju budućnost na Dubrovnik", kaže novi šef neurokirurgije te dodaje kako dubrovačka bolnica nije bila jedina zainteresirana za njegov angažman. Čelnici splitske bolnice Firule također su bili u pregovorima s Binijem oko preuzimanja mjesta šefa neurokirurgije jer je dotadašnji šef odlazio u mirovinu.

WALTER BINI s kolegom, ortopedom Nikšom Kojićem, u Općoj bolnici Dubrovnik, gdje je nedavno počeo raditiWALTER BINI s kolegom, ortopedom Nikšom Kojićem, u Općoj bolnici Dubrovnik, gdje je nedavno počeo raditi"Nisu imali kandidata da ga zamijeni. Razgovarali smo nekoliko puta i bili su vrlo nestrpljivi da me odmah angažiraju, no nakon razgovora, odlučio sam otići u Dubrovnik prvenstveno jer sam od samog početka imao veliku podršku budućih kolega i tamošnjih lokalnih vlasti. Imao sam sentimentalnih razloga ostati u Splitu, zbog posebne osobe u Splitu, koja je također bila faktor mojeg dolaska u Hrvatsku, ali to bih radije zadržao u okviru privatnog života. Još je nekoliko razloga zašto nisam postigao dogovor s bolnicom u Splitu. Naime, za početak, za nekoga u mojim godinama vrlo je teško doći na mjesto šefa već uhodanog odjela pogotovo ako se suočavate s činjenicom da već u startu znate da morate puno toga promijeniti u samom odjelu jer se ne slažete sto posto s tehnikama, filozofijom i načinom rada.
Drugi veliki problem je bila jezična barijera. Nisam nikako mogao prihvatiti radno mjesto na kojem sam imao osobni problem u komunikaciji zbog jezične barijere. Znao sam da ću vrlo teško uspostaviti autoritet ako među nama postoji bazični problem sporazumijevanja. U Dubrovniku je situacija drugačija budući da ja sam kreiram odjel i počinjem od nule. Spreman sam raditi koliko god treba i dati sve svoje znanje, volim izazove, i obje bolnice to i jesu, ali nisam mogao prihvatiti mjesto u Splitu bez maksimalne potpore odjela, a to je nemoguće ako se potpuno ne razumijemo. Mora ići sve u smjeru uspjeha, jer ako ja podbacim i odjel će i obratno. U Splitu je bio još jedan problem. Nije bila jasno određena granica između mojeg rada u bolnici i na splitskom Medicinskom fakultetu gdje su me također htjeli angažirati. Željeli su to sve pomiješati, bez da jasno znam svoju poziciju. A profesionalno želim jasno znati gdje sam", naglasio je Walter Bini.

U tijeku su i posljednji papiri u proceduri za radnu dozvolu, a Walter Bini ovih dana prima prve pacijente. Posljednjih dva mjeseca češće je boravio u Dubrovniku zbog osposobljavanja odjela za koji je aparatura naručena putem hrvatske tvrtke koja ima zastupništvo za medicinsku opremu iz Njemačke i Amerike. Iako je, kako kaže, praksa u neurokirurgiji da se operacije obavljaju u timu, Walter Bini u većini slučajeva već godinama operira sam uz asistiranje iskusne sestre. Naravno, dodaje, bilo bi dobro za neurokirurušku zajednicu da dobije i mlađe kolege na naobrazbu za buduće naraštaje.
"Dubrovnik je sad moj novi dom. Ali ima jedna stvar vrlo interesantna s novim gradom. Naime, zaista sam proputovao, neću reći cijeli svijet, ali pola jesam. Nikada mi se u životu nije dogodilo nešto slično kao onda kad sam prvi put sletio na dubrovački aerodrom. Bilo je ljeto i izlazeći iz aviona zapuhnuo me vrući zrak i prvi put sam osjetio da sam napokon stigao kući. Činilo mi se da bi ovdje način života mogao biti drugačiji od svega gdje sam imao prilike živjeti. Taj osjećaj više me nije napustio", rekao je Walter Bini te pojasnio zašto praktički nikada nije imao dom. Otac Mario Bini bio je inženjer koji je radio za jednu američku tvrtku i sukladno tome putovao je svijetom pa Walter Bini, njegov sedam godina mlađi brat Umberto, koji danas radi kao novinar u Barceloni, i njihova majka Corina nisu, osim razdoblja kad je Bini pohađao osnovnu školu, zapravo živjeli u rodnoj Italiji, točnije Cuneou. U Americi je završio osnovnu i privatnu srednju školu za koju kaže da je bila snobovska, ali mu je dala široko obrazovanje i strog odgoj. Više je bila, dodaje, slična samostanu. Nakon mature obitelj se odselila u španjolski grad Zaragozu gdje je diplomirao na tamošnjem medicinskom fakultetu.

PACIJENT IZ SVIJETA BOKSA Walter Bini operirao je i boksača Vitalija Klička (na slici desno), kojem je potporu pružao i njegov mlađi brat VladimirPACIJENT IZ SVIJETA BOKSA Walter Bini operirao je i boksača Vitalija Klička (na slici desno), kojem je potporu pružao i njegov mlađi brat Vladimir"Nikada nisam razmišljao o tome bih li nešto drugo studirao i znam da će vam sad ovo zvučati kao već stotinu puta ponovljeni klišej, ali ja sam zaista oduvijek htio jedino pomagati ljudima. To ili imate u sebi, ili ne. Biti liječnik nije samo poziv, već način života. Mislim da su samo dva zanimanja takva, biti doktor i biti svećenik. Morate se jako žrtvovati bez obzira jeste li umorni, imate li svojih problema ili nekih drugih želja. To je poziv, a ne posao. Nema radnog vremena, privatnog života, nema ničega", dodaje Walter Bini te objašnjava kako nikada nije ušao u operacijsku dvoranu, a da se nije prekrižio. Otkrio je da mu je vjera bitna u životu, i pokazao mi na ruci narukvicu ocrtanu sakralnim elementima koju je kupio u Međugorju. "Znam i danas svako lice pacijenata koje sam liječio, i to ne smao onih koji su živi, već i onih kojih više nema. Imao sam ih mnogo koji su umrli od raka i za svakog sam se borio kao da mi je posljednji. Morao sam se naučiti živjeti s tim. Neki su me na poseban način obilježili jer su bili vrlo mladi ili su jako patili. Bilo je i onih koji su se borili za svoj život na poseban način. Ponekad se osjećam vrlo osamljen i teško mi je nekome tko se ne suočava svaki dan sa smrću objasniti što ponekad proživljavam. Ljudi znaju da se to događa, ali su daleko od toga i uživaju u životima na svoj način. Ja već više od trideset godina gledam samo to i suočavam se s činjenicom da je život vrlo ozbiljna stvar, a ne šala. Što se više usavršam u medicini to sam više svjestan koliko ne znam. Učim svakodnevno na svojim pacijentima i njihovim sudbinama. Medicina zna puno, ali dva i dva nikada nisu četiri. Možda su 3,8 ili 4,2 ali nikada nisu četiri i nikad se ništa ni s čim ne slaže."

Nakon diplome, 1985. godine u Španjolskoj, započeo je u Zaragozi specijalizaciju neurokirurgije koju je nastavio sljedećih šest godina na klinici Norstedt Krankenhaus u Hannoveru u Njemačkoj kod profesora Samiija Nadjida za kojeg tvrdi da je jedan od nekoliko najboljih svjetskih stručnjaka na tom području, ali i izniman kao osoba. "Njemačka definitivno prednjači u toj grani medicine što se tiče stručnjaka. Imao sam sreću da je moj šef u Zaragozi svojedobno bio na specijalizaciji u Njemačkoj pa sam preko njega i ja otišao. Ništa bolje mi se nije moglo dogoditi s obzirom na to da je to tada, a i danas, jedna od najstručnijih medicinskih institucija u svjetskoj neurokirurgiji. Nakon šest godina došlo je vrijeme kad čovjek mora sam naučiti hodati i dokazati što je naučio. NA SVEČANOJ dodjeli titule profesora
u New Yorku 2005. s neurokirurgom
Martinom SavitzemNA SVEČANOJ dodjeli titule profesora u New Yorku 2005. s neurokirurgom Martinom Savitzem
Prvo zaposlenje dobio sam 1994. kao liječnik neurokirurg u HSK Klinikum u Wiesbadenu, a nakon dvije godine otišao sam u Lugano kao asistent profesor na kliniku Ospedale Civico Lugano gdje sam puno radio na istraživanju tumora glave, a 1998. dobio sam poziv iz Španjolske, bili su zainteresirani za razvoj novih neurokirurgijskih tehnika u općoj bolnici Albacete.
Tih pet godina je možda bilo najgore razdoblje u karijeri.

Iznimno zahtjevno u smislu fizičkog rada. Radio sam sate i sate. Znalo se dogoditi da u jednom mjesecu radim i 24, 25 dana konstantno. Non-stop sam bio na raspolaganju. Problem je bio što je to bila jedina bolnica između Madrida i obale, a pokrivala je područje od milijun ljudi. Nakon pet godina prvi sam i jedini put u životu bio potpuno fizički iscrpljen. Imao bih u mjesecu samo jedan vikend slobodan i sjećam se da sam ga koristio samo za odmor i spavanje. Tad sam odlučio da više tako ne mogu i u tom periodu sam se počeo baviti znanstvenim radom."
Walter Bini se vratio u Njemačku gdje je sve donedavno bio jedan od direktora bolnice AKS Krankenhaus Seligenstadt. Ima, kaže, nešto magično u pedesetim godinama. Shvatio je da je dao sve što je mogao dati u profesionalnom smislu i ušao u razdoblje kad novac ni slava više nisu važni.
"Želim malo biti ja. Osjećam da sam u situaciji da mogu mnogo pomoći pacijentima, a i educirati mlađe naraštaje, ali želim malo i sam uživati i mislim da je to odlična kombinacija. Jer čovjek mora malo i uživati život, ne može samo davati. Da biste mogli davati, morate se i regenerirati. A Dubrovnik je pravo mjesto za to i sretan sam što sam ovdje."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika