Objavljeno u Nacionalu br. 729, 2009-11-03

Autor: Nina Ožegović

ALBANSKA verzija erotskog bestsellera

Zagrepčanka putuje na Kosovo

NAJPOZNATIJI ROMAN pisca Branislava Glumca, 'Zagrepčanka', 1975. je uzrokovao burne reakcije jer se bavio tabu temama poput seksa i socijalizma, a uskoro će biti objavljen na albanskom jeziku u izdanju izdavačke kuće s Kosova

AUTOR 'ZAGREBASJE'
Piscu i pjesniku Branislavu Glumcu
uskoro izlazi njegov najveći književni hit 'Zagrepčanka' na
albanskom jeziku, pod nazivom 'Zagrebasja', što je nakon 35 godina prvi prijevod knjige hrvatskog autora na KosovuAUTOR 'ZAGREBASJE' Piscu i pjesniku Branislavu Glumcu uskoro izlazi njegov najveći književni hit 'Zagrepčanka' na albanskom jeziku, pod nazivom 'Zagrebasja', što je nakon 35 godina prvi prijevod knjige hrvatskog autora na Kosovu“Htjeli su mi na koricama ‘Zagrebasje’ u prezimenu napisati dva l, a u tom slučaju Glumac bi se čitalo Gljumac, pa nisam na to htio pristati”, duhovito je komentirao Branislav Glumac (70), pisac, pjesnik, likovni kritičar i autor “Zagrepčanke”, jednog od najpopularnijih hrvatskih romana, koji će uskoro izići na albanskom jeziku u izdanju izdavačke kuće Shtepia grafike na Kosovu. Promocija knjige bit će u kosovskoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i, kako kaže Glumac, to će za njih biti veliki događaj, jer je riječ o “prvoj knjizi nekog hrvatskog pisca, koja se nakon 35 godina prevodi i tiska na albanskom jeziku”. Dodao je da će roman jezično pokriti oko 30 milijuna čitatelja, koji žive na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji i Turskoj, te da ta knjiga može biti svojevrsni most između Hrvatske i Albanije i njihovih kultura.

Iako je Glumac napisao nekoliko romana, među ostalim i “Pokusnog čovjeka”, koji smatra svojim najboljim djelom, a nedavno mu je tiskana knjiga “Živjeti kao čovjek” u kojem su objavljene, kako kaže, njegove “izbrane proze”, “Zagrepčanka” je njegov najveći hit. U vrijeme objavljivanja 1975. godine roman je izazvao burne reakcije na književnoj sceni, jer je među prvima otvoreno opisivao erotske doživljaje glavnih junaka, ali i zato što je počeo otvarati neke tabu teme socijalizma i govoriti o stasanju novih bogataša, koji su se obogatili najviše zahvaljujući visokim političkim funkcijama.


Uz to, “Zagrepčanka” je bila prvi roman u bivšoj zemlji bez znakova interpunkcije, što je u to doba bio presedan. Uz sve to, Glumac je nedavno rodnoj Virovitici, točnije, dvorcu Pejačević, darovao zbirku vrijednih slika hrvatskih umjetnika čime je zaokružio svoju prvu donaciju radova, od prije 30-ak godina. “Jednog dana uoči ljeta nazvao me je u sumrak iz Prištine Naim Siqani i rekao mi da prevodi moju ‘Zagrepčanku’ te me zapitao imam li nešto protiv”, rekao je Glumac. “Odgovorio sam mu ‘Prijatelju dragi, naravno da nemam ništa protiv!’ ali sam ostao zatečen jer to nisam očekivao. Zatim mi je ispričao dirljivu priču. On je prije 30 godina, kao dvadesetogodišnjak, došao u Zagreb da polaže prijamni ispit na režiji. No nije položio. To ga je jako rastužilo i počeo je švrljati po zagrebačkim knjižarama jer mu je cijela obitelj bila vezana uz kazalište i kulturu. I u jednom izlogu je ugledao moju ‘Zagrepčanku’. I kupio ju je zadnjim novcem što mu je preostao. Rekao mi je da ju je pročitao u jednom dahu i da se zaljubio u taj roman, a onda ga je ponovo čitao svakih nekoliko godina. Kad ju je opet nedavno pročitao, iznenadio se kako je ta priča iz sedamdesetih nevjerojatno aktualna i odlučio ju je prevesti.

Rekao sam mu: ‘Bujrum!’” Siqani nije profesionalni prevoditelj, ali odlično poznaje hrvatski jezik i literaturu, pa knjigu prevodi vrlo pažljivo. Iako Glumac još nije bio na Kosovu, kaže da sa Siqanijem često razgovara telefonom i raspravlja o duhu jezika objašnjavajući mu sitne jezične nejasnoće. Nedavno ga je nazvao i upitao što je kulir, a Glumac mu je objasnio da je “to mljeveni plavi kamen mješanac, kojim se ‘bacaju’ zidovi pa ako im treba dobar teracer, može doći na Kosovo i pokazati im za mali honorar kako se ‘baca jež’”. Preporučio mu je i neke druge knjige, a neke mu je i poslao, kaže, “jer je na Kosovu život skup i težak - najveća plaća je između 150 i 170 eura, a mirovina akademika iznosi oko 80 eura”. Glumac je objasnio da mu je Siqani ispričao kako se sve što je opisano u knjizi događa upravo sada kod njih na Kosovu i da zub vremena nije nimalo naudio romanu. Prepoznao je mnoge motive iz knjige, kaže, od odnosa kćeri i oca preko isprepletenosti politike i korupcije do moćnika koji smatraju da zbog svoje političke superiornosti mogu nadzirati one koji su ispod njih. Zbog iznimne popularnosti i velike čitanosti “Zagrepčanka” je imala čak 12 izdanja i objavljena je na nekoliko jezika, a da je Glumac, kako je ispričao, htio pristati na promjene u tekstu, bio bi preveden i na češki i mađarski.

Naime, Česima je zasmetala rečenica u kojoj pisac tvrdi da su “Rusi tenkovima silovali Čehe”, no Glumac je ostao principijelan i nije pristao na izmjene. I Mađari su tražili neke preinake, no ni na njih nije pristao “znajući da će vrijeme pokazati političku istinu”. Također, po romanu je u zagrebačkom HNK-u postavljena predstava, koja je igrala četiri sezone i bila veliki hit, no u Hrvatskoj nikada nije bio ekraniziran za film. Glumac kaže da se to nije dogodilo prije svega zbog “jala hrvatskih sineasta”. Naime, prije 20-ak godina direktor Jadran filma Sulejman Kapić otkupio je uz vrlo pristojan honorar Glumčev scenarij “Zagrepčanke”, a film je trebao režirati pokojni TV redatelj Joakim Marušić. No tada su na scenu stupili, kaže Glumac, “zaplotnjački onodobni redatelji vezani uz Jadran film, zaključivši da ne može televizijski redatelj raditi cjelovečernji igrani film”. Tijekom Tuđmanove vlasti, kaže, pokušao je redatelj Nenad Puhlovski snimiti film, ali nije bilo novca za projekt. Ni treći pokušaj s Edijem Mudronjom, kojem je to trebao biti prvi igrani film, nije bolje prošao, jer opet nije bilo novca. “Dakako, ni Edi ni ja nikada nismo pripadali ni jednom lobiju”, zaključio je Glumac.

NASLOVNICA 'ZAGREPČANKE' NA ALBANSKOM koja uskoro izlazi na Kosovu u prijevodu Naima SiqanijaNASLOVNICA 'ZAGREPČANKE' NA ALBANSKOM koja uskoro izlazi na Kosovu u prijevodu Naima SiqanijaNo zato je mladi crnogorski redatelj Slobodan Vukčević u “Zagrepčanki” prepoznao svevremensku balkansku priču, prebacio je u Crnu Goru na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće i prije nekoliko godina u Podgorici snimio film, koji je izazvao veliku medijsku pozornost i brojna politička pitanja. Prisjećajući se doba kada se pojavio na književnoj sceni bivše zemlje zajedno sa Zvonimirom Majdakom i Alojzom Majetićem, Glumac je rekao kako je njihovo pismo karakterizirala erotska sloboda u pisanju. Bili su, kaže, čitavu jednu generaciju unaprijed začetnici slobode, posebno u erotskim temama, što je prije 30 ili 40 godina bilo vrlo opasno, skaradno i destabilizirajuće. “To je bilo vrlo konzervativno i zatvoreno vrijeme i moja se knjiga, kao i šimi cipele”, kaže Glumac, “tumačila kao prozapadni vjetar u socijalizmu.” No po Glumčevu mišljenju pisci i postoje zato da otvaraju vrata i ruše neke barijere te grade novo, čak i po cijenu zatvora. Tako je njegov kolega Majetić u romanu “Čangi”, objavljenom još prije “Zagrepčanke”, prisjeća se Glumac, otvoreno opisivao seks među mladima na radnim akcijama i gradilištima pa se zbog toga o njoj raspravljalo u krugu oko Aleksandra Rankovića. “Knjiga je zabranjena i proglašena protudržavnom”, rekao je Glumac dodavši da je njegova generacija išla kroz život instinktom, ne libeći se ničega i promovirajući slobodarski duh.

“Prvi smo načeli temu erotike i ne vidim nikakvog razloga da je ne bih smio danas još više proširivati na zreliji, iskustveniji i životniji način.” Odgovarajući na pitanje o sudbini romana “Zagrepčanke”, Glumac se prisjetio kako je Oto Šolc, tadašnji urednik u izdavačkoj kući Mladosti, tražio da izbaci rečenicu o “poštenoj jebenoj radničkoj klasi”, a on mu je odgovorio da to ne dolazi u obzir. Zatim je tražio da izbaci i rečenicu u kojoj tvrdi da se “tatini sineki služe očevim partijskim knjižicama kad ih milicija uhvati u fiatima 124”. Ni na to nije pristao. Zbog toga je roman ležao dvije godine u njegovoj ladici sve dok ga pisci Miroslav Krleža i Marijan Matković nisu u cijelosti objavili u časopisu Forum. I od tada je sve išlo glatko. “Šolc je tada imao zaleđe Krleže, a Krleža je bio prvi do Tita i nitko ga nije mogao uhititi”, objasnio je Glumac. Nakon objavljivanja romana Glumac je dobivao anonimna pisma od “grupe kulturnih finih Zagrepčanki” u kojima su ga optužile da kvari “kulturnu mladež”. A kako je to bila prva knjiga, valjda i u svijetu, tvrdi glumac, napisana bez interpunkcije, pokazavši da se ljudi mogu odlično sporazumjeti bez točaka i zareza, neka je studentica iz Osijeka tražila od izdavača novo “nesfušano” izdanje u kojem će biti svi znakovi interpunkcije.

BRANISLAV GLUMAC sa
slikarom Ivom Šebaljem u
njegovu ateljeuBRANISLAV GLUMAC sa slikarom Ivom Šebaljem u njegovu ateljeuGlumac se prisjetio kako Česima nije nimalo smetao erotski nego politički element u romanu zbog čega “Zagrepčanka” nije bila objavljena u Češkoj. Na pitanje da objasni nevjerojatni uspjeh “Zagrepčanke”, Glumac je rekao da jedan od razloga svakako leži u erotici, ali drugi, možda još važniji, “u razbijanju pravopisa i gramatike, te u tretmanu društvene zbilje”. “Moja se ‘Zagrepčanka’ odrekla točke i zareza, te se razgolitila od znakova interpunkcije, što je u ono vrijeme bilo radikalno”, kaže. “Sigurno je da je ‘Zagrepčanka’ rasplamsala latice ruže erotike, no one su oduvijek postojale, a ona im je samo pomogla da se oslobode i izreknu bez kazne.” Na pitanje pomiču li današnji pisci neke granice u hrvatskoj književnosti, Glumac je odgovorio niječno, objasnivši da nema više “onih starih jedrenjaka poput Mirka Božića, Petra Šegedina ili Vjekoslava Kaleba, a nema ni mitske generacije krugovaša - Slamniga, Pupačića i Šoljana, koja je donijela vjetar Amerike”.

Ustvrdio je da su “današnji pisci konfekcijska generacija izvanredno informiranih ljudi, koji nemaju dubinske veze s prošlošću hrvatske literature te da jako malo zna”. “Čini mi se da im je najvažnije da dobro zarade, što nama nije bilo toliko važno, iako je novac bitan”, kaže. “U moje su vrijeme pisci imali težinu, a riječi su se cijenile. Kad je Mirko Božić kao potpredsjednik Sabora nešto rekao u CK SKH, nije se preko toga olako prelazilo. Danas se riječi iz kulture tretiraju kao neka vrsta škarta.”

Vezane vijesti

Slovaci kupuju Zagrepčanku

Slovaci kupuju Zagrepčanku

JEDINI KOJI JE zainteresiran za kupnju 100 tisuća četvornih metara bivše tvornice mesa Zagrepčanka u Zagrebu je slovački nekretninski fond i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika