Zoran FerićVećina mojih prijatelja dobila je u mladosti bar jednom batina na ulici. Dobio sam ih i sam. I to ne jednom. Dvojicu dječaka s kojima sam išao u razred cipelarili su u Balkan prolazu, jedan je dobio cipelu glavu u Maksimirskoj, kod Dinamovog stadiona, drugi je opet stradao na Strossmayerovom šetalištu, treći je dobio letvom po leđima negdje u Osijeku, četvrti izgubio zube na tulumu u Voćarskoj, petog su prebili na Džamiji telefonskim kablom, šestog… Ovog s Džamije tukli su dva puta. Prvi put prije tridesetak godina jer je bio „hašoman“, a drugi put relativno nedavno jer je demonstrirao protiv preimenovanja Trga žrtava fašizma. On je dobar primjer da u ovoj zemlji svi muški građani barem jednom dobiju batine na ulici. I da su to uvijek isti ljudi. Oni mirni, koji nikoga ne diraju, nose dugu kosu, vuku sa sobom po gradu gitaru ili flautu i bore se za uzvišene ciljeve.

NITKO OD LJUDI KOJE SAM SPOMENUO I KOJI SU FASOVALI BATINE NIJE ZAVRŠIO NA NASLOVNICI NOVINA. Naravno, niti je ikome prije tridesetak godina padalo na pamet da na naslovnicu stavlja tipove koji su ih tukli. Odrastali smo s neprestanom prijetnjom nasilja i to je bilo normalno. Kamo sreće da su se svi ovi slučajevi, i još stotine tisuća drugih, našli na naslovnicama. Tada, u zlatnim šezdesetima i liberalnim sedamdesetima. Možda bi tada Luka Ritz bio živ, a stotine dječaka njegove dobi ne bi bili pretučeni, poniženi, temeljito ustrašeni. Za pretpostaviti je, naime, da bi u tom slučaju i roditelji dječaka J. J., čiji su inicijali danas u ovoj zemlji opće poznati, reagirali drugačije kad su vidjeli kako im je sin sklon nasilju. Naime, i roditelji bi bili drugačije odgojeni i po svoj prilici bi drugačije promatrali i svoga sina. Nasilje nam se događa u ovoj mjeri zato što smo desetljećima prema njemu bili krajnje tolerantni. Otac maloljetnog J. J., recimo, napada novinare rečenicom: “Od sina ste mi napravili monstruma.“ Kad se zna da je mladenačka agresija u pravilu posljedica agresivnih ponašanja u obitelji, trebalo bi se uistinu zapitati tko je tu napravio monstruma. I, što je sada još važnije, što da se s tim monstrumom radi? Jer, stručnjaci kažu da stvari ne stoje dobro. J. J. je zapravo počeo neformalno školovanje za nasilnika, kriminalca i ubojicu.

HOĆE LI NJEGOV OTAC U JEDNOJ MOGUĆOJ BUDUĆNOSTI, ako mu sina budu sudili na četrdeset godina zbog više ubojstava kao mafijaškog likvidatora isto tako reći novinarima: „Sve je to bilo zbog vas, jer ste od njega napravili monstruma.“ Čini mi se da bi roditelj koji želi dobro, prvenstveno svojemu djetetu, trebao reagirati sasvim drugačije. Trebao bi se u prvome redu ispričati roditeljima dječaka koji je pretučen. Ako to nije već učinio telefonom, trebao bi učiniti javno. U ovom slučaju, kao roditelj, uporno negira krivnju svoga sina, upravo na štetu toga sina. Za liječenje toga „monstruma“, koji je po svoj prilici jedno ozbiljno ranjeno biće, valjalo bi uključiti cijelu obitelj. Međutim, i priznati krivnju. Prvenstveno svoju. Svoje krivnje i svoje propuste. U svojoj dugogodišnjoj školskoj praksi vidim kako je ozbiljno nasilničko ponašanje redovito znak ozbiljnih problema u obitelji i da, kad se susretnemo s uistinu problematičnim djetetom, iza njega redovito stoji još problematičniji roditelj. Apeli, rad centara za socijalnu skrb ili radionice u pravilu ne pomažu jer kod takvih osoba ili nema elementarne volje za rješavanjem problema, ili oni sami nisu su stanju shvatiti gdje stvarno jest problem. Često se u slučajevima maloljetničkog nasilja govori da su djeca u pubertetu iznimno ranjiva i podložna utjecaju vršnjaka. To je točno. Međutim, isto je tako točno da dijete, ma kako podložno vršnjacima, ako postoji volja u obitelji, neće završiti kao ubojica. Spone koje tinejdžere vežu uz obitelj u toj dobi postaju sve slabije, ali su još uvijek dovoljno jake da prekinu njegovu nasilničku karijeru. Zlo se, kao po pravilu, događa onima koji ga uporno negiraju. Zlo se događa onoj djeci i roditeljima kojima su uporno svi drugi krivi za neuspjeh njihove djece. Tete u vrtiću su krive ako dijetu tuče ili grize svoje male vršnjake, učiteljica je kriva što ne uči ili je nemiran na satu, susjedi su krivi što ga nepravedno optužuju da im je razbio retrovizor ili povukao „crtu“ na automobilu, profesori su krivi što mu uporno daju jedinice. To čine zato što ga mrze. Nije kriv, nije tukao petnaestogodišnjaka, nije mu uzeo pare, nije tukao Luku Ritza jer se tada tukao s njegovim prijateljem itd. Svima onima koji na bilo koji način rade s djecom, to je jedna stara, banalna i krajnje maligna pjesma koju moraju uporno slušati. U pravilu, takvim se roditeljima ništa ne može savjetovati jer oni uvijek najbolje znaju da njihovo dijete nije ništa krivo. Prevelik dio roditelja ponaša se upravo tako. Ima, međutim, i onih koji su kudikamo zloćudniji. To su najčešće oni koji su temeljito razočarani ili su sami kriminalci. Temeljito razočarani ljudi mrze odvratno, sebično i nepravedno društvo iskrivljenih vrijednosti i onda su odlučili da odgojem daju djetetu šansu upravo u takvom društvu. Ne možeš uspjeti na pošten način, ti uvijek udari prvi, neka te se boje, guraj se na sve načine, koristi sva sredstva, od nasilja da ulizivanja.

KAD SI NA ULICI BUDI NASILNIK, A KAD TE STRPAJU U ZATVOR kukaj da si maloljetnik i da si s nasilnicima i ubojicama. Prijatelje izdaj, sa sudom se nagodi, nevine optuži, ako možeš nekažnjeno, ubij one koji ti smetaju, ubij i one koji ti ne smetaju, ubij i nevine, boli te kurac za njih, već će se naći koji pošten mafijaš da ti da posao i da te zaštiti od progona. Ne znam je li itko izračunao prosječan broj žrtava jednog prosječnog nasilnog i srednje rangiranog kriminalca. Ne samo one koje je ubio, nego i one koje je ponizio, okrao, prevario, ošamario na semaforu, one koje je premlatio kad su bili djeca, pa mladići, pa odrasli ljudi, one koje je temeljito uništio narkoticima i upropastio lihvarskom kamatom. Taj je broj svakako pozamašan. Jedna takva osoba vjerojatno ozlijedi ili povrijedi stotine ljudi prije nego je zatvore na trideset godina. A kriminalac postaje u obitelji, među svojim roditeljima. Često i među onim roditeljima koji nikada nisu imali namjeru stvoriti „monstruma“, ali su bili popustljivi ili gnjevni. Dobar roditelj nikada bezrezervno ne vjeruje svome djetetu, ne brani ga uvijek i bez sumnje i, na kraju, ne trudi se od njega napraviti nekoga tko će se prečacima probijati kroz život samo zato što se on sam osjeća prevaren ili povrijeđen. I zato bi trebalo kažnjavati i roditelje. I to vrlo ozbiljno. Pogotovo ako se odbijaju uključiti u socijalizaciju svoga djeteta.