Renato BaretićStigli smo u Beograd iz inozemstva istog dana, Biljana Plavšić i ja. Ona Dodikovim avionom koji plaćaju i porezni obveznici iz Sarajeva, Bijeljine i Srebrenice, a ja svojim autom, za koji sam otplaćujem kredit. Nju je dočekao premijer paradržave nastale na najkrvavijim masovnim zločinima nakon Drugog svjetskog rata, a mene Slavoljub Stanković, kreativni direktor u jednoj marketinškoj agenciji, ljudina, autor sjajnog romana “The Box” i pisac za kojeg će se u Hrvatskoj tek čuti (upravo, naime, dovršava roman pod naslovom “Split”). Plavšićku je do stana pratilo opako nijemo osiguranje, a ja sam se u hotelu “Park” zezao i smijao s osobljem dok sam pokušavao utjerati auto u pretijesni lift za podzemnu hotelsku garažu. Biljana ne izlazi iz stana, a ja šetam uokolo, razgovaram s taksistima i konobarima, javno nastupam, plješću mi, nastupam u gledanom talk-showu, navečer u skadarlijskom restoranu “Ima dana” od muzičara naručujem “Lijepi li su mostarski dućani”, oni sviraju meni i društvu koje me dovelo, i nema ni najmanje potrebe da mene itko u Beogradu čuva ili osigurava. Biljana briše prašinu po stanu gdje nije bila devet godina, ja naručujem pivo u hotelsku, sobu a konobar mi donosi dva: “Malo, bre, jedno, mnogo je maleno! Jel tako?” Sve u svemu, osjećao sam se prošlog tjedna u Beogradu kudikamo dobrodošlijim od te nadžak-babe, starice za kojom se i dalje vuku repovi srpske nečiste savjesti.

JEDNI SRBI OVI “MOJI” NE MOGU SMISLITI NI TRUNČICU OD SVEGA ONOGA što je u njihovo ime radila devedesetih, dok je oni drugi mrze iz dna duše zato što se u Haagu nagodila, “osjetila krivom” i svjedočeći debelo usosila barem Momčila Krajišnika (pamtite li još uopće tu neandertalsku mrcinu s brčinama iznad očiju?). A ja sam ovamo stigao kao pripadnik “Croatian Love Invasion Forces” (na letku i pozovnici ispisano je i tako i na ćirilici, fonetski), interventnog voda hrvatskih pisaca koji su u srce glavnoga grada Srbije došli govoriti ljubavnu poeziju, na dan koncerta Josipe Lisac, odnosno večer prije koncerta Gabi Novak. Još prije polaska predložio sam alternativni naslov našeg nastupa: s obzirom na to da je posrijedi isključivo ljubavna poezija i s obzirom na to da se s hrvatskih stadiona sve češće čuje ono idiotsko “ubij, ubij Srbina”, ponudio sam jednako ekstremnu poruku, ali sa sasvim suprotne strane spektra – “ljubi, ljubi Srbina”, pa da se krajnosti nekako ponište i da se stvarnost smjesti tamo gdje i pripada, negdje po sredini. Nasmijali su se toj ideji i Hrvati i Srbi, ali nisu je proveli u djelo. Ipak je to sve normalna čeljad, nesklona svakom ekstremizmu, bez obzira na pojavni oblik.

A KAD SMO VEĆ KOD NORMALNOSTI – nijednom Beograđaninu (od onih, naravno, s kojima sam pričao o tome) nije drago što je Plavšićka za prvu destinaciju nakon puštanja iz zatvora odabrala baš njihov grad. I, očito, imaju neku jaku unutarnju potrebu da mi to jasno daju do znanja. To je onaj tipični paradoks intelektualaca s Balkana: najviše se srame oni koje ničega ne treba biti sram; savjest najviše peče one koji su od početka do kraja bili protiv Miloševića i ratovanja. Oni drugi, oni koji su huškali na klanje i ohrabrivali na pljačkanje – oni su mirni, jer njima su od početka do kraja i sram i savjest potpuno nedokučive kategorije, njih ništa slično nikad nije ni moglo mučiti. Oni su, nažalost, u kritičnim trenucima uvijek ili brojniji ili glasniji ili na utjecajnijim pozicijama. I, dakako, mnogo lakše nađu zajednički jezik sa svojim pandanima na suprotnoj strani granice, pogotovo sad kad imaju internet. Po forumima, chatovima i komentarima danas imamo (rekao sam to i u talk-showu “Utisak nedelje” na TV B92) barem dvostruko više “ustaša” i “četnika” nego što ih je bilo u oba zadnja rata zajedno. Dovoljno je na, recimo, forumu o Heideggerovu poimanju bitka, ili onome o različitim školama ikebane, samo usput spomenuti, ne znam, neki Balaševićev stih, Crvenu zvezdu ili Milenu Dravić – evo ih odmah, poput jata morskih pasa! Kažu mi “moji” Beograđani da je isto i na srpskim forumima, dovoljno je samo naznačiti da ne mrziš Hrvate i zalijepit će ti se barem pet Srba koji zato odsad mrze tebe, sigurno još i dvojica koji im pokušavaju objasniti kolike su budale, i tako tema od koje je sve počelo pada u zaborav, ko šljivi Heideggera i ikebanu i sve one koje ta prenemaganja interesiraju...

ZA SRPSKI IDIOTLUK RELATIVNO JE LAKO NAĆI OBJAŠNJENJE: Od klinaca koji su 1991. imali 18 godina, pa do onih koji osamnaest imaju tek danas – nitko od njih nije mogao u inozemstvo bez vize. Vizni režim i siromaštvo učinili su od većine njih troglodite bez ikakvog iskustva o životu izvan Srbije kojom već četvrt stoljeća drmaju kriminalci i budale. To je, nažalost, generacija koja će za deset-dvadeset godina upravljati Srbijom... A kako, čime objasniti ponašanje njihovih hrvatskih vršnjaka koji su za to vrijeme smjeli putovati kamo god žele, od Žiline do Amsterdama, od Temišvara do Malte, njih koji na internetu užasno mrze Srbe, ali se opuštaju uz lelek srpskih cajki? Njih koji će, naravno, za desetdvadeset godina upravljati Hrvatskom... Ne znam. Ne znam odakle tolika potreba za međusobnom mržnjom, ali znam da smo Slavoljub i ja, kao i još tisuće drugih, opet u manjini. Naše knjige, naši tekstovi, naši nastupi i naša javna druženja, bojim se, nemaju ni desetinu snage kojom raspolažu anonimni mrzitelji i virtualni koljači. Iziđe li ova kolumna u cijelosti na Nacionalovu portalu, vidjet ćete o čemu govorim. Da je Biljanu Plavšić Dodikov avion dovezao u Zagreb, cyber-Hrvatinama to bi lakše palo nego priznanje jednoga konkretnoga Hrvata da je (opet!) bio u Beogradu, da mu je bilo dobro i da se družio s dobrim ljudima. Poručivat će mi, anonimno, da se onda preselim tamo ako mi je tako dobro, a onda će se, sasvim sigurno, pojaviti i barem jedan Srbin koji će napisati da će me zaklati ako samo još jednom stupim na tlo Srbije. I onda ću ja nestati iz priče, a momci će nastaviti svoj idiotski boj u postkrležijanskom cyber-caffeu s ugašenim lampama...