Europska je unija zajednica država od koje svaka članica ima više koristi nego štete. Europska unija, međutim, ima jednu gadnu, potencijalno čak i autodestruktivnu konstrukcijsku grešku - to što instrument izbacivanja neprilagođenih zemalja, ili barem jasne "opomene pred isključenje", nije ugrađen ni u jedan njezin akt, od Rimskog do Lisabonskog ugovora.

Jednom kad uđeš, više te nitko ne pita ni za korupciju niti za političke slobode, ni za topničke dnevnike (jeste skužili da ih nitko nije spominjao zadnjih mjesec dana, dok se čekalo da Pahorova i Kosor nađu zajednički jezik? Sad će oni, za koji dan opet...) niti za išta od onoga čime su te sa svih strana prcali dok si još bio samo kandidat za prijem.

Bjesomučno lajanje živčane pudlice

Nakon učlanjenja možeš se ponašati kako te god volja, kazne su simbolične (smanjenje briselskih poticaja za uzgoj crne rotkve ili vinogradarskog puža, recimo) i nitko ti ne može ni na koji način zabraniti da se ponašaš poput živčanog pudla koji kroz sigurnu dvorišnu ogradu bjesomučno laje na svako pseto što prođe ulicom.

Možeš se, drugim riječima, ponašati kao Slovenija zadnjih godina. I nitko te neće (jer nema mehanizama za to) opaliti korbačem, vezati na lanac ili zatvoriti u kućicu. Puštat će te da laješ do iznemoglosti, sve do dana kad će netko od ukućana (slučajno?) ostaviti otvorena vrata te dvorišne ograde, baš u trenutku kad ulicom prolazi kakav nadrkani doberman ili frustrirana rotvajlerica...

Pouka basne o pudlici Ljubljani i avlijaneru Zagrebu

Tako (nažalost) funkcionira Europska unija. Nikoga iz svoga dvorišta ona neće kazniti odmah i izravno, ma kakvi, kazna će uvijek stići izokola i s debelom odgodom. Pudlica Ljubljana, recimo, izderala je glasnice lajući o tome kako u sporu s Hrvatskom ne želi međunarodni sud nego arbitražu. Okej onda, evo ti te arbitraže! Čistokrvni avlijaner Zagreb primirio se istog trena s vanjske strane ograde, nakrivio glavu i pomirljivo, premda nepovjerljivo, gleda s ulice. Ljubljani, međutim, sad više ni arbitraža nije dobra, pa laje li, laje, u sve višem registru. Avlijaner odlazi na suprotnu stranu ulice i mirno sjeda na pločnik, čekajući da pudlovom gazdi napokon dozlogrdi i da, tobože slučajno, ostavi otvorena dvorišna vrata...

Pouka ove kvazibasne glasi: izvrsna je stvar to što je Hrvatska parafirala sporazum o arbitraži! Pokazali smo da poštujemo europska pravila ponašanja i da se s nama o svemu može razgovarati, ukoliko je tema u okvirima zdravog razuma.

Pitanje 'junctiona' potpuno bespredmetno

Prihvatili smo arbitražu koja može započeti tek kad Hrvatska uđe u EU, dakle - u trenutku kad pitanje slovenskoga "junctiona" s otvorenim morem postaje potpuno bespredmetno, jer gotovo cijeli Jadran tad postaje europsko more. Slovenija sad može, ako nije spremna na takvo rješenje, novim niskim udarcima samo tonuti sve dublje i dublje u glib oporog balkanluka i antieuropejstva od kojeg se na simboličnoj razini toliko, kao, ograđuje. Što, evo, već i čini, ne shvaćajući da će samoj sebi na dulji rok opet naštetiti barem jednako koliko i Hrvatskoj na kratki.