VELIKI USPJESI Tomislav Mužek ima samo 33 godine, a već je radio s nekoliko uglednih dirigenata poput Vjekoslava Šuteja, Zubina Mehte i Riccarda MutijaPrije nego što smo započeli službeni razgovor pitala sam Tomislava Mužeka što mu je najgora stvar kad je riječ o njegovu pozivu. Rekao mi je da su to situacije poput onih kad dan prije predstave dostavi odijelo u kojem nastupa u hotelsku čistionicu i kad mu sutradan dva sata prije predstave u sobu dostave krivo odijelo, redovito manjeg konfekcijskog broja od njegova. Sva sreća, kaže, da postoji kazališna garderoba i fundus odijela. Operni pjevač iz Ludbrega sa svoje 33 godine postao je jednim od najtraženijih mlađih lirskih tenora u Europi. Nedavno je treći put nastupio u milanskoj Scali, ovaj put u ulozi Arbacea u Mozartovoj operi “Idomeneo”, a za mjesec dana pjevat će glavnu ulogu u zagrebačkom HNK u premijernoj izvedbi opere “La bohème”.

Iza sebe ima zavidnu karijeru, diplomirao je na bečkoj akademiji, debitirao na Wagnerovim igrama u Bayreuthu, surađivao s velikim dirigentima poput Zubina Mehte i Riccarda Mutija, a za pjevanje kaže da mu je sad mnogo teže nego prije. Tvrdi da što si stariji sve je teže pjevati, jer postaješ svjestan svih teškoća tog poziva, te da samo netko tko je na pozornici zna koliko je to težak fizički posao.

NACIONAL: Mnogi ne znaju što zapravo znači lirski tenor.

-To je samo specifikacija repertoara koji pjevam i za koji moj glas ima najbolju boju. Nije to određena kategorija samo za tenore, postoje primjerice i lirski soprani. To bi značilo da otprilike tumačim uloge mladih ljubavnika ili nesretno zaljubljenih muškaraca između tridesete i četrdesete godine. Kad malo dobijem oštrine i dublje boje u glasu, vjerojatno ću biti spreman i za dramske uloge. Mnogi operni pjevači rade grešku pa premladi počinju pjevati repertoar ozbiljnijih uloga, nakon čega im je dalje u karijeri skraćen rok trajanja. Ja volim ići stepenicu po stepenicu.

NACIONAL: Za mjesec dana očekujemo u zagrebačkom HNK veliku premijeru opere “La Bohème” u kojoj vi tumačite glavnu ulogu. To je ujedno u posljednjih devet godina prvi put da nastupate u tom kazalištu. Kao da vas Zagreb baš ne voli.

- Tumačim glavnu ulogu Rodolfa i ne bih rekao da me zagrebački HNK baš ne voli, nego da je to splet okolnosti. Moje gostovanje u Zagrebu svima nam je u cilju jer zaista ne smatram da je opera sportsko nadmetanje i ne vidim zbog čega bismo i dalje potpirivali animozitet između splitskog, zagrebačkog ili osječkog kazališta i raspravljali o tome koje je i zašto bolje. Premijera u Zagrebu i moj angažman za sve nas je dobra stvar, spojili smo ugodno s korisnim jer ja ipak živim u Zagrebu. Drago mi je što je to upravo “La Bohème”, ipak mi je to jedna od najdražih opera i iako se ne volim hvaliti, znam koliko sam dobar u toj ulozi.

NACIONAL: Tijekom 2003. potpisali ste ugovor sa splitskim HNK kao s matičnim kazalištem. Zašto ne sa zagrebačkim, s obzirom na to da ovdje živite, ili s nekom drugom svjetskom opernom kućom za koje ste imali ponude?

- Bio je to čudan slijed okolnosti. Nakon dvije godine provedene u Bremenu čekalo me odsluženje vojnog roka i s obzirom na to da su tamo bili zadovoljni mnome, htjeli su mi produljiti ugovor, pa je njihov tadašnji intendant čak pisao dopis hrvatskom ministarstvu obrane da me poštede vojnog roka, no nisu pokazali neko razumijevanje za to, pa sam odlučio odslužiti tih šest mjeseci. Te posljednje godine u Bremenu paralelno sam išao i na audicije u ostalim kazalištima, tek toliko da vidim koliko mi je visok rejting. Položio sam audiciju za münchensku operu gdje je šef tada bio Zubin Mehta, a prošao sam i u Hamburgu i Dresdenu. Netom prije mojeg odlaska iz Bremena dobio sam informaciju da bi me zagrebački HNK uzeo na godinu dana u angažman pa da tako umjesto vojske služim civilni staž u operi. No nekako u isto vrijeme sam dobio poziv od maestra Vjekoslava Šuteja za jedan projekt u splitskom HNK. Intendant Milan Štrljić pitao me nakon toga bih li ja došao u Split na stalni angažman, pri čemu mi je dao jasno do znanja da oni rade dvije do tri produkcije godišnje i da si pri tome mogu sam odabrati naslov, te da me neće sputavati za dodatne angažmane u drugim svjetskim opernim kućama. Da sam potpisao za bilo koju veliku njemačku kuću, bio bih ograničen samo na jednu opernu kuću. Prednost je to što se raspored predstava u velikim europskim kućama zna puno unaprijed, a u Splitu ne, pa se tako možemo ravnati prema mojem slobodnom rasporedu.

NACIONAL: Je li teško živjeti tako da vam je raspored strogo određen primjerice tri godine unaprijed?

- Obično imam raspored za dvije do tri godine unaprijed. Primijetio sam i da je našim ljudima prilično zastrašujuća činjenica da recimo znam gdje ću biti i što ću raditi 25. 5. 2011. Takvim se načinom života definitivno gubi spontanost, ali opet, time dobivam veliku sigurnost. U krajnjoj liniji znam da ću raditi. Naučio sam živjeti po rasporedu.

NACIONAL: Proteklih tjedana boravili ste u Milanu gdje ste u Scali nastupili treći put, pjevali ste ulogu Arbacea u Mozartovoj operi “Idomeneo”. Mnogima je ta pozornica posebnija od svih ostalih, je li i vama?

- To je bio treći put da pjevam u Scali. Prvi put sam nastupio 2003. Tada me za ulogu Eliezera u Rossinijevoj operi “Mojsije u Egiptu” odabrao sam Riccardo Muti, jedan od najboljih svjetskih dirigenata. Po meni je svaka opera izvedena u Scali vjerojatno jedna od najbolje pripremljenih predstava u cijelom svijetu. I meni je Scala jako posebna. To je teatar kojem apsolutno ništa ne može konkurirati.

NACIONAL: U karijeri ste radili s nekoliko vrlo uglednih dirigenata poput Vjekoslava Šuteja, Zubina Mehte, Riccarda Mutija. Koga biste izdvojili kao posebnog i zašto?

'PAGLIACCI' Tomislav Mužek s Claudiom Toti Lombardozzi- Kod Riccarda Mutija mi je odlična njegova diktatura. U glazbi ne postoji demokracija, netko mora biti šef i on to jako pokazuje i vrlo je dosljedan u tome. Zbog toga ga recimo orkestar Scale nije volio pa su se od njegove diktature štitili sindikatom, koji je vrlo jak u Italiji. Svi su me plašili da će biti neugodan i da je sarkastičan, ali meni je bilo vrlo ugodno. On se prema pjevaču ponaša kao prema instrumentu. Vjekoslav Šutej je neponovljiv po tome što ima veliki osjećaj za pjevača, možda iz razloga što mu je otac bio pjevač. Ako ste vi solist, on zaboravlja na orkestar i proživljava s vama vaše dionice. Korejac Myung Whun Chung s kojim sam sad radio u Scali operu “Idomeneo” oduševio me svojom mirnoćom. Sav je u nekoj zen meditaciji. Ima sasvim drukčiju filozofiju dirigiranja koju nikad prije kod nijednog dirigenta nisam doživio. Zubin Mehta je pak veliki muzičar, spontan i odličan tehničar. Kad s njim radite, to vam je kao da ste u Ferrariju i vozite tristo na sat i sve vam je super jer znate da ste u sigurnim rukama.

NACIONAL: Danas ste među vrlo traženim svjetskim mladim tenorima, imate li veliki ego zbog toga?

- To je vrlo škakljivo pitanje. Koji god operni pjevač tvrdi da nema izražen ego, laže. Mi ga jednostavno moramo imati jer inače nemate motor koji vas vodi naprijed. Mislim da je moj ego unutar jedne zdrave doze. Da ga uopće ne posjedujem, teško bih mogao stati pred publiku. Važno je samo da on ne prijeđe u bahatost, a na to, na žalost, nalijećem vrlo često. I ja sam svoj malo morao spustiti. Nakon što sam diplomirao u Beču, 2000. godine su mi ponudili prvi angažman u teatru u Bremenu i mislio sam tada da mi baš nitko nije ravan. Što god mi je intendant ponudio, ja sam prihvatio jer nisam bio kadar odbiti. Bio sam jednostavno žedan svega, ne razmišljajući o posljedicama. Nakon što sam otpjevao šezdeset predstava na godinu potpuno sam se uništio jer sam bio premlad da bih imao dobru tehniku pjevanja i završio sam na operaciji glasnica. Dok sam ležao u krevetu, čekao anesteziju i prije toga potpisao papir kojim sam morao dati suglasnost da bolnica apsolutno ne odgovara nizašto nakon operacije u smislu toga hoću li moći dalje pjevati ili ne, shvatio sam da sam pogriješio. Punih petnaest dana nisam smio govoriti, nakon toga sam išao na govorne i tehničke vježbe kao malo dijete i pitao sam se što mi je sve to trebalo. E, to se zove kresanje ega.

NACIONAL: Koliko vam je zapravo teško pjevati? Na sceni to izgleda vrlo ležerno.

- Jako mi je teško. Čovjeka umori i kad priča sat vremena, a kamoli kad pjeva tri sata. Rekao bih da je pjevanje trčanje, ali ne pravocrtno, nego morate malo šprintati, pa preskakati prepone, pa se opet malo rastrčavati. Preznojim se nekoliko puta tijekom jedne predstave, i to ne samo od pjevanja nego i od koncentracije. Sâm sam sebe testirao nekoliko puta pa sam se nakon nekih uloga vagao prije i poslije predstave. Nakon tri sata na sceni izgubio bih 3,5 ili 4 kilograma.

NACIONAL: Koliko vježbate pjevanje, postaje li to s godinama rutina?

- Da biste dostigli status pjevača svjetskoga glasa, morate prije svega imati sluha i ritma, dobru memoriju i urođene scenske pokrete jer je snalaženje u prostoru vrlo važno, ne možete stajati kao drvo. Lijep glas je posljednja stavka. Ako ga i nemate, dovoljno je da ste uporni i naučit ćete pjevati. U deset godina pjevanja ja sam sa zaprepaštenjem utvrdio da moram svaki dan vježbati sve više i više. Znalo mi se dogoditi da se probudim ujutro i imam osjećaj da više ne znam pjevati. Mozak se tu puno upleće. Psiha mi stvara barikadu jer sam postao svjestan koliko je teško to što radim.

NACIONAL: Pjevate na nekoliko svjetskih jezika, koliko ih govorite?

- S pozivom pjevača dolazi i talent ne samo za glazbu nego i za jezike. Imam sreću što sam rođen i odrastao u Njemačkoj pa sam već kao dijete naučio njemački kao da mi je materinski. Engleski sam naučio tijekom školovanja, a kasnije i talijanski. Kao student sanjao sam da pjevam glavne uloge velikih talijanskih kompozitora, a danas mi je cilj Wagner. Potpuno je drukčiji i zbog glazbe i zbog njemačkog jezika koji katkad zbog svog bogatstva kao da je trodimenzionalan.

NACIONAL: Kažu da je Wagner za opernog pjevača ono što je Rahmanjinov za pijaniste. Jeste li dosta zreli kao pjevač za glavne uloge u Wagneru?

- U Wagneru je sve drukčije. Devedeset posto mojeg školovanja u Beču prošlo je u negiranju Wagnera. Mislio sam da je to užasno preglasno, dosadno, prekomplicirano, zapravo jedno veliko intelektualno prenemaganje i smatrao da je talijanska glazba mnogo ljepša, transparentnija. Ta moja predrasuda se srušila kad sam nakon akademije jedno cijelo ljeto proveo pjevajući u zboru na Wagnerovim igrama u Bayreuthu. Svi vas kao mladog pjevača plaše da ne možete pjevati Wagnera jer je pretežak, ali mene je tada toliko oduševio da sam vrlo brzo odlučio probati srušiti te predrasude. Vjekoslav Šutej je 2007. radio u Lisinskom koncertnu verziju “Ukletog Holandeza” i pitao me bih li htio pjevati ulogu Kormilara koju sam tada pjevao u Bayreuthu. Rekao sam mu da bih radije pjevao glavnu tenorsku ulogu. Pogledao me ispod obrva i rekao: “Ti si lud.” Pripremao sam se puno za te dvije izvedbe i bile su presudne da odlučim kako je moj cilj jednog dana pjevati Wagnera.

NACIONAL: Poznato je da operni pjevači jako puno spavaju i imaju poseban ritam prehrane. Kako je to kod vas?

- Spavam dulje jer ionako ujutro ne mogu pjevati. Glasnice se moraju razgibati. Što se tiče prehrane, tražio sam se neko vrijeme da vidim kako mi najbolje odgovara. Probao sam jesti prije predstave da tijekom pjevanja ne ogladnim pa sam shvatio da mi se hrana diže već nakon prvog tona. Onda sam probao jesti u podne pa sam tijekom predstave bio toliko gladan da mi je krulio želudac. S vremenom sam shvatio da mi najviše odgovara jesti tri sata prije predstave, a onda u pauzi pojedem samo jabuku ili bananu i pijem mnogo tekućine. Svaki dan, bez obzira na to imam li ili nemam predstavu, popijem oko četiri litre vode.

NACIONAL: Slava uvijek ima dvije strane, onu sjajnu vidimo na pozornici, a kako izgleda ono iza?

- Tako da recimo, ako putujem za Milano, moram letjeti za Frankfurt, pa tamo čekam tri sata i dođem u Milano vremenski otprilike isto kao da sam letio direktno za New York. Pokušavam zbog toga sve što mogu obaviti automobilom, čini mi se da tako bar ne stojim na mjestu, no opet dođem umoran. Problem je kad u tri tjedna imate četiri ili pet predstava pa nakon što završite probu idete opet u hotel i prvih nekoliko dana je dobro, ali onda mi sve više nedostaje obitelj, supruga i dijete. Na svu sreću moja je supruga prepuna razumijevanja. Svako putovanje ima svoju priču, s nekima se nosiš dobro, s nekima ne, a neke pak pamtiš cijeli život zbog nečega. Počevši od zaboravljanja putovnice doma na hladnjaku, pa do povratka kući s totalno uništenim koferom, a krenuo si na put s novim novcatim. Kad sam primjerice 2003. išao na tri tjedna u Mexico City, moj je agent zaboravio napomenuti da mi je, kao hrvatskom državljaninu, u Meksiku potrebna viza i radna dozvola. Kad sam stigao u zračnu luku, odmah me privela policija. Najprije su me htjeli poslati prvim avionom natrag u Europu, no kad sam im nekako objasnio da sam operni pjevač, nakon tri i pol sata su me pustili.

NACIONAL: Je li vam ikada pukao glas na sceni?

- Svaki operni pjevač koji kaže da nije imao problema s glasom i da mu nikad nije pukao, laže. Kad vam se to dogodi na sceni, izvlačite se na tehniku. Ako otpjevam krivi ton, imam veliku grižnju savjesti. Sva sreća što publika to čuje drukčije jer ipak taj glas prolazi iznad rupe od orkestra i publika to ne čuje ili barem ne sve.

NACIONAL: Zanimljivo je da vam se u obitelji nitko nije bavio glazbom. Od kuda talent za pjevanje?

- Otac je po zanimanju zidar, a majka kućanica. Do moje šeste godine živjeli smo u Njemačkoj gdje su roditelji bili na privremenom radu. Iako se nitko nije bavio glazbom, u obitelji se stalno pjevalo i nije nam trebao neki povod za to. Išao sam u srednju kemijsku školu, bio sam jedan od četiri dečka u razredu i pjevanje je bilo jedino “oružje” kojim sam raspolagao. Propjevao sam izbjegavajući test iz glazbenog. Umjesto ispita, ja sam cijeli sat pjevao u razredu. Nakon toga me profesorica iz glazbenog odvela profesorici pjevanja Dariji Hreljanović u Glazbenu školu u Varaždinu kod koje sam učio pjevati godinu dana, nakon čega me ona poslala na prijemni ispit u Beč gdje sam prošao i ostao sljedećih šest godina

NACIONAL: Jednom mi je prilikom Vjekoslav Šutej rekao da dirigenta i opernog pjevača može trpjeti samo žena s jako mnogo tolerancije i ljubavi. Kakva je vaša supruga?

- Složio bih se. To mora biti osoba koja i sama voli putovati. Moja supruga je još k tome glazbenica, što je dobro, jer se razumijemo. Nakon nekoliko neuspjelih veza s pjevačicama shvatio sam da nikada ne bih mogao biti ni s jednom od njih u braku. S njima se razgovara samo o jednoj temi, kako su nešto otpjevale, koliko su lijepe i kako su izgledale na sceni. Radije bih bio sam nego s pjevačicom. Moja supruga je moj idealni partner. Iako sam često na putu, imam vremena biti i suprug i otac našem sinu. Kad me nekad i nema dva-tri tjedna, onda sam, kao sad primjerice, mjesec dana kod kuće i maksimalno sam im posvećen. To je bolje nego da radim od devet do pet u nekoj tvrtki.

NACIONAL: Imate li od svoje slave ekvivalent i u financijskom smislu?

- Nije riječ o ne znam koliko velikoj svoti novca, ali mislim da je u današnje vrijeme vrlo smirujuće da nemate minus u banci i da niste u kreditu. Potpisao bih ovakvu situaciju za cijeli život, ne treba mi više od toga.

NACIONAL: Pjevali ste u svim većim dvoranama u Europi. Što je s opernim kućama u Americi?

- Moj je menadžer Ernesto Palacio, koji je i sam svojedobno bio veliki operni pjevač, nedavno predložio da odem na audiciju u New York. S obzirom na to da sam ove godine jako zatrpan obvezama, moramo samo vidjeti kad ćemo odvojiti desetak dana priprema za audiciju u Metropolitanu. Amerika je sasvim nešto drugo. To mi tržište uopće ne bi trebalo jer je europska scena vrlo kvalitetna, no Amerika je bitna zbog promidžbe. Možete odlično otpjevati neku repertoarnu predstavu u Münchenu ili Parizu, ali to neće imati nekog velikog odjeka. Kad dođete iz Amerike, automatski vam se diže cijena i lansira vas se zauvijek na jedan drukčiji način. Naravno, pod pretpostavkom da i dalje radite na sebi i da vam kvaliteta iz dana u dan raste.