VOJSKA U SRCU DŽAMIJE Mnogi hrvatski vojnici prvi put imaju priliku vidjeti unutrašnjost džamije gdje stječu iskustvo kako se ponašati u muslimanskim vjerskim objektima i uče o muslimanskim običajima koji im mogu spasiti životJe li to ministar obrane došao u posjet džamiji, pitali su se neki muslimanski vjernici kad su prošlog petka ugledali stotinjak hrvatskih vojnika u obilasku zagrebačke džamije. No i dan prije zagrebačku džamiju posjetilo je 120 vojnika, a dva tjedna prije toga prvi put se s vjerskim običajima islama upravo u Zagrebu upoznalo i nekoliko američkih vojnika.

Dio je to redovitog programa osposobljavanja koji naši vojnici, pripadnici mirovne misije ISAF - International Security Assistance Force - prolaze prije odlaska u Afganistan kako bi se upoznali s islamskim vjerskim i kulturnim običajima. Taj dio edukacije, koji se provodi zahvaljujući uspješnoj suradnji Ministarstva obrane i Islamske zajednice u Hrvatskoj, iznimno je značajan za pripadnike mirovnih misija jer im približava posve drukčiju kulturu i najbolje moguće dočarava ono što ih čeka na dalekom terenu.

“Islam nije samo vjera, nego način života i zbog toga je važno da naši vojnici prije odlaska u Afganistan imaju priliku iz prve ruke, upravo ovdje u zagrebačkoj džamiji, naučiti osnove o islamskim običajima i kulturi”, objasnio je pukovnik Dražen Jonjić, zamjenik načelnika Službe za odnose s javnošću i informiranje Ministarstva obrane, koji je 2007. godine, tada kao bojnik, i sam bio u misiji ISAFa. Na temelju njegovih članaka za list Hrvatski vojnik nastala je i knjiga “Pozdrav iz Chaghcharana” pisana na hrvatskom i engleskom jeziku, ilustrirana brojnim fotografijama iz Afganistana. No on ističe da prvi pravi doživljaj onoga što stvarno očekuje hrvatske vojnike u Afganistanu, kad je o običajima i kulturi riječ, pruža upravo zagrebačka džamija. Njegov kolega, pukovnik Tihomir Zebec, u Afganistanu je prvi put bio još 2005., a potom i 2007., i kaže da su prvi kontingenti hrvatskih vojnika, kad su prije šest godina prvi put kao dio ISAF-a otišli u tu zemlju, o njoj mogli učiti samo iz knjiga i putem interneta.

Danas se u sklopu programa na Hrvatskom vojnom učilištu “Petar Zrinski” podrazumijeva i učenje o islamu, a standardni dio osposobljavanja vojnika prije odlaska u mirovnu misiju postao je odlazak u zagrebačku džamiju gdje pomoćnik zagrebačkog muftije, Aziz ef. Hasanović, glavni čovjek Islamske zajednice zadužen za suradnju s Ministarstvom obrane, vojnicima u prostorijama Islamskog centra drži trosatno predavanje o onome što ih očekuje u Afganistanu, a provodi ih i kroz svete prostorije džamije koje mnogi od njih upravo tada prvi put u životu imaju prilike vidjeti. On im objašnjava kako nema bitnih razlika u ponašanju u zagrebačkoj džamiji ili onoj kabulskoj, ali im zato napominje koje su bitne razlike između sunita i šijita, kako treba pozdravljati muslimane, što nikako ne treba činiti na ulici, kako se treba odnositi prema ženama i druga nepisana pravila koja katkad mogu biti ključna i za njihovu sigurnost. Pukovnik Dražen Jonjić iz vlastitog je iskustva naučio da je, primjerice, u Afganistanu vrlo nepristojno izvoditi bilo kakve geste lijevom rukom, budući da ondje vrijedi pravilo desne ruke, upiranje prstom, čak i kad se nekome želi pokazati gdje se nešto nalazi, nije uputno jer se može smatrati provokacijom ili prijetnjom.

“Prilikom sjedenja na podu”, kaže, “tabani ni u kom slučaju ne smiju biti okrenuti prema sugovorniku jer bi se to smatralo znakom nepoštovanja, iako takvi sastanci znaju potrajati po tri-četiri sata i nakon toga više i ne osjećate noge. Isto tako, u vrijeme ramazanskog posta nećete se razmetati hranom pred čovjekom koji posti. Nije dobro ni dogovarati sastanke petkom, koji je islamskom svijetu sveti dan.” Pukovnik Zebec ističe da je poštovanje običaja ljudi zemlje u koju dolazite ujedno znak da ste došli s dobrim namjerama. “Kad sam prvi put bio zapovjednik kontingenta u Afganistanu, a bio je to peti hrvatski kontingent u to vrijeme, i kad su me vojnici pitali kako da se ponašaju, rekao sam im da se sjete kako su oni doživljavali vojnike iz stranih misija koji su dolazili u Hrvatsku u vrijeme rata. Važno je pokazati da mi nismo onamo došli nametati svoju volju, nego da smo došli pomoći. Mi nismo borbene snage, nego snage potpore koje trebaju pomoći da oni sami nađu najbolji put.

Ako vi pokažete poštovanje prema tim ljudima, njihovoj tradiciji i kulturi, lakše ćete zadobiti njihovo povjerenje. U Afganistanu mi kontaktiramo s domicilnim stanovništvom na tri razine. Prva je izravan kontakt s ljudima koji rade u bazama gdje žive i rade i pripadnici ISAF-a. Druga razina su ljudi koje srećete na cesti, a treća su oni koji vas promatraju sa strane i kojima ste nepoznanica. O tim zadnjima smo najviše učili, kako im prići i prestati biti nepoznanica, kako uspostaviti kontakt. A ako oni iz vašeg pristupa vide da vi odajete poštovanje njihovoj vjeri, kulturi i običajima, da niste došli s namjerom da mijenjate njihovu kulturu, prihvatit će vas kao nekoga svoga.” Afganistan je zemlja velikih suprotnosti pa je tako u nekim dijelovima, poput glavnoga grada Kabula ili pak Mazar-e-Sharifa, prisutna najmodernija tehnologija, dok u nekim pokrajinama život izgleda gotovo kao prije stotinu godina. Stranci ondje nikada ranije nisu bili. Život je ustrojen na plemenskim principima, a zajednicu čine velike, čvrsto povezane obitelji kojima su na čelu seoske starješine. Da bi bilo tko mogao ući u selo, priča pukovnik Dražen Jonjić, treba najprije steći povjerenje i pristanak starješine, a ulazak u selo bez pristanka za strance može biti poguban. “Ako vas starješina pozove u kuću, to se smatra velikom čašću, ali tu čast treba zaslužiti”, kaže pukovnik Jonjić. On objašnjava da su zadaci hrvatskih vojnika vezani uz konkretne projekte, poput izgradnje cesta, škola, kuća, nabavu udžbenika, osposobljavanje policajaca i druge ciljeve čiji prioritet određuju čelni ljudi u afganistanskim institucijama.AZIZ EF. HASANOVIĆ, šef Odjela za suradnju s MORH-om Islamske zajednice i zamjenik zagrebačkog muftije, u društvu pukovnika Dražena Jonjića i pukovnika Tihomira Zebeca

Tako je pukovnik Jonjić jednom prilikom bio zadužen za nabavu strujnog agregata za jednu bolnicu koja nije imala drugi izvor energije pa kirurzi nisu mogli obavljati operacije, a drugom za nabavu razglasa za jednu džamiju. U obavljanju svih tih zadaća vojnici i njihovi nadređeni su u direktnom kontaktu s afganistanskim stanovništvom i upravo stoga im je edukacija u zagrebačkoj džamiji iznimno važna. “Svrha osposobljavanja je naučiti vojnike kako na najbolji način prosuditi kako se ponašati u određenom trenutku. Jedno je pričati o vjerskim obredima u nekoj učionici, a drugo doživjeti to u autentičnom okruženju. Bez obzira na drukčiji stupanj razvoja u pojedinim dijelovima Afganistana, ono što je svim ljudima ondje zajedničko jest osnovni nauk o islamu i poštovanje vjerskih običaja”, ističe Zebec. Prošli petak na predavanje i obilazak zagrebačke džamije stiglo je 120 vojnika gardijske oklopne mehanizirane brigade iz Slavonije koja će u veljači 2010., nakon vojne vježbe “Hrvatski ponos”, krenuti u Afganistan kao 15. hrvatski kontingent. Njihov satnik Robert Poljak, zapovjednik pješačke satnije, kaže da je priprema kako vojnika tako i časnika i dočasnika vrlo važna jer osim psihološke uključuje i onu kulturološku koja će im približiti razlike u mentalitetu i načinu života između Hrvatske i Afganistana, da otprilike znaju s čime će se ondje susresti.

“Pravo stanje vam ne može nitko približiti jer su i ondje ogromne razlike od grada do grada. Ja sam bio u službi u Kabulu, ali sam isto tako po zadaćama išao i u Mazar-e-Sharif, i nevjerojatno je da ćete, recimo, usred pustinje ondje naići na neku benzinsku crpku kakve nema ni u Kabulu”, kaže. Narednik Daniel Bernazza u veljači će prvi put ići u misiju; islamski svijet najviše mu je približio otac koji je četiri godine živio u Egiptu, a mnogo je naučio i iz onoga što je mogao vidjeti na televiziji i u drugim medijima. Bez obzira na to, kaže, u njemu, kao i u svakom normalnom čovjeku, postoji doza straha od nepoznatog koja nestaje zahvaljujući povjerenju koje se tijekom pripremnog razdoblja razvija među pripadnicima satnije. Njegova obitelj nije presretna zbog njegova odlaska u misiju, no znaju da je područje u kojem će biti smješten relativno mirno. Mnogo im znači i činjenica da su se svi hrvatski vojnici iz Afganistana do sada vratili živi, a mnogi su nekoliko puta bili ondje. To potvrđuje i vojnik Miroslav Molnar koji je u Hrvatskoj vojsci od 1995. i već je sudjelovao u vježbama s mirovnim misijama, ali u Afganistan će u veljači ići prvi put. O životu u Afganistanu pričali su mu i prijatelji koji su bili u misiji. Uz to se i sam informirao i čitao o običajima i kulturi u tom svijetu, no na predavanju je čuo mnogo stvari o kojima nije mogao nigdje pročitati. Satnik Poljak, koji je od 1991. bio sudionik Domovinskog rata, istaknuo je da je mnogim hrvatskim vojnicima na terenu neprocjenjivo iskustvo iz Domovinskog rata. “To je ono što presuđuje u našem odnosu s civilnim strukturama, s ljudima koje svakodnevno susrećemo u izvršenju zadaća, ta uljudnost i komunikacija. Znamo kako smo se mi osjećali tijekom Domovinskog rata pa to suosjećanje prenosimo na ljude u Afganistanu”, rekao je Poljak koji je na kraju predavanja zahvalio Azizu ef. Hasanoviću na savjetima koje im je dao o onome što ih očekuje na nepoznatom terenu.