ŽENSKA VIZIJA RATA Redateljica Kathryn Bigelow na snimanju filma 'Narednik James'Kad se ovog ljeta u američkim kinima počeo prikazivati ratni film “Hurt Locker” redateljice Kathryn Bigelow, financijski uspjeh nije bio osobit, zaradio je samo 12,5 milijuna dolara, nije prikazivan ni u previše američkih kina, ali su kritičari bili oduševljeni. Jedan od najpoznatijih američkih kritičara Roger Ebert ustvrdio je da je film vodeći kandidat za Oscara, A.O. Scott je napisao da je to dosad najbolji američki film o ratu u Iraku, dok je za Kennetha Turana iz Los Angeles Timesa to dugo očekivani trijumf redateljice Kathryn Bigelow. Kako se približava kraj godine, ovaj film sve se više spominje kao siguran kandidat za Oscara.

Prije dva tjedna Los Angeles Times anketirao je 16 američkih filmskih kritičara pitanjem koji bi filmovi trebali biti nominirani za Oscara i svih je 16 navelo film “Hurt Locker”. Film se od prošlog tjedna pod naslovom “Narednik James” prikazuje i u hrvatskim kinima. “Narednik James” je priča o grupi američkih vojnika u Iraku zaduženih za demontiranje svih vrsta eksplozivnih naprava, a glavna “zvijezda” je narednik William James (Jeremy Renner), poznat po tome što ih je tijekom rata demontirao više od 800. Vješt, ali i ekscentričan, ne može se prilagoditi normalnom životu po povratku u Ameriku.

Priča se temelji na scenariju novinara Marka Boala, s kojim smo, zajedno s redateljicom Kathryn Bigelow, razgovarali ekskluzivno za Nacional. U filmu se nižu istiniti događaji koje je Boal doživio prije četiri godine kad je boravio u Iraku pišući o članovima antibombaške jedinice, s likovima koji su izmišljeni, odnosno čine zbroj nekoliko vojnika koje je Boal upoznao. “Godine 2005. bio sam u Iraku s grupom vojnika zaduženih za demontiranje bombi. Spavao sam s njima, kretao se kud i oni, svakodnevno pisao bilješke. Kad sam se nakon tri tjedna vratio kući, nazvao sam Kathryn Bigelow i ispričao joj neke stvari iz iračkog rata, na što mi je ona rekla da moram napisati fimski scenarij na temelju tog iskustva”, kaže Boal koji je upoznao Kathryn Bigelow 2002. kad je ona htjela snimiti televizijski film na temelju jednog Boalova novinskog članka. Za nju su njegova iskustva bila upečatljiva, ali jedna ju je stvar posebno fascinirala. “Kad se Mark vratio iz Iraka i ispričao mi neke od tih nevjerojatnih priča o ljudima koji se bave najopasnijim poslom na svijetu, pitala sam ga: "Koliko su ti ljudi bijesni zbog toga što se nalaze u Iraku?’ Jer bih ja na njihovu mjestu bila nevjerojatno bijesna. Mark mi je odgovorio: ‘Nisu uopće, njihovo raspoloženje graniči s užitkom’”, kaže Kathryn Bigelow, koja je odlučila filmski opisati kako je rat zapravo droga za mnoge ljude, te je dodala: “Chris Hedges je novinar New York Timesa i dobitnik Pulitzerove nagrade koji je 2002. napisao knjigu ‘Rat je snaga koja nam daje smisao’.

Koliko je meni poznato, on je prvi koji je artikulirao tu psihološku stranu rata o kojoj govorimo. Vrlo je istinita ideja da rat može donijeti psihološku ovisnost.” Mark Boal bio je toliko frapiran onim što je vidio da smo ga upitali kako je on doživio povratak kući iz Iraka. “Ako me uspoređujete s vojnicima, ja sam zapravo proveo kratko vrijeme u Iraku i ne želim preuveličavati svoja iskustva. U Iraku sam proveo tri tjedna i, kad sam se vratio u New York, osjećao sam se jako čudno. Kad smo sletjeli na aerodrom, osjećao sam se kao da se još uvijek nalazim u humveeju. Otac me pokupio svojim automobilom i dok me vozio kući, počeo sam vikati na njega: ‘Zašto voziš tako sporo, daj da razbucamo ove koji nam smetaju na putu!’ Postao sam agresivan. Taj intenzitet i agresivnost rata nekako se uvuče u tebe i ostane u tebi, jer u Iraku ne postoji dio u kojem se možeš opustiti. Sve u Bagdadu je potencijalna smrtonosna prijetnja, kanta sa smećem, nakupina kamenja na putu, sve te to može ubiti. Vidljivo je kako se to odražava na sve koji ondje borave.”

Ipak, još uvijek teško objašnjava samom sebi zašto dio vojnika uživa u boravku i ratovanju u Iraku: “Iznenadilo me to što neki od tih vojnika doista uživaju u ratu. Ja sam novinar, liberalni ljevičar, iz magazina Village Voice, u Irak sam došao iz New Yorka kako bih napisao priču o vojnicima koji će mi reći kako je grozno biti vojnik u Iraku. Međutim, oni se nisu žalili. Valjda ima nešto u nošenju puške i u visoko rizičnim situacijama u kojima se ti vojnici nalaze. To nikako nisam mogao shvatiti sve dok nisam došao u Irak.” Boal objašnjenje pronalazi u terorističkom napadu 11. rujna 2001. u New Yorku: “Mnogo se ljudi prijavilo u američku vojsku nakon 11. rujna 2001. kad su imali 18 godina, a sada imaju osam više. Motivirani su događajima od 11. rujna 2001. Kad su se ljudi 80-ih prijavljivali u vojsku, nadali su se kvalitetnom, ali mirnom poslu, najgore što im se moglo dogoditi bilo je da 90-ih završe u Bosni i Hercegovini. Nipošto se nisu prijavljivali kako bi išli u rat. Ova sadašnja generacija prijavljivala se u vojsku nadajući se da će otići ratovati u Afganistan ili Irak.”

ODLIČNE KRITIKE 'Narednik James' nije imao financijskog uspjeha, ali je dobio izvrsne ocjene kritičaraMnogi novinari su se čudili što ovako realističan film o Iraku režira žena, ali za Kathryn Bigelow kaže: "Ne mislim da je fim nešto čime se mogu baviti samo muškarci. Osim toga, nikako ne mogu reći samoj sebi: 'Hajde da pokušam režirati film kao muškarac'. Pružila mi se prilika da kažem što sam htjela, nešto relevantno o ratu. Ujedno mi se pružila prilika da snimim kvalitetnu dramu, kvalitetan film. Htjela sam publiku gurnuti u humvee, htjela sam da se na kraju filma osjećaju kao da su bili u središtu rata u Iraku.” Njoj je ovakva priča o ratu bila dobrodošla jer joj je smetala cenzura američkih medija: “Prije godinu dana New York Times je objavio zanimljiv članak u kojem je naveo kako je više od 4000 američkih vojnika poginulo u Iraku, a samo je šest fotografija s mrtvim vojnicima objavljeno u američkim medijima. Ako to nije cenzura, ne znam što jest. Prema tom članku, fotografima je zabranjeno približavati se ratnim zonama, oni moraju ostati u hotelu.

Budući da sam preko Marka Boala imala pristup informacijama, moja je obaveza bila da ih objavim kroz ovaj film.” S njom se slaže i Boal: “Ovaj film je istinita fikcija. Tamo gdje mi živimo nema traga rata, snimke iz filma ne možete vidjeti na televiziji, televizija CBS više nema dopisnika u Bagdadu. Stoga ovim filmom ispunjavamo prazninu. Da se na američkoj televiziji svakog dana prikaže dvadesetak minuta ovakvog materijala, mi ne bismo snimili ovakav film. Amerikanci ne znaju što im vojnici rade u Iraku.” U nekima od prvih reakcija na film govorilo se da u njemu ne postoji izravna politička poruka, s čime se ne slažu ni redateljica Kathryn Bigelow ni scenarist Mark Boal. Kathryn Bigelow kaže: “Prikazali smo uzaludnost rata, a ujedno stavili publiku u kožu vojnika, kako bismo im dali osjećaj autentičnosti, što je samo po sebi politička poruka.”

A Boal objašnjava: “Postoji ideja po kojoj je politički film onaj u kojem glavni likovi ustanu i drže govore. Ja kao gledatelj ne tražim filmove s političkom porukom, oni me iritiraju. Smatrao sam da je kudikamo bolje da prikažemo vojnike i ono kroz što oni moraju prolaziti umjesto da ih prikažemo kako se svađaju oko nekih problema. Željeli smo da publika iskusi rat u Iraku. A kad osjetite to iskustvo, nitko ne može reći da se divne stvari zbivaju u Iraku. Mislim da je iz filma jasna brutalnost rata, jasna je cijena koju plaćaju irački civili, opasnosti i stres koji doživljavaju američki vojnici i tako dalje. Za mene je ovo film koji vam može pomoći da donesete bolje zaključke o ratu u Iraku, iako nismo direktno pokazali neke stvari kao što to čine tipični politički filmovi.”

A potom je zaključio da u filmu ipak postoji politička poruka: “Politička poruka postoji, ali na jedan istančaniji način: rat je nešto u čemu neki ljudi uživaju. Uvijek postoji objašnjenje za rat, to je nafta ili neki geopolitički razlozi, ali postoji nešto i na psihološkoj razini što prolazi kroz muškarce i žene mimo patriotizma, a to je nešto što im govori ‘ovo će biti sjajno iskustvo, bit će uzbudljivo’. Na neki način ovaj film govori o tome.” Kako u filmu nema ni jasnog političkog svrstavanja na američku ili iračku stranu, Kathryn Bigelow objasnila nam je da se “redateljeva pozicija ne sastoji od toga da govori ‘ovo je dobro, a ovo loše’, nego da ponudi informaciju. Ne smatram da imam tako superiornu poziciju. Dajući informaciju, moja je jedina nada i jedina odgovornost da je predstavim tako da, kad iziđete iz kina, shvatite da sada znate više nego kad ste ušli u kino. Tako možete donositi određene zaključke o ovom ratu, čije ćemo posljedice osjećati još desetljećima.”REDATELJICA I SCENARIST Kathryn Bigelow nagovorila je Marka Boala da napiše scenarij o svojim iskustvima s američkim vojnicima zaduženima za demontiranje eksplozivnih naprava u Iraku

Boal kaže: “Znam da bi u Europi publika mogla reći da mi prikazujemo američke vojnike kako pate, ali gdje su tu Iračani? Morate shvatiti da će američka javnost, koja ne zna za ovo što mi prikazujemo, napraviti pritisak da se ovaj rat završi, a ne europska.” Film funkcionira i kao drama, što je također bila jasna namjera autorskog para. “Ovaj smo film željeli napraviti kao dramu, to je ono što je Kathryn Bigelow namjeravala od prvog trenutka, s tim da se poimanje heroja u filmu mijenja. Na početku narednik James je za gledatelje heroj, oni misle da je on divan i hrabar, ali kako se film bliži kraju, dekonstruira se klasično poimanje filmskog heroja kako ga Hollywood prikazuje i mi ga prikazujemo kao heroja iz grčke povijeti, kao osobu koja pati u sebi, koja plaća visoku cijenu svoje hrabrosti i koja je izolirana od ostatka društva. Željeli smo napraviti dramu koja ruši poznate klišee”, smatra Boal.

Američka kina posljednjih su godina puna filmova o ratu u Iraku, ali je zanimljivo da su kudikamo gledaniji oni koji nalikuju klasičnim akcijskim filmovima, poput filma “Black Hawk Down” redatelja Ridleyja Scotta, od onih koji su drame, poput filma “In the Valley of Elah” s Tommyjem Leejem Jonesom u glavnoj, ulozi za koji je upravo Boal napisao scenarij, te filma “Stop-Loss” s Ryanom Phillippeom. Boal se djelomice složio s nama: “’Black Hawk Down’ je ratni film prepun prizora borbe, to je akcijski film. To je ujedno i drama, ali je prvenstveno film u kojem prikazuju nešto što ne možeš vidjeti ako nisi bio tamo. ‘In the Valley of Elah’ je klasična drama. Slažem se da američka publika nije zainteresirana za filmove u kojima se opisuju ratni heroji koji se vraćaju kući, ali nemojmo generalizirati. Svaki film koji nije doživio uspjeh, poput ‘Stop-Loss’, imao je svoje probleme, marketinške ili neke druge, ali mislim da su sve to dobri filmovi. ‘Hurt Locker’ ipak je bliži filmu ‘Black Hawk Down’ i to ga razlikuje od drugih filmova koji se bave problemima vojnika koji se vraćaju kući.” Što je s filmovima poput “Razotkriveno” redatelja Briana De Palme, koji opisuju američke vojnike u Iraku kao ubojice? Boal kaže: “Jako cijenim Briana De Palmu, ali ne mislim da su većina američkih vojnika kriminalci, oni su obični ljudi uvučeni u nevjerojatne situacije u kojima nevini ljudi ginu, i to svakodnevno.”