Srećko JurdanaKako stvari stoje, situacija u SDP-u pragmatički će se pacificirati i zamrznuti do završetka predsjedničkih izbora, a odmah potom procvjetat će tisuću cvjetova, ili - engleskim žargonom rečeno - “all hell will break loose”. Ako ćemo jahati na ironiji trenutka, evidentno je da je Zoran Milanović doista maestralno uspio iskoristiti priliku koju mu je pružio Sanaderov odlazak. Kad je veliki šef naglo i bez javnoga objašnjenja napustio scenu, HDZ se zatekao u idejnoj i organizacijskoj konfuziji bez premca, a SDP je na dar dobio slobodan prostor da na toj konfuziji maksimalno profitira. Umjesto profitiranja, međutim, i osvajanja dominantne političke pozicije u zemlji, gospodin Milanović je u razdoblju od nekoliko mjeseci uspio na pozornici definitivno zamijeniti uloge s HDZ-om.

NEPATVORENI ZIHERAŠ

Zahvaljujući prije svega inteligentnoj taktici i reformatorskim inicijativama Jadranke Kosor, Vlada - a s njom i HDZ - postupno se oporavljaju od posljedica šoka, dok SDP tone u situaciju konfuzije i raskola u kojoj je HDZ bio neposredno nakon Sanaderove ostavke. Za takvu degradaciju SDP-a odgovoran je - kako smo istaknuli - u prvome redu njegov šef Zoran Milanović, neadekvatan Račanov nasljednik koji se pokazao nepripremljenim za igranje kompliciranijih političkih partija. Posjeduje volju, ali nedostaje mu šahovske teorije, a i pokeraškoga osjećaja za proračunati rizik. Kakva mu je korist od obračunavanja s Milanom Bandićem u trenutku kad je gospodin Bandić na izvanstranačkoj - a na neki način i stranačkoj - sceni preuzeo inicijativu i postao de facto jači od njega? Sve što Milanović danas poduzima i govori protiv Bandića s razlogom se doživljava kao izraz njegove nemoći. Ako se htio suprotstaviti Bandićevoj moći i utjecaju, mogao je to učiniti u trenutku kad je pobijedio na stranačkim izborima. Za taj pothvat nije, međutim, imao hrabrosti. U odvagivanju je li mu bolje konformirati se s Milanom Bandićem ili riskirati gubitak izbora za SDP u Zagrebu, odlučio se za prvo, i dokazao da je nepatvoreni ziheraš koji izigrava revolucionara. Grlio se tad s Bandićem, naglašeno glumio nekakvo savezništvo i prijateljstvo, i činjenica da mu danas podmeće klipove, i da ga izbacuje iz stranke u trenutku kad Bandić potpuno legitimno pokušava realizirati svoje ambiciozne političke porive, u svjetlu Milanovićeva ranijeg ponašanja kudikamo više govori protiv njega negoli protiv gospodina Bandića.

IGRAČ ŠNAPSA NA TURNIRU BRIDŽA

Ako je već s Bandićem svojedobno odlučio osvojiti Zagreb, za Milanovića bi najracionalnije ponašanje bilo da je do kraja odigrao na tu kartu i kandidirao ga uime SDP-a za predsjednika. U tom slučaju i on bi vjerojatno imao solidne izglede da jednom postane premijer. Ali ne; instinkt igrača šnapsa koji se uspio ubaciti na turnir bridža sugerirao mu je da se veže za Ivu Josipovića, čovjeka bez svojstava kojem stranka naknadno i uz velike napore mora usađivati zrno populističke atraktivnosti. Uđe li slučajno Josipović s Bandićem u drugi krug, izgledi su mu nikakvi. Zanimljivo je, međutim, da je Milanović i na planu stranačkih predsjedničkih kandidata - kad već nije htio Bandića - na raspolaganju imao adut kojim se posredno mogao snažno suprotstaviti Bandićevim pretenzijama. Da je umjesto Josipovića istaknuo Ljubu Jurčića, Bandić bi vjerojatno imao orijentacijskih problema, znajući da gospodin Jurčić može osvojiti simpatije kod slične biračke populacije. Odlučujući se za artificijelnoga “građanina” lišenog energije i prodornosti, kojem je jedini birački adut psihološka stranačka stega (vrlo volatilan pojam kad je o predsjedničkim izborima riječ), Milanović je sudbinu cijeloga SDP-a stavio na kocku. Smanjio bi rizike i da je hladnokrvno prešao preko Bandićeve kandidature i prihvatio njegovo privremeno zamrzavanje članstva. Nije, međutim. Pobijedi li kojim čudom gospodin Josipović, Milanović je - jezikom šnapsa rečeno - izišao iz mača. Svoje sukobe s Bandićem i ostalima moći će nastaviti s novim gorivom u rezervoaru. Izgubi li Josipović, gospodin Milanović vrlo vjerojatno može zaboraviti na svoju političku karijeru. Zbog svih njegovih promašaja u SDP-u će ga - iskoristimo li izraz kojim je Ivo Sanader nedavno pokušao prestrašiti svoje slušaoce u HDZ-u - “nabiti na ražanj”. Mnoge istaknute esdepeovce već sad iznimno nervira Milanovićeva politika, ne samo kad je riječ o odnosu prema Bandiću, nego i prema Jadranki Kosor, odnosno sporazumu sa Slovenijom. Milanović se nastavljao paušalno podcjenjivački odnositi prema gospođi Kosor i u trenutku kad je rafiniranijim promatračima, uz njih i široj publici, postajalo jasno da premijerka ozbiljno nadmašuje pesimistična očekivanja o njezinoj efikasnosti. Time je manifestirao svoj slab politički refleks, jednako kao i na primjeru “aktivne suzdržanosti” SDP-a u glasanju o arbitraži oko mora. Malo je kome jasno zašto SDP nije odmah podržao taj diktirani sporazum koji Hrvatskoj ne će štetiti, a otvara joj vrata prema Europi i Americi. Vesni Pusić - koja je u Saboru održala odličan govor - i Radimiru Čačiću iz HNS-a, na primjer, nije palo na pamet da naprave takvu pogrešku tjerajući nekakav inat prema Jadranki Kosor.

DOBA RENEGATA

Opasne turbulencije koje je Milanovićevo generalno nesnalaženje proizvelo u SDP-u, i kod SDP-ovih nominalnih saveznika - “kastavske skupine” itd. - pouzdano izaziva dvojbu treba li se politički vezati za stranku čija je budućnost, zbog njezinih internih razloga, neizvjesna. Mnogi esdepeovci iz vrha stranke - možda i većina - danas su intimno skloniji Milanu Bandiću negoli Milanoviću, i držat će se nominalnoga šefa dok ne prođu predsjednički izbori. Podatak da gospodin Bandić s takvom podrškom nije više član SDP-a dovoljno govori o kaosu u kojem Milanović trenutačno caruje. No za razliku od Milanovićeve, Bandićeva politička budućnost prilično je stabilna. Ima vrlo dobre izglede da pobijedi u predsjedničkoj utrci, ne zato što “za Hrvatsku radi kao konj”, nego zato što je - za razliku od većine drugih kandidata - živopisan, iznimno komunikativan, spreman na bitku i karakterološki prepoznatljiv poput holivudskog glumca specijaliziranog za tipske uloge, što se tzv. prosječnom hrvatskom glasaču sviđa, bez obzira na to što ga teško može zamisliti za govornicom Ujedinjenih nacija. Bandiću pouzdanje daje i spoznaja da će mu - ako i ne postane predsjednik države - ostati Zagreb, a možda i nova stranka koju bi tada mogao osnovati sa svojim pristašama, i koja će nesumnjivo ugroziti autoritet tradicionalnoga SDP-a. Nije vrijeme za bilo kakvo prejudiciranje ishoda izbora, no bilo bi dramski zanimljivo u drugome krugu vidjeti sukob njega i Nadana Vidoševića, jer to bi značilo da su dvojica renegata od suprotstavljenih matičnih stranaka uspjela eliminirati oficijelne kandidate tih stranaka. Čini se da bi to u SDP-u - kakav danas jest - izazvalo znatno veću nelagodu negoli u HDZ-u.