Nacional i autor ovog teksta više su puta tijekom proteklih nekoliko godina upozoravali na neadekvatan odnos države prema nacionalnoj naftnoj kompaniji Ini, potpunu nekompetentnost tadašnjeg potredsjednika Vlade Damira Polančeca koji se tim pitanjima bavio i opasnost da hrvatska država u potpunosti ostane bez utjecaja na poslovanje Ine, jednog od temelja energetske stabilnosti Hrvatske. Dapače, Nacional je još u ožujku upozorio na mogućnost da Ina, mimo odluka hrvatske vlade, dospije pod kontrolu Surgutneftegaza, tajnovite ruske naftne kompanije za koju se smatra da je pod direktnom kontrolom ruskog državnog vrha. Nažalost, takav scenarij danas je više nego realna mogućnost, a izravna je posljedica rada Damira Polančeca i njegova šefa Ive Sanadera.

Problem s otkupom plinskog biznisa

Taj zaključak proizlazi iz uvida u sadržaj dioničarskog ugovora hrvatske vlade i mađarskog MOL-a, koji je jučer objavljen. Temeljem tog ugovora mađarska kompanija danas ima mogućnost da, s jedne strane, u potpunosti kontrolira poslovanje Ine, a s druge strane ima dominantu ulogu u pregovorima za izdvajanje plinskog biznisa.

Ukratko, Polančec je s čelništvom MOL-a dogovorio da država od Ine preuzme plinsko poslovanje, dio biznisa koji u ovom trenutku kompaniji stvara goleme gubitke. Naime, država je zbog socijalnog mira i konkurentosti gospodarstva zakonski odredila netržišno nisku cijenu tog energenta, pa je posve logična želja Mađara da cijenu te politike prebace na državu. Ipak, sporna je cijena po kojoj bi Ina taj posao i značajne količine plina koji se nalazi u podzemnom skladištu Okoli trebala prodati državi.

Mađari u prednosti, Vlada paralizirana

Ina je tijekom posljednjih godinu i pol dana poslovala iznimno loše, državi na ime neplaćenih poreza i davanja duguje više od 1,2 milijarde kuna, pa je očekivana želja kompanije da što veći dio tog duga prebije kroz tu transakciju. Vlada, kojoj kronično nedostaje novca u proračunu, želi da cijena bude što niža, odnosno da Ina što veći dio svog duga plati. I to bi bili uobičajeni pregovori, samo da nije dioničarskog ugovora kojeg je Polančec sklopio i kojeg gotovo nitko osim njega do jučer nije vidio.

U njemu se nalazi i sporna odredba kako, ukoliko Vlada odustane od kupovine plinskog biznisa,
gubi i pravo prvokupa Ininih dionica od mađarske kompanije. Pojednostavljeno, u tom slučaju MOL ima pravo dionicama slobodno raspolagati, pa i prodati ih na tržištu kome god hoće, a hrvatska vlada, vlasnik 44 posto dionica kompanije, tu ne može ama baš ništa.

Ruski predator iza kojeg stoji Putin

Takva prijetnja poprilično je konkretizirana u formi ruske kompanije Surgutneftegaz. Ta je tvrtka, inače vrlo tajnovite vlasničke strukture, u ožujku od austrijskog OMV-a kupila oko 21 posto dionica MOL-a. Ta transakcija uzbudila je mađarsku javnost, okaraktrizirana je kao početak neprijateljskog preuzimanja. Uprava MOL-a je reagirala, u dogovoru s tamošnjom vladom doneseni su novi statut kompanije i zakon temeljem kojeg je praktički Surgutu onemogućeno da utječe na poslovanje kompanije, bez obzira na to koliki udjel uopće ruska tvrtka stekne. Radi se o vrlo restriktivnom zakonu, koji u potpunosti krši najosnovnije europske propise slobodnog tržišnog natjecanja, ali EU ga je Mađarskoj dozvolila zbog političkih razloga, kako bi bila spriječena ruska energetska ekspanzija u srednjoj Europi.

U takvoj situaciji Surgut je u MOL-u praktički zakočen, pa zato ne čudi da su se još prije nekoliko mjeseci pojavile glasine kako su Rusi čelnicima mađarske kompanije predložili da svoj udjel u MOL-u zamijene za MOL-ov udjel u Ini. Te glasine hrvatska vlada i Polančec kontinuirano su proglašavali spekulacijama, tvrdeći da je to nemoguće bez dozvole Vlade jer ona ima pravo prvokupa.

Komotna pozicija MOL-a

Sad se pokazalo kako to nije točno i kako Vladino pravo prvokupa ima iznimno visoku cijenu. MOL se danas nalazi u iznimno ugodnoj situaciji. Oni u pregovorima oko cijene plinskog biznisa teško mogu izgubiti. Ili će Hrvatska vlada za njega platiti iznimno visoku cijenu ili će pregovori propasti, a oni dobiti pravo da slobodno raspolažu dionicama. Moći će ih založiti, iskoristiti kao jamstvo za kredit ili prodati Surgutu. Ta opcija poprilično je realna, s obzirom da bi na taj način Mađarska praktički dugoročno kupila neovisnost vlastitog energetskog sustava.

S druge strane, Surgut bi dobio goleme upravljačke ovlasti u dominantnom tržišnom igraču u Hrvatskoj. To ne znači da bi veza s ruskom kompanijom bila nužno loša za Inu. Naime, Surgutneftegaz je tvrtka koja raspolaže golemim naftnim rezervama i koja već godinama nastoji razviti svoju rafinerijsku i maloprodajnu mrežu. Za njih Ina bi vjerojatno bila temelj velikog poslovnog razvoja u regiji, ali teško je vjerovati da bi Rusi pritom marili za Vladine socijalne programe koji su se dosad uvelike provodili kroz Inu.

Izravna posljedica Polančecova pregovaranja

Dapače, s obzirom na način kako bi preuzeli kompaniju, čelnici Surguta ne bi imali nikakvih obveza provoditi dogovore koje je Vlada prethodno postigla s MOL-om, a ne treba zanemariti ni političke aspekte ruske dominacije na hrvatskom naftnom tržištu. Ukratko, ako je Ina već trebala doći u ruske ruke, to se trebalo dogoditi odlukom Vlade i kroz pregovore o strateškom partnerstvu, gdje bi dugoročni državni interesi bili zaštićeni. To se nije dogodilo, a izravna je posljedica onoga što je Polančec dogovorio s MOL-om.

To ni ne čudi, s obzirom da je bivši potpredsjednik Vlade bio potpuno nekompetentan za takve pregovore. Čovjek koji je karijeru izgradio u prehrambenoj industriji, bavio se distribucijom Vegete i juha u prahu, odjednom se našao za pregovaračkim stolom s naftnim stručnjacima, ljudima koji su u petnaestak godina od MOL-a, zastrjele i tehnički nedorasle tvrtke stvorili jednu od najefikasnijih naftnih kompanija u Europi. Polančec, a time i Hrvatska, nisu imali šanse.

Kamarila pokvarenih odanika

Priča bi tu i stala, da u međuvremenu nije otkriveno kako je mađarska OTP banka, suvlasnik i glavni financijer MOL-a, kreditirala pokušaj Polančecovih pajdaša da prikriju svoj plan nelegalnog preuzimanja Podravke. Je li ta činjenica ključ Polančecovih neuspjeha u pregovorima s MOL-om, pitanje je na koji bi odgovor trebala ponuditi policijska istraga, ali cijeli slučaj prava je metafora načina na koji je proteklih šest godina vođena Hrvatska.

O ključnom državnom interesu i poslu vrijednom stotine milijuna eura odlučivao je potpuno nekompetentan tip, vodeći pregovore u kolopletu sumnjivih privatnih interesa. To je rezultiralo fijaskom, a cijenu toga će u konačnici plaćati buduće generacije. Adekavatna je to ostavština Ive Sanadera, Polančeca i ostatka kamarile pokvarenih odanika bivšeg nam premijera. Ako imaju razuma, to je jedino po čemu će ih se hrvatski građani i sjećati.