Damir NovotnyUspješnu prodaju milijardu eura vrijednog paketa državnih obveznica na američkom financijskom tržištu Ministarstvo financija proglašava velikim uspjehom. Isti događaj guverner hrvatske centralne banke, uz blagu dozu cinizma, označava kao blagodat koja bi mogla odvući pažnju kreatora Vladinih ekonomskih politika od nužnosti provedbe strukturnih reformi. A predstavnici Svjetske banke kurtoazno i površno hvale krizni porez kao "mjeru u pravom smjeru", uz upozorenje da će pad BDP-a stagnirati.

Ostavka potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva te njegovi medijski nastupi pretvaraju se u događaj zanimljiviji bulevarskom tisku nego ozbiljnim političkim analizama. Bivši potpredsjednik ostavio je iza sebe potpuni kaos u svom resoru i ministarstvu. Poslovni sektor, ali i široka javnost, potpuno su zbunjeni kakav će utjecaj imati ovaj rašomon na nacionalnu ekonomiju. Domaće gospodarstvo već se više od jednog desetljeća kreće po inerciji, a Vlada uglavnom politički arbitrira u preraspodjeli novca prikupljenog porezom. Velika ponuda novca iz privatiziranih banaka preplavila je hrvatsko gospodarstvo i domaću agregatnu potražnju transformirala u galopirajuću javnu i privatnu potrošnju. Ministar pomorstva i prometa najavljuje nastavak izgradnje autocesta i mostova, iako takve investicije ne mogu imati učinak na gospodarski rast u kratkom roku nego mogu samo povećati javni dug.

Vlada će vjerojatno i ubuduće moći osigurati financiranje cestovne infrastrukture i refinanciranje javnog duga koji dospijeva u sljedećoj godini. Radi se o "blagodati" koju hrvatska ekonomija uživa na međunarodnom financijskom tržištu, ali koja vodi prema rastu javnog i ukupnog vanjskog duga i produbljivanju strukturnih problema. Računice političara, da izjednačavanje vanjskog duga s jednogodišnjim bruto domaćim proizvodom zahtijeva ekonomski rast po stopama ne nižim od kamatnih stopa koje Hrvatska plaća na uvoznu štednju vode prema postupnom padu općeg blagostanja, u načelu su točne.

ne bude li stvaranja nove vrijednosti, kamate će se morati plaćati iz supstance vrijednosti nacionalne ekonomije. Sve se češće čuje da treba mijenjati "potrošeni ekonomski model". Ali strukturirani model upravljanja ekonomskim procesima i sustavno vođenje Vladinih ekonomskih politika teško je prepoznati. Stabilizacijski program Valentićeve vlade, osim zaustavljanja inflacije, nije stvorio pretpostavke i povoljno tržišno ozračje za dugoročno održivi gospodarski rast. Račanova vlada bavila se vanjskom politikom, a pitanje ekonomskog rasta prepuštala javnim radovima bez jasne vizije buduće strukture nacionalne ekonomije. Ubrzana izgradnja (svakako potrebne) cestovne infrastrukture u kratkom roku kreirala je snažan rast vanjskog duga, ali i ekonomske strukture koja danas vrši snažan pritisak na Vladu da nastavi javne investicije. Sanaderove vlade nastavljaju transfer iz fiskusa prema izabranim socijalnim skupinama i cijelim sektorima nacionalne ekonomije koji imaju male šanse za povećavanje konkurentske sposobnosti na međunarodnom tržištu. Zbog kratkoročnih političkih razloga iz godine u godinu se povećavaju fiskalni poticaji poljoprivrednim politikama, čiji je konačan rezultat neodrživa struktura agrara. Tako su godinama produbljivane strukturne neravnoteže koje bi i bez globalne financijske krize dovele hrvatsku ekonomiju do stagnacije. Pristup vođenju ekonomskih politika mora se mijenjati, o čemu je nedavno govorio i guverner, ali je li moguć potreban zaokret kroz politički proces? Upravljanje nacionalnom ekonomijom je nekompetentno i pokazuje nedostatak razumijevanja sustava funkcioniranja suvremenih tržišnih ekonomija. Kumulirane nepovoljne ekonomske strukture, previsok udjel državne potrošnje u BDP-u, nekonkurentna poduzeća na otvorenom tržištu, velik vanjski dug, nefunkcionalnaa državna administracija i retrogradne fiskalne politike samo su vrh sante leda s kojom se mora suočiti današnja i sve buduće vlade u idućih 20-ak godina.

Pred Vladom je velik izazov strukturiranja nove kompozicije ekonomskih politika. Ne radi se samo o fiskalnim i poreznim politikama, koje su doista zastarjele i potrebna je neodgodiva reforma, nego prije svega o socijalnim, agrarnim i industrijskim politikama. Vladina vizija razvoja realnog sektora, posebno prehrambene i prerađivačke industrije, gotovo ne postoji. Zbog nekompetentnog i populističkog odnosa prema energetici i nafti Hrvatska uvozi električnu energiju, a moguća zamjena upravljačke dominacije u Ini između MOL-a i ruske državne naftne kompanije dugoročno je izrazito nepovoljna.

Privlačenje stranih ulagača u industrijski sektor hrvatskog gospodarstva, a jedino takva ulaganja mogu promijeniti lošu ekonomsku strukturu, ozbiljan je posao. Lekcije uspješnog vođenja ekonomskih politika i kreiranja sustava suvremene tržišne ekonomije možemo naučiti od Češke i Slovačke, zemalja koje su najmanje osjetile globalnu krizu i koje imaju suvremenu, izvozno konkurentu industriju. Iako do početka tranzicije u tim zemljama nije bilo ni traga tržišnog gospodarstva, te su ekonomije s nevjerojatnom lakoćom prihvatile najbolju europsku praksu kreiranja ekonomskih politika i upravljanja ekonomskim procesima. Tako i nije kuriozitet da gradić u unutrašnjosti Slovačke formira svoja investicijska poduzeća koja postaju partner velikim industrijskim ulagačima iz zapadne Europe u otvaranju tisuća radnih mjesta. Možemo li u dogledno vrijeme očekivati takve vijesti i iz naših gradova?