Renato BaretićNe da mi se sad (a malo mi se i gadi, priznajem) tražiti po YouTubeu onaj televizijski isječak gdje uspješni i poznati splitski trgovac svim i svačim opravdava svoje divljanje u automobilu riječima, otprilike: "Ja vozin brzo al ne vozin brzo jer ja pazin. Jedno je kad ja vozin dvista nasat a drugo je kad vozi kaka budala". Kažem, gadi mi se sad tražiti doslovan citat, ali smisao poruke definitivno je sačuvan i u ovoj improvizaciji. Isti taj uspješni i poznati trgovac svim i svačim nedavno je izjavio kako bi logično bilo da on i njegova stranka u predsjedničkoj izbornoj kampanji podrže Nadana Vidoševića, jer on je "naš čouk". A najbolji dokaz tome da su si trgovac svim i svačim te kolekcionar svega i svačega uistinu "naši", dao je desetak dana potom Niko Pulić, bivši automobilistički as i današnji osobni vozač predsjedničkoga kandidata zvanog Photoshop 2009.

Umirovljeni trkač, naime, nije se libio za novine priznati kako Vidoševića vozi od nastupa do nastupa i brže od dvjesto na sat. Prijatelj mu Nadan pritom, kaže, najradije malo odspava. Desetak minuta, ne više. Taman, reklo bi se, od Zagreba do Karlovca... Volonterski vozač, stari prika predsjedničkoga kandidata Vidoševića veli da ignorira prometne propise jer to rade i svi drugi: "Neka mi normalan vozač kaže da vozi u skladu s prometnim propisima i ja ću mu, ako je to istina, pojesti auto".

Skupio je šest kaznenih bodova iz cuga i ljut je na zavidne policajce: "Nepošteno se ponašaju prema meni. Ne mogu me tako tretirati. U pravilu me zaustave s 30 do 40 km/h prekoračenja i onda su sretni jer su uhvatili Pulića - kapitalca. Žele moj potpis na rješenju od kazni. I uvijek mi kažu: 'Nije cesta pista.' Platio sam puno kazni, jednom sam skupio šest bodova. Neću ih moliti da me puste, kažem im: 'Piši...' Najviše me nervira to pisanje, to traje 15 do 20 minuta." A on bi, priznaje nekadašnji trostruki prvak Europe, više volio da mu kažu: "Gospodine, nastavite brže, ovo je presporo za vas". Novinski tekst s tom niskom bisera ilustriran je fotografijom na kojoj Pulić i Vidošević nasmiješeni poziraju na prednjim sjedalima neke mečke ("Vozim samo mercedese", objasnit će ponosni osvajač šest kaznenih bodova) i ne znaš što jače sjaji, izloženi zubi i oči dvojice prijatelja, ili šminkerski ručni satovi koje obojica ponosno turaju prema objektivu.

A najslađe je u svemu to što nijedan od njih, naravno, nije vezan sigurnosnim pojasom, makar i samo radi poziranja. Poruka, dakle, glasi: ugledajte se u nas, vozite što brže možete, kurčite se svojim satovima i cerite se nesposobnim budalama u lice. Zaista su u Vidoševićevu stožeru mogli smisliti neku originalniju poruku - ovu su, naime, odavno patentirali mafijaši. Nekom neupućenom promatraču sad bi svašta moglo pasti na pamet...

Poštivanje prometnih propisa, ako mene pitate, temelj je građanskog, civiliziranog ponašanja u zadnjih stotinjak godina. Pridržavanje tih pravila nije nikakav kukavičluk nego, naprosto, vođenje računa o drugima, o cijeloj zajednici svih uključenih u promet u tom trenutku i na tome mjestu. Drugim riječima - ignoriranje prometnih propisa nije nikakva hrabrost ili vještina, nego izravno dovođenje u opasnost tuđih života i imovine. Bezbroj je slučajeva u kojima su idioti, uvjereni da sve o vožnji znaju i sve u vožnji mogu samo zato što imaju najmoćniji auto u kvartu, ubili sasvim nedužne, poštene i časne građane, mirne i pristojne ljude kojima nikad ne bi palo na pamet da krše ili ograničavaju tuđu slobodu i pravo na jednakost pred zakonom. Zbog njih se, tih idiota, prometni propisi i smišljaju, zbog njihove i tuđe sigurnosti. Samo što su oni idioti, pa ne shvaćaju ili ne haju, uvjereni u to da su im zračni jastuk u volanu i krunica o retrovizoru pouzdani jamci vozačke kvalitete i bezbrižnosti.

Ražalovani automobilistički as Niko Pulić, budimo realni, izučio je (i to vozeći s kacigom i čvrsto pritegnutim pojasom!) zanat volonterskog vozača predsjedničkoga kandidata na prometnicama gdje nema ni semafora ni pješaka ni auta iz suprotnoga smjera ni šlepera ni "uspornika" ni policijskih presretača ni pune crte ni radara ni stada ovaca ni školske djece ni ličkog mede na cesti niti bakice koja se u posljednji trenutak ipak ohrabrila stojadinom preteći traktor...

Ničega od toga nema u popisu Pulićevih kvalifikacija za ičijeg službenog vozača i čini se da je, sad kad je u trkačkoj mirovini, nagovorio Vidoševića da ga primi u službu samo zato da može napraviti još jedan đir, ali ovaj put sasvim sigurno bez kazni, bodova i onog dosadnog, traumatičnog sastavljanja zapisnika. Da vidimo toga tko će globiti predsjedničkog kandidata! A duševni mu je Nadan, kao "našen čouku", pače kao hadezeovac hadezeovcu (Niko, naime, ne vjeruje da su mu prijatelja doista isključili iz stranke za koju se onomad i sam "s puškom na ramenu opredijelio"!) spremno ispunio tu skromnu želju. I evo ih sad, brzih i žestokih, na hrvatskim cestama i ulicama - rastjeruju pred sobom po pisti motokultivarore, babe i jata kokoši, šireći blagovijest kako Hrvatska na svom putu u Europu može i brže i više i jače. Niko upire po gasu i trubi, a Nadan (vezan?) mirno spava, spokojan zbog spoznaje da mu je život u rukama višestruko kažnjavanoga kršitelja zakona i propisa Republike Hrvatske. Ili se možda samo pravi da spava, kako bi imao alibi za to što je žmirio na svaki Pulićev prekršaj?

Ako se kojim slučajem u siječnju ostvari onaj davni lombrozovski san Ante Kostelića o visokom i naočitom Vidoševiću kao predsjedniku države, hoće li se Mesićev nasljednik na Pantovčaku i poslije kampanje nastaviti okruživati višekratnim recidivistima pulićevskog tipa, a i šire? Naravno da hoće, a koji naš čouk ne bi na njegovu mjestu? Imate li kakvo teže pitanje?