Mate GranićBivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić nastavio je u srijedu svoje svjedočenje pred Haaškim sudom na suđenju trojici hrvatskih generala, gdje svjedoči kao svjedok obrane Mladena Markača.

Akciju Oluju i operacije Hrvatske vojske u BiH hrvatske vlasti dogovarale su sa SAD-om, a na terenu provodio general Ante Gotovina, izjavio je Granić na suđenju.

Svakodnevni kontakt s Amerikancima

"Svaki dan bili smo u kontaktu s američkim dužnosnicima, na diplomatskoj, vojnoj i obavještajnoj razini. Nikakav korak nije učinjen bez konzultacija s američkom stranom", rekao je Granić.

Upitan je li Gotovina na terenu provodio ono što je sa SAD-om dogovoreno na strateškom nivou, Granić je odgovorio potvrdno. "To je apsolutno točno...On je bio sjajan, discipliniran general za najteže zadaće", dodao je.

Po njegovim riječima, akcija Oluja, kojom je oslobođena trećina hrvatskog okupiranog teritorija, i napadne operacije HV-a u BiH koje su potom uslijedile strateški su se uklapale u američku mirovnu inicijativu da se Miloševića i Karadžića vojno porazi i prisili na pregovore koji su kasnije urodili Daytonskim sporazumom.

'Mate, molim te stanite'

Dajući primjer američko-hrvatske suradnje, Granić se prisjetio da ga je u listopadu 1995., kada su se hrvatske snage nalazile pred Banja Lukom, nazvao američki državni tajnik Warren Christopher, a tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana posebni američki izaslanik Richard Holbrooke tražeći da zaustave akcije. "Mate, molim te stanite", tražio je Christopher od Granića tvrdeći da bi osvajanje toga grada izazvalo humanitarnu katastrofu i uzdrmalo pozicije Miloševića uoči Daytonskih pregovora. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, pak, svakodnevno je kontaktirao s američkim kolegom Williamom Perryjem, rekao je.

Granić, koji je vojne akcije diplomatski pripremao, rekao je da se Oluji i operacijama u BiH iz strateških razloga protivila Velika Britanija koja je optužbama da je Hrvatska u Oluji provela etničko čišćenje željela diksreditirati HV i spriječiti njezine zajedničke operacije s Armijom BiH i HVO-om protiv bosanskih Srba.

Pojasnio je da se radilo o sukobu dviju strategija - britanske koja je bila za promjene međunarodnih granica Hrvatske i BiH te američke koja je mir željela postići bez promjena granica.

Zločini u 'značajnom opsegu'

"Još mi je 1994. u New Yorku lord Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske - da Srbima u BiH damo izlaz na more, koridor od 20 kilometara ispod Županje te da Baranja pripadne SRJ, a istočna Slavonija bude kondominij. Holbrooke je bio protiv promjene granica", prisjetio se Granić razgovora s britanskim diplomatom.

Govoreći o medijskim napisima i diplomatskim upozorenjima da su hrvatske snage u Oluji počinile zločine nad lokalnim Srbima, Granić je rekao da su hrvatske vlasti na početku doista mislile da se radi o medijskoj kampanji, ali su krajem kolovoza shvatile da ih je bilo i to "u značajnom opsegu".

Po njegovim riječima, zločine i kaznena djela nisu počinili profesionalni hrvatski vojnici, nego organizirane kriminalne skupine i pojedinci. "Bili smo duboko zabrinuti tim događanjima", rekao je Granić i dodao da je predsjednik Tuđman reagirao slanjem dodatnih policijskih snaga i demobilizacijom pričuvnih snaga HV-a kako bi se u oslobođena područja što prije uveo javni red i mir.

Bildt prvi reagirao

Granić je rekao da je na Oluju prvi reagirao tadašnji europski diplomatski posrednik Carl Bildt koji je tvrdio da je Knin izložen prekomjernom i neselektivnom granatiranju te da bi predsjednika Tuđmana zbog toga trebalo izvesti pred Haaški sud.

Dodao je da su se ostale kritike odnosile na etničko čišćenje Srba što je kategorički odbacio tvrdeći da ih je otišlo puno, ali su otišli planirano i na poticaj svojega vodstva. "Otišli su oni koji nisu prihvaćali hrvatsku državu i koji su se bojali osvete radi sudjelovanja u zločinima", rekao je.

Granić je također istaknuo da se hrvatske vlasti nisu protivile povratku izbjeglih Srba u bivšu krajinu, ali su pretpostavke za njihov masovni povratak postignute tek u proljeće 1998. kada su to dopuštali sigurnosni razlozi i političke prilike.