U zadnje sam vrijeme pročitao više komentara koji kažu da imamo vlast kakvu i zaslužujemo jer smo svi mi muljatori u malom kakvi su političari u velikom. Ispitao sam savjest i ustanovio da sam doista svojim postupcima prekršio prometne propise koji čuvaju živote građana, oštetio državni proračun i korumpirao sudstvo.

Na tehničkom pregledu su mi se smilovali kad su vidjeli moj izubijani auto i pustili me iako mi je otpala jedna ukrasna letvica; rođenje jednog djeteta sam prijavio par dana kasnije, a kako se u međuvremenu promijenio zakon, idućih par mjeseci dobivali smo za nj 50 kuna veću milostinju; slomio sam srce sutkinji kad je doznala da sam otac četvero djece i odlikovani branitelj i oprostila mi je kaznu za švercanje u tramvaju (200 kn), platio sam samo sudske troškove (100 kn).

General Montgomery na zimovanju s Hitlerom

Sindikalni čelnik Ozren Matijašević po danu se bori protiv vlade, a navečer spava u vladinom stanu usred Zagreba za koji plaća neku siću - u usporedbi s mojim grijesima to mi se čini kao da general Montgomery dođe na Božić 1943. Churchillu i kaže da se ide skijati dva tjedna u Garmisch-Partenkirchen jer mu je tamo Hitler platio apartman.

Ili saborski zastupnik Boris Kunst koji se prijavio da je socijalni slučaj i na račun toga dobio stanić na Medveščaku: zamišljam Titovo lice kad bi mu Murtić rekao u ožujku 1945. da će skoknuti u Zagreb jer mu je Pavelić sredio izložbu u Umjetničkom paviljonu.

Vođa Nacije

HDZ-ovac, koji je rasturio kafić uz ustaške pjesme, sada je u upravnom odboru knjižnice jer mu treba 1000 kuna mjesečno, HSLS-ovac za 30.000 kuna radi u Poštanskoj banci cigla dva sata dnevno, nogometaši samo glume da igraju nogomet da si kladionička mafija nešto sitno zaradi...

Svi mi sitno muljamo, ali ovo je sržna pokvarenost, ekstremna sebičnost i kliničko ludilo. Da mi doma organiziramo svoj obiteljski život onako kako političari organiziraju našu državu, da sam ja Vođa Nacije, moja supruga ministrica, sin sindikalist, kći br. 1 državna tajnica za javne nabave, kći br. 2 saborska zastupnica, a kći br. 3 čelnica neke stranke, naša bi svakodnevica ovako izgledala: ja bih pokupio kućni budžet, namijenjen za plaćanje režija i stambenog kredita, i s nekim ratnim zločincem, koji se voli oblačiti u žensko rublje, otišao dva dana na Bled; moja supruga za to bi vrijeme hranila svojeg ljubavnika, suca ustavnog suda, hranom iz našeg frižidera i pojila pićem iz mojeg bara; sin bi se u školi prijavio kao dijete poginulog branitelja i dobio besplatno udžbenike i ručak; kći br. 1 ukrala bi zlatninu iz kuće i kupila si iPod; kći br. 2 istukla bi dečka u parku, otela mu tenkić i zamijenila s drugim klincem za lizalicu; kći br. 3 prepisala bi u školi test, a kad bi je ulovili, zavikala bi "Za dom spremni!" i zaprijetila bokserom. Nitko nam ništa ne bi mogao. Bili bismo carevi.