RAZVRGNUTO PRIJATELJSTVO Iako su proteklih deset godina skladno surađivali, odnosi su im sasvim zahladnjeli jer Mesić ne želi vidjeti Bandića na PantovčakuHrvatski predsjednik Stjepan Mesić snažno se suprotstavio mogućnosti da ga naslijedi Milan Bandić. Mesić sve češće u internim razgovorima s bliskim suradnicima opisuje zagrebačkog gradonačelnika kao populista čiji bi izbor za predsjednika Republike bio vrlo opasan. Prema informacijama iz predsjedničkog ureda tri su razloga zbog čega je raskinuto donedavno prilično čvrsto savezništvo dvojice moćnih političara: Bandićevo priklanjanje stajalištima što ih zagovaraju Crkva i konzervativni klerikalni krugovi, njegovo koketiranje s desnicom i kritičarima antifašizma te oslanjanje na sumnjive poslovne krugove.

Zbog ta tri grijeha Mesić definitivno neće pozvati građane da glasuju za Bandića, štoviše, iskazat će maksimalnu benevolentnost bude li se u idućih mjesec dana suzdržao od otvorenog napada na SDP-ova disidenta. Nacional je to doznao od osobe iz Mesićeva najpovjerljivijeg kruga, a tijekom vikenda to su potvrdila još dva pouzdana izvora. Sad je posve očito da Mesić nipošto ne želi vidjeti Bandića kao idućeg predsjednika Republike. Prvi nagovještaj razlaza nazirao se u prošlotjednom Mesićevu intervjuu za Nacional.

Na pitanje o njegovim sukobima s crkvenim vrhom uslijedila je neočekivana reakcija predsjednika Republike: “Isto je s nekim ljudima koji su do 1990. bili u Savezu komunista. SK se transformirao u Socijaldemokratsku partiju te godine, ali to ne znači da su se reformirali i ti nekadašnji komunisti i postali socijaldemokrati. A sada su oni postali pravi vjernici i javno viču kako je konačno došlo vrijeme da pravi vjernik dođe na mjesto predsjednika Republike Hrvatske.” Mesić je odbio eksplicitno odgovoriti na koga je mislio, ali iz njegova istupa očito je da je riječ o Bandiću. U ponedjeljak ujutro iz Mesićeva ureda stigla je poruka da predsjednik prije završetka prvog izbornog kruga ne želi govoriti o pojedinim kandidatima. Isto se odnosi i na Milana Bandića, prenijeli su suradnici Stipe Mesića. Međutim, kad se apstrahiraju protokolarne izjave, očito je da Mesić i Bandić nakon cijelog desetljeća suradnje više nisu u dobrim odnosima. Pristojno se pozdrave pri javnim susretima, ali to je sve, iako je predsjednik Republike još proljetos smatrao da su u SDP-u pogriješili kad kao svog kandidata nisu istaknuli Zlatka Komadinu ili Milana Bandića.

Kako se Bandić sve direktnije promovirao kao kandidat, tako je kod Mesića jačao otklon od dojučerašnjeg bliskog političara s kojim se slagao o većini pitanja. Razlaz je kulminirao nakon objavljivanja Bandićeve kandidature i od tog trenutka njih dvojica su se našli na suprotnim stranama. Kod Mesića je definitivno prevladalo uvjerenje da bi Bandićev izbor bio loš jer bi u velikoj mjeri označavao prekid kontinuiteta politike koja se nakon 2000. vodi iz Ureda predsjednika Republike. Ukratko, radi se o tri bitna pitanja na kojima su se razišli Bandić i Mesić, a to su različite poslovne grupacije na koje se oslanjaju, politika prema Katoličkoj crkvi i čuvanje antifašističke baštine. Mesić je uvjeren da će Bandić na sva ta tri područja voditi politiku koja je drukčija od njegove. Kad se radi o poslovnim krugovima, nije tajna da predsjednik Mesić ima svoje favorite, recimo, među njih je spadao donedavni šef Ine Tomislav Dragičević, ali i direktori raznih javnih poduzeća. Jedan od primjera tih razlika vidljiv je u moćnom građevinskom lobiju, gdje Bandić promovira IGH i Juru Radića, dok je Mesić blizak Ingri i Igoru Oppenheimu, koji je pak u sukobu sa zagrebačkim gradonačelnikom.

Bandićeva pobjeda vjerojatno bi donijela kadrovske promjene u većini javnih poduzeća i na dio vodećih položaja došle bi osobe od njegova povjerenja. To znači i abdikaciju Mesićevih kadrova, na što sadašnji predsjednik ne želi pristati. Ovo je, ujedno, i jedan od razloga što je Mesić sklon podržati Nadana Vidoševića ako ovaj uđe u drugi krug. Manje se radi o Vidoševićevim menadžerskim potencijalima, a mnogo više o tome što on uglavnom ne bi dirao Mesićeve kadrove u gospodarstvu. Ništa manje značajan razlog nije ni tzv. pitanje crkvene politike. Bandićeva bliskost s Katoličkom crkvom iznimno je važan razlog zbog kojega ga se Mesić odrekao. Sadašnji predsjednik se gotovo cijeli svoj mandat sukobljavao s crkvenim krugovima, a spektar njegovih kritičara među klerom je impozantan - od Hrvatske biskupske konferencije koja okuplja cjelokupni hrvatski crkveni vrh, preko Vojnog ordinarija Jurja Jezerinca i njegova nekadašnjeg pomoćnika Anđelka Kaćunka, vodećih predstavnika benediktinaca pa do brojnih dijecezanskih svećenika koji su na misama i procesijama, ponekad implicitno, a češće potpuno otvoreno, Mesića nazivali izdajicom. Poznat je i dugogodišnji spor s Glasom Koncila i glavnim urednikom Ivanom Miklenićem, a crkveni napadi na šefa države događali su se i u inozemstvu, kao prije nekoliko mjeseci kad su Mesića u Münchenu napali demonstranti koje je nekoliko dana ranije pokrenuo član tamošnje Hrvatske katoličke misije fra Tomislav Dukić.

MILAN BANDIĆ s Račanom i Mesićem u doba dok još nije otvoreno pokazivao sklonost desniciCrkva se pokušala distancirati od tog skandala, ali nepobitno je da je Dukić javno pozivao na demonstracije i najavljivao kako će u njima i osobno sudjelovati. Bandićev odnos s Katoličkom crkvom sasvim je drukčiji i u posljednje vrijeme može se govoriti o neprikrivenom savezništvu. Bandić već godinama ističe da je katolik i vjernik, a kao životne uzore navodi svoju majku i Boga. Ipak, mnogo je važnija materijalna dimenzija njegovih veza s Crkvom. Bandić je jedan od glavnih financijera Katoličke crkve i zahvaljujući milijunskim donacijama iz zagrebačkog proračuna, realizirani su brojni crkveni projekti. Novac koji se dijeli Crkvi iz Zagreba već godinama prema njegovim nalozima plasira se i u druge krajeve, od Slavonije i Bosanske Posavine do Hercegovine i Dalmacije. Svi koji održavaju kontakte s crkvenim krugovima već godinama znaju da je na Kaptolu, ali i među brojnim svećenicima, najpopularniji hrvatski političar upravo Milan Bandić. On je, posebno u posljednjih pet godina, popularniji negoli je to bio i donedavni HDZ-ov premijer Ivo Sanader, koji u najužoj obitelji ima časne sestre i svećenike. Ali, iz crkvene perspektive, Sanader je izbjegavao provoditi baš sve crkvene zahtjeve, dok je Bandić ispunjavao brojne zahtjeve.

Prema službenim podacima, Bandić je donirao 8 milijuna kuna biskupijama u Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Đakovu, a to je samo dio novca koji je uplatio za crkvene potrebe. Zato ga je još Ivica Račan angažirao da diskretno uspostavi neformalnu komunikaciju između SDP-a i Crkve, no kako se Bandić udaljavao od socijaldemokrata, tako je slabila mogućnost suradnje Katoličke crkve i ljevice. Prije nego što je objavio predsjedničku kandidaturu posjetio ga je predsjednik HBK Marin Srakić. Razumije se da Srakić nije pozvao vjernike da glasuju za Bandića, ali dovoljna poruka bio je njegov javni dolazak u ured zagrebačkoga gradonačelnika. Desetak dana kasnije Milan Bandić se susreo sa skupinom od 300-tinjak svećenika i osim njega nije bilo drugih političara, a kamoli predsjedničkih kandidata. Bandić se u posljednje vrijeme priklonio Katoličkoj crkvi i njenoj permanentnoj kritici antifašizma. Čak je i Franjo Tuđman shvaćao važnost kontinuiteta sadašnje Hrvatske s antifašističkim pokretom iz II. svjetskog rata, a Mesić je uvjereni sljedbenik tradicija partizanskog pokreta. Unatoč sramotnim događajima, posebno 90-ih kad je srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, službeno se ni jedna vlast nije distancirala od antifašističke tradicije. Cijelo to vrijeme Katolička crkva je jedina snažna institucija u Hrvatskoj koja tvrdi da je partizanski pokret bio zločinački i odgovoran za kasnije komunističke zločine. Ogromna većina svećenstva izrazito je antikomunistički orijentirana, pri čemu u njihovim kritikama nema distinkcije između antifašizma i komunizma.

Nominalno je sve donedavno Bandić pripadao drugoj strani. SDP je uvijek isticao tekovine antifašizma, što je jedan od razloga zbog čega je na udaru Katoličke crkve. Signifikantan je podatak da biskupi ili Glas Koncila, koji redovito koriste priliku za napad na liberalno-lijeve političare, njega nisu kritizirali ni u jednoj prigodi, a kamoli da bi podsjetili kako je godinama bio član SK. Bilo je pitanje vremena kada će Stipe Mesić napasti Bandića zbog koketiranja s desnicom. Mesić je beskompromisni branitelj antifašizma, zbog čega se sukobio čak i sa Zoranom Milanovićem kad je predsjednik SDP-a odlučio odati počast žrtvama križnih putova. U Bandićevu primjeru situacija je još dramatičnija i podjelu najbolje oslikava podatak da je ove godine Mesić bio na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jasenovac, a Bandić na Daksi zajedno s dalmatinskim svećenicima pokazao pijetet prema osobama koje su strijeljali partizani kad su 1944. oslobodili Dubrovnik. Među žrtvama s Dakse bilo je i nevinih, ali i dosta onih koji su surađivali s nacistima i ustašama. Za Katoličku crkvu svi su oni nevine žrtve komunističkog režima i odlaskom na komemoraciju Bandić je pokazao da se slaže s takvim razmišljanjem, koje je u potpunoj suprotnosti sa stavovima koje zastupa Mesić. Kao zagrebački gradonačelnik Bandić je omogućio nastup na Trgu bana Jelačića vodećem desničarskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, čiji koncerti tradicionalno počinju usklikom “za dom spremni”.

Mesić je žestoki protivnik Thompsona, a nedavno je zatražio smjenu šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, koji je pokušao uvjeriti švicarske vlasti da u svojoj zemlji omoguće nastup desničarskog muzičara. Dodatni element razlaza treba tražiti i u potpori koju Bandić dobiva od raznih braniteljskih udruga. U većini slučajeva ratni veterani su žestoki Mesićevi kritičari i povremeno ga optužuju za izdaju Domovinskog rata i suradnju s Haaškim tribunalom. Za razliku od Mesića, pripadnici braniteljskih udruga snažno podržavaju Bandića, koji im je u Zagrebu dodijelio stanove i osigurao zapošljavanje, a materijalno je pomagao veteranskim ograncima u drugim mjestima u Hrvatskoj. Bandićevu predsjedničku kandidaturu podržava i HDSSB, stranka čiji je utemeljitelj odbjegli ratni zločinac Branimir Glavaš. Ta podrška samo je još jedan dio mozaika među razlozima koji su Stipu Mesića naveli na stav kako bi pobjeda Milana Bandića bila prilično opasna za Hrvatsku. Mesić se boji kako će u slučaju Bandićeve pobjede biti temeljito rekonstruirana politika koju je kao predsjednik države stvarao u proteklom desetljeću. Umjesto odvajanja Crkve i države, vratit će se stanje iz mandata Franje Tuđmana, kada su biskupi bili rado viđeni gosti u predsjedničkom uredu. Konzervativni katolički kler dobit će saveznika na najvažnijem političkom položaju u zemlji i u pitanje će doći i tekovine ZAVNOH-a i antifašizma. Nitko ne očekuje da će Bandić koketirati s ustaštvom, ali već i priklanjanje politici koju zagovaraju biskupi izazvalo bi proces svojevrsne demesićizacije.

Dijelom zbog vlastitog ega, ali prije svega zbog principijelne politike koju je vodio otkako je izabran, Mesić ne želi pristati na takav razvoj političkih prilika u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik još uvijek se odbija decidirano izjasniti o tome koga bi volio vidjeti kao svog nasljednika, ali jedno je sigurno - to nipošto nije Milan Bandić.