Zoran FerićU prošlom tjednu dogodile su se dvije zanimljive stvari: studenti su opet blokirali Filozofski fakultet u Zagrebu tražeći besplatan studij, a u petak su, u okviru akcije "Nesklad", uhapšeni Željko Kandžija, glavni inženjer tunela Sveti Rok i Mala Kapela, Slaven Žužul, vlasnik tvrtke Skladgradnja grupa iz Imotskog, Jurica Prskalo, dojučerašnji predsjednik uprave Hrvatskih autocesta, Mario Lovrinčević, bivši član uprave HAC-a, Goran Legac, direktor Sektora građenja HAC-a. Gospoda iz HAC-a su nam, dakako, već poznata. Kao i Berislav Rončević, Damir Polančec, Zdravko Livaković, Darko Marinac, Ivan Mravak, Srđan Mladinić, Milan Ćevid, Davorin Kobak, Deša Mlikotin Tomić, Biserka Robić, Ivana Domić...

Dug je popis imena onih koji su u ovoj zemlji optuženi za lopovluk. Tužna je to procesija koja vrluda po našim medijima i našoj svijesti oduzimajući ovoj zemlji svaki optimizam, a životu elementarnu radost. I umjesto da osjetimo ovu lijepu i nesvakidašnje toplu jesen u svom njenom šarenilu, neprekidno se osjećamo osiromašeno, opljačkano i poniženo. Tračak optimizma ulijevaju nam jedino studenti koji su se suprotstavili takvom stanju. Njihov protest nije samo protiv plaćanja studija, to je jasno, njihov je protest protiv općeg stanja stvari, protiv ludila u kojemu smo prisiljeni živjeti. I dok se studenti Filozofskog uporno bore za bolju i pravedniju državu, petorica spomenute gospode odgovaraju pred istražnim sucem zato što su sudjelovali u sklapanju i realizaciji ugovora kojim je bojenje tunela Sv. Rok i Mala Kapela plaćeno pet puta više od službene procjene, preplaćeno izvan svakoga razuma i pristojnosti. Naravno, nije pristojno krasti ništa, ali i u tome ima razlike. Kad lopovi pokažu naročit bezobrazluk i pohlepu, kažnjavaju ih strože. I u krađi ima pristojnih i nepristojnih. A ovi naši lopovi, čija imena i lica nam se vrte pred očima pred spavanje i uzrokuju znojenje i nesanicu, oni su toliko pohlepni i drski da već postaju karikature. Ne samo karikature ljudskih bića, nego karikature lopova samih. Međutim, treba ih razumjeti. I lopova je previše, i tu bi se mogao pojaviti tehnološki višak, a ukradenu tortu treba dijeliti na sve više kriškica. Zato se i nerazmjerno povećava. Nije čudo što se policijska akcija zove "Nesklad". Kao da lopovi u državnim poduzećima sa svojim otvorenim novčanicima stoje u redu, kao u pučkoj kuhinji, strpljivo i ustrajno, ne bi li im kapnula kakva pinka, kao šefljica posnoga ričeta.

Neki su po rangu viši i oni idu preko reda. Ostali, oni s nižim činom, strpljivo čekaju svoju apanažu. Kad se, međutim, netko od tih manjih drzne preko reda, viču mu: "Vrati se u red, smradu! Čekaj s ostalima!" Lopovi i sjecikese oduvijek su osjetljivi na svoj red i poredak. Ponašaju se kao čopor lavova: prvo jede gazda, a onda ostali po rangu i snazi. Tako stvari danas stoje s državnim kriminalom. Ono što nam izgleda kao prvorazredna drskost zapravo je unutarnja nužnost, logika i matematika koje su neumoljive i prema lopovima i prema poštenima podjednako: s povećanjem broja onih na koje se dijeli neka suma svaki pojedinačni dio nužno se smanjuje. To lopove jako boli, ali matematika je matematika, neka vrsta Boga protiv kojega ne možeš ni lopovlukom, pa su prisiljeni povećati cijenu, recimo tunela ili dionice autocesta, da bi se imalo što podijeliti. Naša nesreća nije stoga drskost onih koji kradu, nego njihova masovnost. Na našu žalost, ta masovnost nije toliko masovna da možemo svi nešto ukrasti pa kupiti stan viška, za crne dane, ili zemljište na Pelješcu. Mogućnost da se ukrade još je uvijek, kako se čini, vezana za državne strukture i vladajuću stranku. Stranački profil uhapšenih to nam govori. A u istražnim zatvorima osnovat će se podružnice HDZ-a; Remetinec i Bilice postat će mjesta živog stranačkog života. A kako je počelo, mogla bi se tamo uskoro preseliti i središnjica. Pa dok protagonisti najnovije afere odgovaraju istražnom sucu, studenti na Filozofskom i dalje uporno traže pravedniji odnos države prema budućnosti zemlje i besplatno znanje. Neki se još uvijek pitaju je li to realno. Je li realno usred krize tražiti besplatno školstvo i može li zemlja to izdržati? Kriza odjednom postaje univerzalni izgovor za nedostatak para, umjesto da se skrušeno i bogobojazno kaže: para nema zato što smo pokrali.

I zato što nam je korupcija i tradicija i nacionalna baština. Samo jedan državni tajnik u svom je mandatu zamrčio 6 milijardi kuna, otišlo je to na malverzacije pri izgradnji autocesta, a studenti se bore za besplatno studiranje koje bi, po nekim relevantnim procjenama, ovu državu koštalo između 220 i 270 milijuna kuna. Iz brojaka proizlazi sljedeće: besplatno školstvo košta dvanaest puta manje nego kriminal u jednom jedinom državnom poduzeću. Ali što ćemo, treba nam za ministre, državne tajnike, za direktore javnih pouzeća, za direktore sektora, čak i za poslovođe.

Treba nam za stolice u stranačkoj središnjici, treba za mobitele i automobile. Platiš školovanje za trideset studenata i onda nemaš za Audi. Hoće li se država do toga dovesti da se ministri voze u starim karampanama, da direktori nose demodirana odijela? Red lopova je dugačak, tako dugačak da ga je teško i zamisliti, vijuga po središnjicama, zgradama poduzeća, vijuga po jedinicama lokalne uprave, vijuga oko općinskih zgrada i polako postaje omča koja će nas sve skupa udaviti. I pri takvom stanju stvari u javnosti se raspravlja je li blokada fakulteta pravi način borbe. Sigurno da jest, jer ovo društvo i ova država ne percipiraju ništa drugo do onoga što je na neki način može ugroziti, čelni ljudi ove zemlje već jako dugo razumiju samo jezik prosvjeda i štrajkova. Ovdje nema dogovora, nema poštovanja obećanog, nema djelovanja za opće dobro. Samo red za apanažu i osobna korist. Događanje na Filozofskom jedini je optimizam koji se može osjetiti usred ove karnevalske procesije ljudi u lisičinama i predsjedničkih kandidata od kojih bi neki trebali biti u lisičinama, ali, evo, s božjom pomoći nisu. Tako stvari stoje i možda ne bi bilo pretjerano još jednom, za kraj, ponoviti odnos brojki. Besplatan studij koštao bi između 220 i 270 milijuna kuna, a u samo jednom državnom poduzeću ukradeno je 6 milijardi.