Predsjednički kandidati Damir Kajin, Nadan Vidošević, Ivo Josipović, Vesna Pusić i Andrija Hebrang; foto: Nacionalova arhivaPredsjednički izbori - osim što za posljedicu imaju izbor pojedinca koji prema svojim formalnim nadležnostima nema odveć veliki utjecaj na dnevno-političke odluke od sudbinskog značaja - posljednje desetljeće promaknuti su u Hrvatskoj u nadasve zanimljivu i sumornu demokratska kategorija. Zanimljivu zato jer se svaki novi izbori za deklarativnog hrvatskog predstavnika u svijetu pretvore u natjecanje kandidata tko će bolje obmanuti javnost po pitanju liste donatora u kampanji, a sumornu kategoriju zato što unatoč laganju, očiglednoj obmani i zamračenju donatorskih imena, svi dosadašnji kandidati nisu ispaštali ni na kakav opipljiv i konkretan način, posebice ne onaj kazneno - pravnog karaktera.

Razloga za to ima podosta, a jedan od glavnih je činjenica da nisu postojale izričite zakonske odredbe prema kojima bi svi natjecatelji, umjesto najučestalijeg cinizma bili primorani ponašati se pristojno, transparentno i odgovorno prema svojim biračima i javnosti. Hrvatska je naime država u kojoj i dalje ne postoji limit za visinu donacija. Uz to, riječ je o zemlji u kojoj kandidati i dalje nisu dužni objaviti detalje svojih rashoda u kampanji, pa je nemoguće znati koliko je pojedini kandidat potrošio na oglašavanje, kako i kome se plaćao angažman u izborima, što će reći da je bilo kojem od kandidata sasvim jednostavno prekršiti Zakon o radu ili pak porezne odredbe RH, a da zato ne ispašta.

Liste financijera ostale nepoznanica

Kada se 2004. donosio Zakon o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika RH, u civilnim krugovima i nevladinim organizacijama nadali su se odredbama koje će barem djelomično sanirati ovakvo netransparentno ponašanje. Međutim, umjesto toga, tada je donesen tanašni Zakon sa sedam članaka, koji se naknadno pokazao kao prividna prevencija nezakonitih kampanjskih radnji, što će značiti da je stanje sa donacijskim listama ostalo više manje - nepoznato. Unatoč vremenskom razmaku od 5 godina, ovaj je Zakon i dalje aktualan. Jedna od posljedica jest da utjecajne korporacije i pojedinci i dalje svojim favoritima mogu dijeliti zamašne sume kao protuuslugu za naknadne političke intervencije u njihovu korist, a bez bojazni da će javnost na kraju biti upoznata sa njihovim sudjelovanjem u financiranju kampanje.

"Financiranje izbornih kampanja je vrlo teško pratiti. Postoje špekulacije da su neke od nedavnih afera povezane sa stranačkim financiranjem. Međutim, to je uvijek teško dokazati. Još veći problem predstavlja kad javno poduzeće donira pojedinog kandidata ili stranku ili kad se zakoni donose u korist nekog od donatora. Primjer je Zakon o golfu", kaže nam pojedinac dobro upoznat sa pričom o predizbornim kampanjama.

Lažiranje bez ikakvih sankcija

Aktualni Zakon o financiranju izborne promidžbe zapravo se može svesti na dvije osnovne premise. Kao prvo, Zakon uređuje od koga kandidati ne smiju uzimati novac. U tu kategoriju spadaju javna poduzeća, strane države, jedinice lokalne uprave i samouprave i udruge radnika i poslodavci. Prema drugoj odredbi svi kandidati moraju najkasnije 7 dana prije održavanja izbora javno objaviti i dostaviti Državnom izbornom povjerenstvu prijevremena izvješća o visini i izvorima sredstava prikupljenih za troškove izborne promidžbe te najkasnije 15 dana nakon održavanja izbora javno objaviti i dostaviti Državnom izbornom povjerenstvu podatke o visini i izvorima sredstava utrošenih za izbornu promidžbu te visinu i strukturu troškova u kampanji.

Međutim, ukoliko kandidati ne podnesu i ne objave izvještaje, oni zbog toga neće odgovarati, pošto zakonodavci 2004. nisu predvidjeli nikakve sankcije za takve prijestupe. Štoviše, ako i objave ta izvješća, ništa ih ne sprječava da ona budu netočna, odnosno lažirana. Drugim riječima, sve je prepušteno dobroj volji predsjedničkih kandidata, a posljedice toga su itekako vidljive. "Kandidatkinje HDZ-a i HSLS-a su na izborima 2005. godine objavile financijske izvještaje navodeći svoje stranke kao donatore. Time su se zadovoljile odredbe Zakona, ali se na kraju nije doznalo tko je stvarno financirao njihove kampanje, tj. tko je financirao njihove stranke", navodi primjer Dragan Zelić, zamjenik izvršne direktorice GONG-a, ukazujući pritom i na jednu od mnogih apsurdnih posljedica ovakve odredbe. Naime, nezavisni kandidati su naspram stranačkih kandidata diskriminirani, jer moraju otvoriti poseban račun za financiranje svoje kampanje. To nije obaveza stranačkih favorita, koji sve donacije mogu preliti na stranački saldo, pa onda stranku prikazati kao jedinog donatora, bez daljnjih objašnjenja.

Nikakve obaveze prema javnosti

Netransparentnost je očigledna i po pitanju obavještavanja javnosti. Naime, kandidati nemaju obavezu javno objaviti listu financijskih izvješća. Prema spomenutom Zakonu, ta je obaveza prenesena na Državno izborno povjerenstvo. Ovi se podaci trebaju objaviti u Narodnim novinama, odnosno u 'drugim sredstvima priopćavanja', pa nije precizirano trebaju li se te objave plaćati i po kojim cijenama.

Ovakvo ponašanje do sada je bilo svojevrsno pravilo kod svih predsjedničkih kandidata. Naime, do danas je u Hrvatskoj jedino predsjednik Stjepan Mesić u svojoj kampanji objavio potpune liste donatora. To je među ostalim jedan od razloga zbog kojeg se njegova kampanja iz 2005. do danas uzima kao uzor transparentnosti. "Ostaje nam da vidimo hoće li kandidati na predsjedničkim izborima objaviti svoje detaljne i istinite izvještaje pa ćemo onda moći vidjeti i analizirati tko su bili donatori i je li među donatorima bilo i velikih tvrtki koje ponekad ne žele da se objavi njihovo ime uz donatore kandidata i stranaka. Kad pitate velike tvrtke hoće li donirati nekog od kandidata ili stranaka, svi odgovoraju kako su apolitični i kako neće nikog donirati. Čudno", kaže nam Zelić.