Zoran FerićMekki Torabi, čovjek koji liječi 20.000 ljudi dnevno božjom energijom što mu stiže s pet planeta, a kad energizira vodu u njoj se pojavi 25 novih elemenata, tužio je Nacional preko odvjetničkog ureda predsjedničke kandidatkinje za cifru od 1.000.000,00 kuna zato što mu je u članku gdje se tvrdi da je prevarant ozbiljno povrijeđena osobnost. To mi se čini, otprilike, kao da izvjesni gospodin koji već dugo stanuje u Vrapču tuži liječnike i Ministarstvo zdravstva jer javno govore da nije Napoleon. Pa se tužbi naknadno priključe i Cezar i Buda. E pa sad, da su gornje rečenice o gospodinu Torabiju početak nekog romana, normalan čovjek pomislio bi da zemlja u kojoj je tako nešto moguće ne postoji nigdje na svijetu i da se radi o prilično smjeloj fikciji.

DA NE KAŽEM ZNANSTVENOJ FANTASTICI. NO MI, NAŽALOST, znamo da zemlja u kojoj takav tip okuplja na Velesajmu desetke tisuća ljudi dnevno itekako postoji i da mu hrpimice hrli i takozvana elita i da to nije ni neka daleka banana republika u Srednjoj Americi, a bome ni neki afrički bush s državnim granicama gdje patroliraju djeca sa šmajserima, da nije čak ni Krležina Blitva u kojoj se svaki vrag događa, nego stvarna zemlja u kojoj živimo. Možda se stvarno ne bi trebalo čuditi, jer u zemlji u kojoj se kroz dva državna poduzeća pokrade 6 milijardi kuna stvarno ništa ne bi trebalo biti čudno, ali ja se ipak čudim. Naivan? Možda. No, što je s tim desecima tisuća ljudi koji na Velesajmu strpljivo čekaju seansu od nekoliko sekundi i onda tvrde da ih je to ozdravilo, da hodaju, da čuju, da karcinoma nema, da je distrofija nestala, da je koža zacijeljela? To su isti oni ljudi koji svakodnevno, čekajući u ordinaciji svoga liječnika, proklinju i medicinu, i državu, i svoga doktora, i lijenu sestru, i sustav, i lopove, i sve koji nešto rade u tom sustavu. A na Velesajmu pak mirno čekaju, s osmijehom na licu, jer čekaju božje čudo. Mnogi od njih, dragi i uljudni katolici, poprilično bi popizdili da im se kći uda za muslimana ili da se sin oženi balijskom kurvetinom, no na Velesajmu mirno čekaju svoj spasonosni dodir i gutljaj vode s 25 elemenata viška. Nekim pak smjernim vjernicima muslimanima ne bi sigurno bilo drago da im se sin oženi kaurkom pa da im se djeca zovu Mislav ili Branimir, ali pred Mekkijem su spremni priznati da je Bog trojedan i da se preko pet planeta javlja u originalnom pakiranju Todorićeve Jane. Jer, kad čovjeka stisne, svačiji je bog dobar. Tako je siroto ljudsko biće i sebično i naivno u isti mah. Vjerovati u onaj svijet, koji je kudikamo bolji i ljepši od ovoga, a pri tome se bojati smrti, čini mi se nelogično. Oduvijek mi je to nelogično, još otkako sam kao dijete razmišljao o Isuseku koji donosi darove za Božić, iako je u zemlji komunizam, a Tito najbolji čovjek na svijetu. Da ja vjerujem u Boga i onaj svijet, mislio sam, ne bi me bilo strah smrti. Tako mislim i danas, iako sam danas, recimo, svjesniji da to i nije tako jednostavno pitanje i da se i pravim vjernicima ponekad događa da ne vjeruju, kao što se i ateistima ponekad dogodi da povjeruju. Ateisti, primjerice, povjeruju kad dobiju rak. Suočiti se s konačnim krajem nije u ljudskoj prirodi, a to naše Ja tako se opire smrti da je sposobno pogaziti i sva svoja dosadašnja uvjerenja za samo malo života. Edo Popović u jednoj priči kaže da mu se čini kako je seks precijenjen. Meni se čini da je život precijenjen. U ovoj se dolini suza živi svakojako i po svaku cijenu, život se koprca u nemogućim uvjetima, živi se nepokretno, živi se u bolovima, živi se s vlastitim demonima, ateisti postaju vjernici, a vjernici ateisti. Nije li se i majka Tereza pokolebala svakodnevno gledajući neprestano ljudsko raspadanje na ulicama Kalkute?

I U TOM STRAHU OD NESTAJANJA TOGA JA, koje smo navikli zvati vlastitim imenom, odjednom se pojavljuje čovjek kao što je Mekki Torabi za kojega tvrde da liječi sve bolesti. Zašto ne pokušati? Uostalom, život teško bolesnih i svodi se na hodočašća od liječnika do Boga i od Boga do liječnika, pa se onda tu ubacuju i alternativci koji liječe vodom, šećerom, cvijećem, solju, lukom i svakojakim drugim glupostima koje nam, kad ih ovako pobrojimo, izgledaju kao da ih je izmislio Milan Tarot. Recimo: “Imate rak? E, pa gospodine, žličicu senfa natašte i progutajte živog puža, nek vam gmiže po jeziku, a okrenite se na zapad i ponavljajte rezultate utakmica prve nogometne lige.” Nevjerojatno je u što se sve ljudska nada pretvara, točnije, u što je pretvaraju trgovci nadom. Živim pokraj jednog iscjelitelja, Brace, kojemu ljudi donose cvijeće. Godinama gledam povorke jadnih i naivnih kako se s buketima u rukama penju Domjanićevom prema Bracinoj kući na Srebrnjaku 1. Ponekad dolaze i autobusima, stane promet na kružnom toku u Petrovoj jer masa prakticira svoju nadu. Braco im ne naplaćuje, ali im prodaje knjige. I liječi ih u skupinama. Zato što je tako brže, ili zato što je potrebna masovna histerija da čovjek ozdravi? Po svoj prilici i jedno i drugo. Život se koprca po kojekakvim alternativnim ordinacijama, ljude na nosilima dovode čudotvorcima, dolaze mršavi, bez kose, potpuno sluđeni. Strašne su to procesije jer znamo što ih pokreće: očaj s jedne strane i ludilo ili pokvarenost s druge.

IPAK, ISTINA JE DA LJUDE U RALJE ALTERNATIVACa i varalica gura svojim pristupom i klasična medicina. I prečesto se na pacijente gleda kao na tijelo ili meso, prečesto nema prema pacijentu ljudskoga odnosa, a oni liječnici koji to prakticiraju postaju vrlo popularni. Nevjerojatno je kako je recept jednostavan: smiješak i lijepa riječ. I nada. Iz nevjerojatne popularnosti Mekija Torabija, Brace ili bilo kojeg alternativca klasična bi medicina trebala izvući pouke i postaviti se prema pacijentu, koliko je moguće, kao što se postavljaju oni. Međutim, tu postoji i jedan ozbiljan problem. Medicina, koja se bazira na znanosti i konkretnim pokazateljima, došla je do fascinantnih spoznaja o ljudskom tijelu i o kvarovima koji se mogu pojaviti u njemu, ali još uvijek, nažalost, ne može efikasno otkloniti te kvarove. I zato se u puno slučajeva zna da će netko umrijeti, ali mu se ne može pomoći. Klasična medicina je kao Sokrat, zna da ne zna, i, još češće, zna da ne može. Većina alternativaca i ne zna da ne može, a nije ih za to previše ni briga. Kao da se sve može izliječiti nadom. I, da se vratimo tužbi Mekkija Torabija. Čovjek koji besplatno liječi stotine tisuća, sad odjednom traži milju okruglo zbog povrede osobnosti. Sigurno za bolesnu dječicu. U Torabijeve čudotvorne moći povjerovat ću jedino ako Vesna Škare Ožbolt postane predsjednica.