Objavljeno u Nacionalu br. 734, 2009-12-08

Autor: Boris Beck

ŠAMPION ČITANJA u Puli

Čitao sam svih svojih 35 tisuća knjiga

ALBERTO MANGUEL (61), argentinski pisac koji je svjetsku slavu stekao kao jedan od najvećih znalaca književnosti, otvorio je Sajam knjiga u Puli i predstavio novu knjigu u kojoj opet demonstrira svoju nevjerojatnu načitanost

ERUDIT I PISAC Manguel na Sajmu u Puli sa svojom knjigom
'Biblioteka noću'ERUDIT I PISAC Manguel na Sajmu u Puli sa svojom knjigom 'Biblioteka noću'“Njemu ne treba biblioteka jer je on sam biblioteka”, rekao je o Albertu Manguelu, piscu koji je u petak otvorio ovogodišnji Sajam knjiga u Puli, njegov prijatelj Vladislav Bajac. Manguel se rodio 1948. u Buenos Airesu, a najranije djetinjstvo je proveo u Izraelu gdje je njegov otac bio ambasador. Jedna bizarna okolnost - da je kao gimnazijalac u Buenos Airesu imao priliku dvije godine čitati knjige oslijepjelom Jorgeu Luisu Borgesu - trajno je obilježila njegovu karijeru. S jedne je strane druženje s jednim od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća silno proširilo njegovo razumijevanje književnosti, a s druge mu je skrenulo pozornost na to da bez čitatelja ne bi bilo ni književnosti.

O svojem druženju s velikim piscem kasnije je objavio knjigu “S Borgesom” i u njoj iznio ne samo autentične podatke, već i niz originalnih zamisli o književnosti. Kao poliglot i veliki znalac knjiga radio je najprije za izdavače u Italiji, Francuskoj i Britaniji, a u potom je bio predavač na brojnim sveučilištima i kulturnm institucijama, od Kanade i Meksika do Berlina i Pariza. Njegova knjiga “Povijest čitanja” promptno ga je 1996. pretvorila u prvorazrednu književnu senzaciju. Ponajprije, riječ je o pravoj enciklopediji koja donosi nevjerojatan broj kulturnih podataka, od početaka povijesti do današnjih dana, da je nevjerojatno da ih je skupio jedan jedini čovjek.


No i više od toga, a u čemu se osjeća Borgesov utjecaj, nije stavio u središte književne povijesti ni autore ni djela, već - čitatelje. “Čitatelji su ti koji odlučuju hoće li nešto čitati ili ne, i oni predaju jedni drugima književnost kroz stoljeća”, kaže Manguel. Nakon što je živio u Argentini, Italiji, Britaniji, Tahitiju i Kanadi Manguel se skrasio u francuskom mjestašcu Poitou-Charentes gdje je preuredio srednjovjekovno crkveno imanje i u nj smjestio svoju knjižnicu od 35.000 knjiga. Stalni je suradnik Timesa, Village Voicea, Washington Posta i New York Timesa, a u Hrvatsku je došao predstaviti svoju novu knjigu “Biblioteka noću” u izdanju Geopoetike iz Beograda.

NACIONAL: Nije li pomalo staromodno pisati o biliotekama u doba kada se sve manje ide u biblioteke, a sve više čita na internetu?

- Ja ne idem na internet i nemam ni e-mail ni mobitel. I ne nedostaju mi. Možda da sam neurokirurg pa da me netko hitno treba - ali nisam. Čitati na internetu i čitati knjigu dva su različita iskustava, kao da vodite ljubav preko interneta i sa stvarnom osobom. Moj prijatelj psihoanalitičar koristi internet svaki dan za svoja istraživanja i to je nešto pozitivno, ali on će ta istraživanja objaviti u knjizi. Ne postoji dilema “internet ili knjiga”. Paulo Coelho, primjerice, sve svoje knjige stavlja na internet i otkad je to počeo činiti, skočila mu je prodaja za 30 posto. Osim toga, smatram da bi u svakom gradu trebalo podići spomenik trima osobama kojima dugujemo civilizaciju: knjižničaru, učitelju i prevodiocu. Knjižničaru jer čuva memoriju nacije, učitelju jer je prenosi novom naraštaju i prevodiocu koji nam daje memoriju drugih nacija. Jer, nemojmo zaboraviti, mi ne čitamo klasike, mi čitamo prijevode klasika.

NACIONAL: Kako je na vas utjecalo to što ste odrastali izvan domovine?

- Moj otac je radio u diplomatskoj službi i tek što sam se rodio, otputovali smo u Izrael gdje sam živio sedam godina. Otamo nemam mnogo sjećamja - pamtim kuću gdje je bila ambasada, vrt s palmama, park kamo su me vodili na igru, knjižaru u blizini kuće. Prije šest godina pozvali su me u Jeruzalem da otvorim književni sajam pa sam iskoristio priliku da odem do Tel Aviva i posjetim ta mjesta. Našao sam onu knjižaru i u njoj isto izdanje Grimmovih bajki koje sam imao kao dijete. Naravno, kupio sam ga.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da materinji jezik naučite tek u školskoj dobi?

- Imao sam čudno djetinjstvo. Odgojila me guvernanta, češka Njemica, koja me naučila njemački i engleski. S roditeljima nisam razgovarao do sedme ili osme godine tako da sam španjolski naučio tek kad smo se vratili u Argentinu. S guvernantom sam bio danju i noću, imali smo odvojenu sobu u kući, a s njom sam bio i na putovanjima. Bili smo u Veneciji, Parizu, Jordanu i mnogim drugim mjestima. Bio je to život velike slobode. I početak osjećaja da nikamo ne pripadam, da pomalo pripadam svugdje.

NACIONAL: Jeste li tada zavoljeli čitanje? - Kao dijete trebate imati neko utočište kojem ćete se vratiti. Dok ste vani, možete biti istraživač, gusar ili kauboj, ali trebate neko sigurno mjesto na koje ćete se vratiti. Budući da smo puno putovali, to se sigurno mjesto mijenjalo. Zato je za mene utočište bilo među knjigama. Sjećam se da bih otvarao svoje knjige i osjetio olakšanje kad bih vidio da su riječi i slike na istom mjestu.

NACIONAL: Kako ste postali čitač knjiga za Jorgea Luisa Borgesa?

- Kao 16-godišnjak nakon škole bih radio u knjižari Pygmalion s engleskim i njemačkim knjigama u Buenos Airesu. Tamo su dolazili mnogi poznati pisci, Adolfo Bioy Casares, Solvina Ocampo, Marta Lynch, Marco Devi i drugi i imao sam ih priliku slušati dok govore o književnosti. Među njima je bio i Borges koji je tada bio skoro potpuno slijep, vidio je samo još žutu boju, i zato je nosio žutu kravatu. Koga god bi ga sretao, molio je da mu dođem čitati jer mu je majka bila već stara i brzo se umarala.

NACIONAL: Iako se ističete erudicijom, napustili ste fakultet. Zašto?

ALBERTO MANGUEL
sa svojim srpskim
izdavačem, piscem i
urednikom Vladislavom
Bajcem na Sajmu knjigaALBERTO MANGUEL sa svojim srpskim izdavačem, piscem i urednikom Vladislavom Bajcem na Sajmu knjiga- Išao sam u jako dobru gimnaziju koja je tada uvela novi program, sličniji sveučilišnom nego srednjoškolskom kao dotad. Predavali su nam sveučilišni profesori koji su bili specijalisti u pojedinim područjima. Umjesto da nam predaju čitav predmet, predavali bi samo specifične teme, ali vrlo duboko. Bilo je to izvrsno i mislim da nakon gimnazije nisam ništa novo naučio. Nakon jedne godine studij filozofije i književnosti mi je dosadio i otišao sam u Europu

NACIONAL: Od čega ste živjeli tamo?

- Čitao sam knjige za razne izdavače, recimo Gallimard u Parizu ili Calder & Boyars u Londonu, i dobio bih 50 franaka za izvješće o knjizi. Bilo je nekoliko takvih honorara mjesečno tako da bih jeo samo nekoliko puta tjedno. Ali nije mi smetalo. Uz to sam bojio kožne remene i prodavao ih u hipijevskom dućanu Mr. Fish na Carnaby Streetu. Doživio sam trenutak slave kad je Mick Jagger kupio jedan moj remen i kasnije ga nosio na koncertu.

NACIONAL: Koliko je na vaš život utjecala vojna hunta u Argentini?

- Godine 1972. dobio sam nagradu na književnom natječaju u Argentini, tako da sam nekoliko mjeseci mogao pošteno jesti, a dio nagrade je bio posao u novinama koje su natječaj organizirale. Vratio sam se na godinu dana i bio novinar u Argentini, ali bilo je vrlo teško. Bilo je posvuda toliko nepravde. Čak je i jedan od mojih profesora, koji je bio ključan za to što sam zavolio književnost, koji nam je čitao Kafku, Bradburyja i Merleaua-Pontyja, bio doušnik vojne policije i denuncirao je politički aktivne učenike. Dakle, on je bio odgovoran za uhićenja i mučenja djece. O tome sam kasnije napisao roman “Stigle su vijesti iz strane zemlje”, a Argentinu sam napustio 1974. kad me zaposlio izdavač Franco Maria Ricci iz Milana.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Giannijem Guadalupijem s kojim ste 1980. objavili svoju prvu knjigu, “Rječnik izmišljenih mjesta”?

- Obojica smo radili u Ricciju i imali dosta vremena pa smo napisali bedeker o izmišljenim književnim gradovima i zemljama kao što su Oz, Shangri-La, Xanadu, Narnija, Liliput ili Tarzanov Grad majmuna. To je knjiga kakvu možete napisati samo dok ste mladi jer smo za nju morali pročitati 5000 knjiga. I Gianni i ja samo svaki u rječnik stavili i jednu vlastitu, posve izmišljenu natuknicu, a posebno mi je zadovoljstvo bilo kad je baš moju natuknicu kritičar New York Timesa pohvalio i napisao je da je iz knjige koju je čitao kao dijete. Budući da je Gianni umro prije nekoliko godina, ja sam sam napravio novo izdanje rječnika jer su se pojavila nova izmišljena mjesta, poput dvorca Harryja Pottera. Izmišljena geografija nije kao prava, stalno se povećava.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste se preselili na Tahiti?

- Ricci je otvorio knjižaru u Parizu i ja sam tamo otputovao, ali došlo je do problema i morala se zatvoriti. Taman sam se vjenčao i nisam znao što da radimo. Zadnjeg dana, dok je knjižara još radila, došao je u nju jedan od Riccijevih klijenata koji je imao knjižaru na Tahitiju. Pitao sam ga da lli treba urednika u Tahitiju, a on mi je rekao da baš treba jer upravo pokreće izdavačku tvrtku. Otišao sam doma i rekao to ženi, a ona je bila oduševljena. Kupili smo knjigu o Tahitiju da saznamo nešto o njemu jer nismo imali pojma kamo idemo. Tahiti je poput mnogih mjesta koje su sjajna dok ih zamišljate, ali su manje dojmljiva kad tamo živite. Radio sam u redu od jutra do mraka, sve je bilo skupo, bilo je užasno vruće i sparno, a moje su se knjige smežurale od vlage. Definitivno nije bio idealno mjesto za mene. Još smo se poslije dosta selili, a 1982., nakon što je moj “Rječnik” objavljen u Kanadi, preselili smo se onamo.

NACIONAL: Ali ni tamo niste pustili korijen?

- Ne. Doduše, postao sam kanadski državljanin i tek sam se 2000. vratio u Europu. Sin mi je ostao u Calgaryju, gdje sam predavao na sveučilištu, sad je velik i više me ne treba. On je bubnjar u rock bandu. Jedna kći mi radi u kompjutorskoj kompaniji, nešto vrlo komplicirano što ja baš ne razumijem, a druga je u izdavačkoj kući u Londonu.

NACIONAL: Vaša “Povijest čitanja” umjesto pisaca i djela stavlja čitatelja u središte pozornosti. Kakav je idealni čitatelj?

- Kao što sam već pisao, o tome, idealni čitatelj ne rekonstruira priču, nego je nanovo stvara. Idealni čitatelj je poput prevoditelja: on može secirati tekst, oguliti mu kožu, razrezati ga do srži, slijediti svaku venu i arteriju i onda ponovno postaviti na noge čitavo biće. Idealni čitatelj ima neograničene mogućnosti zaborava, on može zaboraviti da su Dr. Jekyll i Mr. Hyde ista osoba. Kada idealni čitatelj sklopi knjigu, osjeća da bi svijet bio siromašniji da je nije pročitao.

NACIONAL: Jeste li pročitali baš svaku od svojih 35.000 knjiga?

- Idealni čitatelj ne broji knjige koje je pročitao. Ali mogu vam reći da svaku poznajem, svaku sam od njih otvorio i barem nešto iz nje pročitao. Dakako, pročitao sam i mnoge knjige koje nemam u biblioteci. Ali ne treba čitati do kraja, većina čitatelja to zna. Tako vas tjeraju da čitate lektiru u školi, kao da moraš pojesti sve što je na tanjuru. Ali ne moraš. Čitatelj odlučuje o sudbini knjige. Ne bi trebalo čitati iz obaveze, jer je nešto klasik ili jer drugi čitaju. Onda si izgubio vlast nad knjigom. To je kao brak iz računa - neće potrajati jer nisi ti taj koji je izabrao. Knjiga koju si pročitao do kraja mora biti ona knjiga koju bi poželio odnijeti u krevet sa sobom, baš u erotskom smislu. Ni Borges nije čitao do kraja. S druge strane, sve više čitam ponovno. Neke sam pročitao i po dvadeset puta.

NACIONAL: Koju knjigu sada čitate?

- U zadnje vrijeme svakog jutra čitam Dantea. Možda je to zbog moje dobi, ali mislim da ću ga čitati svakog jutra dok sam živ. Nema knjige poput “Božanske komedije”. Mnogo sam puta čitao i Homera, i Cervantesa, i Shakespearea, pa iako su sve to skoro beskrajna djela, koja se nikada ne može iščitati do kraja, nemaju veličanstvenost “Božanske komedije”. Kako je moguće da je jedna osoba sastavi? To ne razumijem.

NACIONAL: Nije li čitanje zabava za usamljenike?

- Upravo obratno: to je jedini način da budete sami s nekim. Nakon vašeg odnosa s knjigom slijede brojni drugi odnosi - s prijateljima s kojima o knjizi pričate ili s prodavačima knjiga, ako su preživjeli doba supermaketa. Kada se vraćate istoj knjizi ta se čitanja umnažaju i odjekuju jedno od drugog. Novo izdanje knjige koju smo voljeli u mladosti čini da nam izgleda nova u očima, priča u novom kontekstu postaje nova priča. Nikad ne uđemo dvaput u istu knjigu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika