POVRATAK U DOMOVINU Neda Young iz New Yorka je doputovala u Zagreb na otvorenje nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti, koji je više puta pomagala svojim donacijama"Neda Young, strastvena njujorška kolekcionarka umjetnina i uspješna poslovna žena, podrijetlom s Korčule, prošlog je tjedna stigla direktno iz New Yorka samo zbog otvorenja nove velebne zgrade Muzeja suvremene umjetnosti o kojoj je pričala, kao i o postavu, s neskrivenim oduševljenjem. Neda Young je vlasnica nekoliko američkih marketinških tvrtki, između ostalih i Profile America koju je osnovala zajedno s pokojnim suprugom. Smatra da dio novca treba podijeliti onima kojima je potreban pa već godinama sponzorira brojne dobrotvorne projekte u Hrvatskoj, od medicinskih do umjetničkih, primjerice, u nekoliko je navrata pomogla i MSU. Svoje troje djece - najstarijeg 46-godišnjeg Michaela i 40-godišnjeg Anthonyja te kći Francis, koja živi u Parizu, smatra svojim najvećim uspjehom. I oni obožavaju umjetnost i pomalo se bave kolekcionarstvom. S unucima Ivanom i Vanessom voli putovati po svijetu, nedavno je bila u Parizu i uskoro kreće za Australiju, a u slobodno vrijeme proučava literaturu o suvremenoj umjetnosti kako bi bila u toku s najnovijim trendovima. Svi obožavaju Hrvatsku i često je posjećuju od najranijeg djetinjstva.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo umjetnosti?
- U Ameriku sam došla vrlo mlada, sa 16 godina. Naime, prekinula sam školovanje na klasičnoj gimnaziji u Korčuli i namjeravala sam nastaviti školu u Americi, no New York me oduševio i sudbina me odvela u drugom pravcu. Udala sam se i rodila troje djece, no umjetnost me stalno privlačila. Kada danas razmišljam o tome, čini mi se da mi s Korčule nosimo u sebi neku prirođenu sklonost umjetnosti. Ponekad mi se čini da je to nešto arhetipsko u nama, kao da se ljepota tih crkava i renesansnih kuća, bjelina kamena i pejzaža tijekom generacija usadila duboko u nas.

NACIONAL: Je li vaše obiteljsko okruženje utjecalo na vašu sklonost umjetnosti?
- Rođena sam u malom mjestu na obali, Račišće, koje je poznato po pomorcima i brodovima. Moj otac je bio kapetan i često je izbivao iz kuće, kao i ostali muškarci iz sela. Sve je ostalo na ženama, koje su se brinule o kući i odgoju djece. Pamtim ih kao odvažne, jake, monumentalne žene, vrijedne divljenja, o kojima bih rado napisala knjigu. Moja majka je bila inteligentna osoba, puno je čitala, cijenila je znanost i veliku je pažnju poklanjala obrazovanju svojih kćeri, tako da sam ja bila jedna od prvih djevojaka u klasičnoj gimnaziji u Korčuli. No istodobno je bila velika vjernica i voljela je odlaziti u crkvu pa nam je često skretala pažnju na ljepotu tih građevina. Mislim da sve moram zahvaliti svojoj majci. U toj maloj sredini punoj jakih žena stekla sam samopouzdanje, što mi je kasnije puno puta pomoglo u životu. I zato se stalno vraćam na Korčulu, da iz te zemlje i ljudi crpim snagu.

NACIONAL: Kako ste počeli studirati povijest umjetnosti i psihologiju?
- Upisala sam studij čim su moja djeca narasla, tako da smo zajedno studirali. Tada smo živjeli u New Jerseyu i prvo sam završila Saint Peter's College, a zatim sam studirala na čuvenom Sveučilištu Columbia u New Yorku. Obožavam školu i uvijek sam govorila da bih voljela cijeli život biti studentica. Imala sam divne profesore, a kako su vidjeli da imam puno energije i golemi entuzijazam, postali smo prijatelji. Ubrzo sam preko njih upoznala puno njujorških umjetnika, koji su me odmah lijepo prihvatili ne pitajući me za podrijetlo niti za roditelje. Naime, u New Yorku ljudi ne osuđuju jedni druge kao u Hrvatskoj i prvenstveno ih zanimate vi i vaš rad.

NACIONAL: Tko je u tim godinama najviše utjecao na vas i formiranje vaših umjetničkih afiniteta?
- To je bio sveučilišni profesor i umjetnik Daniel Serra Badue, koji je emigrirao s Kube i nakon studija u Španjolskoj skrasio se u Americi. Bio je čovjek ogromnog znanja, koji nam je znao približiti ljepotu i važnost umjetnosti. Pričao je slikovito, tako da smo preko priča o umjetnicima i umjetničkim djelima puno saznavali o njihovim zemljama i prošlim civilizacijama. Zajedno smo obilazili galerije New Yorka, čak nas je vodio i u Rim. Mislim da u životu nije sve stvar slučajnosti. Svaki čovjek sretne nekoga tko mu u određenom trenutku kada se nađe na raskršću, u nedoumici ili dilemi, pruži podršku i usmjeri ga na put koji se kasnije pokaže da je bio najbolji za njega. U mom životu tu je ulogu odigrao Daniel Serra Badue.

NACIONAL: Kada ste počeli sakupljati umjetnine?
- Oduvijek sam bila feministički orijentirana, pa sam prvo počela sakupljati djela slikarica i kiparica Jane Schneider, Helen Frank, Louise Bourgeois i Agnes Martin jer sam uvidjela da radovi žena nisu dovoljno prezentirani niti vrednovani u javnosti. Gledajući njihove radove osjetila sam da imamo puno toga zajedničkog. To su bile kasne šezdesete godine kada je ženski pokret u Americi bio u punom zamahu. Sudjelovala sam u čuvenom maršu za oslobođenje žena, kada je tisuće feministica krenulo prema Washingtonu tražeći pravo glasa. Mislim da smo učinili jako puno za emancipaciju američkih žena, čega današnje generacije nisu svjesne. Kasnije sam sudjelovala i u kampanji odvjetnice Geraldine Ferraro, koju je Demokratska stranka 1984. godine kandidirala za zamjenicu predsjednika SAD-a kao prvu ženu na tako visokoj funkciji. Tada sam zajedno s desetogodišnjom kćeri prodavala košulje s njezinim likom.

NACIONAL: Kako ste birali umjetnine?
- Uvijek sam sve radila s velikom strašću pa sam tako kupovala i slike - uvijek me umjetnina morala dirnuti u srce. I nikad nisam imala savjetnike koji bi mi pomagali u izboru. Danas u kolekciji imam radove nekih od najvećih umjetnika iz druge polovice 20. stoljeća, primjerice, Andyja Warhola pa do mlađih zvijezda poput Damiena Hirsta. Volim minimalizam i apstrakciju, mislim da je izreka "less is more" apsolutno točna. Imam fantastične radove minimalističke slikarice Agnes Martin, zatim zbirku fotografija slavne Cindy Sherman, pa djela Anselma Kiefera, Erica Fischla, Anette Messager i Eda Rusche, koji je prije nekoliko godina predstavljao Ameriku na Venecijanskom biennalu. Sakupila sam i kolekciju radova hrvatskih umjetnika, od mlađih kao što su David Maljković i Lovro Artuković, pa do doajena Julija Knifera i Ivana Kožarića, vrhunskih umjetnika.

NACIONAL: Kako je druženje s velikim umjetnicima utjecalo na vaš život?
S multimedijskom umjetnicom i fotografkinjom Cindy Sherman- Druženje s njima jako me ispunilo i duhovno obogatilo. Kada sam s Erikom Fischlom, jednim od najvećih američkih umjetnika, i njegovom suprugom posjetila galeriju Borghese u Rimu, u kojoj sam bila već nekoliko puta, on mi je skrenuo pažnju na sasvim druge stvari, tako da sam tu galeriju i umjetnine u njoj sagledala iz drukčije perspektive. Inače, svi mi iz umjetničkih krugova New Yorka dobro se poznajemo i međusobno se družimo. I na Long Islandu, u Hamptonu gdje imam ljetnikovac, također živi puno umjetnika; primjerice, tu su imali kuće slavni slikari Jackson Pollock i Robert Rauschenberg, a danas je tu, između ostalih, i Cindy Sherman. Svi umjetnici jako su jednostavni ljudi, primjerice, Cindy za Božić pozove goste kojima s ljubavlju kuha omiljena jela, a kada vidite njezine radove, pitate se kakva je to čudna osoba napravila.

NACIONAL: Je li i vaš suprug Albert Young bio iz umjetničkih krugova i kako ste se upoznali?
- Moj suprug je bio poslovni čovjek i imao je svoj magazin, a ja sam u to vrijeme radila u časopisu Lady's Home Journal. Kasnije mi je ispričao da me prvi put vidio na jednom božićnom domjenku i da je znao da ću biti njegova žena. Bio je krasan čovjek i poštivao je žene. Kako ja volim reći svoje mišljenje i diskutirati o različitim temama, no istodobno volim čuti i tuđe, drukčije stavove, oduvijek sam tražila muškarca koji će moći respektirati moj karakter. Kada sam kupovala slike, govorio mi je da otvorim galeriju i bavim se prodajom umjetnina, a ja sam mu objašnjavala da to nije biznis. Nikada u životu nisam prodala niti jednu sliku. Kasnije smo osnovali marketinšku i reklamnu tvrtku Profile America u New Jerseyju i posvetili se poslu. No cijelo smo vrijeme puno putovali, od Amerike do Azije, bili smo u Indiji, Nepalu, Butanu. Obožavam putovati, to me čini sretnom. Jednom sam rekla suprugu da meni ne treba puno za sreću, a on mi je odgovorio u šali: "Ne, naravno, tebi su dovoljne kreditne kartice i putovnica!" Nažalost, on je umro početkom rata u Hrvatskoj. Bila je zima i išli smo na ručak u Hamptons, gdje imamo ljetnikovac. Pogodio ga je infarkt. Bila sam zgromljena. No sutra sam morala ići na posao i preuzeti firmu.

NACIONAL: Kako ste se snašli na rukovodećem položaju?
- Uvijek sam nešto radila, organizirala sponzorske ili donatorske večeri na kojima smo prikupljali novac za razne umjetničke projekte. No kada sam drugog jutra morala otići u tvrtku, sakupiti ljude i dati im zaduženja, osjetila sam tremu jer nikada nisam sebe vidjela kao poslovnu ženu. Tada mi je mlađi sin Anthony dao veliku podršku, rekavši mi da ja to mogu i da se ne trebam ničega bojati. Rekao je: "Mama, ti si odgojila nas troje pa prema tome možeš voditi i tvrtku, to ti je isto." Otišla sam u tvrtku i pobijedila strah, a danas imamo nekoliko marketinških tvrtki u kojima su moji sinovi glavni mendžeri, a također sam postala dioničarka Mediteranske plovidbe s Korčule jer sam htjela pomoći razvoju svojeg rodnog otoka. No baveći se biznisom, nisam zanemarila umjetnost. Danas sam članica odbora nekoliko muzeja, od Guggenheima u New Yorku preko Tate Moderna u Londonu do Centra Georges Pompidour u Parizu.

NACIONAL: Možete li objasniti svoj zadnji projekt Mobilnog muzeja?
- To je velika umjetnička inicijativa kojom želimo približiti suvremenu umjetnost prosječnim ljudima. Dobila sam podršku brojnih umjetnika, koji smatraju da su se svijet, a posebno Amerika, jako promijenili nakon terorističkih napada 11. rujna i da ljude od depresije, straha i nepovjerenja može sačuvati jedino umjetnost. Inicijativa je okupila tridesetak slikara i kipara, uglavnom američkih, koji su donirali svoje radove da bismo sakupili novac za taj projekt. Zatim će ti umjetnici posuditi djela za ovu putujuću izložbu. Arhitekt je već projektirao specijalne kontejnere u koje ćemo smjestiti umjetnine i zatim krenuti na veliku turneju po Americi. Podršku nam je dao i predsjednik Barack Obama, koji je rekao da prvu izložbu možemo organizirati u travnju iduće godine na travnjaku ispred Bijele kuće. No nećemo se zaustaviti na likovnoj umjetnosti, nego ćemo uključiti i pjesnike, pisce i glumce.

NACIONAL: Kako je teroristički napad 11. rujna promijenio pogled umjetnika na stvarnost?
U DRUŠTVU UMJETNIČKE ELITE Neda Young s Edom Ruschom, jednim od najvažnijih američkih slikara, koji je prije nekoliko godina predstavljao SAD na Biennaleu u Veneciji- Umjetnici su bili šokirani i počeli su raditi djela inspirirana tim događajem. I inicijativa za Mobilni muzej potekla je iz te promjenjene vizure izazvane šokom. Eric Fischl je nakon napada napravio skulpturu "Tumbling woman", koja prikazuje ženu kako pada s nebodera. Postavili su je u Rockefellerov centar, no tada su Amerikanci počeli protestirati, pitajući ga kako je mogao napraviti tako bešćutan rad. Naime, u američkoj javnosti nikada nije bilo prikazano kako su se ljudi bacali s prozora WTC-a i nisu razumjeli njegovu ideju. Morali su je maknuti iz te galerije, a sada je u mojoj kolekciji. Taj događaj, ta slika grada posutog pepelom, taj strah i užas zauvijek su promijenili ljude, a mnogi umjetnici, osobito oni koji žive u okolici WTC-a, počeli su raditi drukčija djela. Svi oni smatraju da Ameriku treba vratiti Amerikancima. Zato smo i glasali za Baracka Obamu. I danas pamtim večer proglašenja rezultata predsjedničkih izbora: bila sam u gostima kod crnog slikara Garyja Simmonsa gdje su se okupili i neki drugi crni slikari i galeristi. Kada smo saznali da je Obama pobijedio, nastala je neopisiva euforija - neki su od uzbuđenja plakali, a drugi su se smijali od sreće. I sad se ježim kad se sjetim tih trenutaka.

NACIONAL: Poznati ste i kao donatorica i sponzorica kulture, posebno MSU-a, ali i medicinskih projekata. Što vas je najviše ponukalo na to?
- Jako me pogodio rat u Hrvatskoj i počela sam se baviti humanitarnim radom. Prvo sam s ekipom američke televizije CBS snimala serijal "Street Stories" o silovanim ženama u Bosni, što je bilo prvo javno svjedočanstvo o tim užasima u Americi. Kako sam ja intervjuirala te žene, to me je psihički užasno iscrpilo.
Nikada neću zaboraviti jednu Ajšu, koju sam posjetila u bolnici u Zagrebu. Bila je slomljena i nikako nije htjela pristati na intervju, no moji su insistirali na tom razgovoru, tako da su se popeli s vanjske strane zgrade do njezina prozora i pokušali je snimiti protiv njezine volje. Jako sam se naljutila, no nakon prikazivanja tih emisija na CBS-u bila sam zadovoljna jer smo pridonijeli širenju istine. Zatim sam donirala Korčuli rendgen i mamogram, tako da žene više neće trebati ići u Split i čekati tri mjeseca pregled. Preko fondacije Venice Heritage pomažem i obnovu dalmatinskih crkava, primjerice, restaurirali smo dio katedrale u Trogiru. Pomogla sam i realizaciju izložbe danas pokojnog kineskog umjetnika Chen Zhena u Galeriji suvremene umjetnosti, zatim Maksimilijana Vanke u Klovićevim dvorima, a posljednjih godina najviše pomažem projekt nove zgrade MSU-a.

NACIONAL: Imate li nekih novih planova?
- Kako živim već 50 godina u Americi, naučila sam da svatko mora dobiti priliku u životu. Kako u Hrvatskoj ima puno pametne djece, koji na žalost nemaju priliku razviti svoj talent, htjela bih sponzorirati dvoje hrvatskih studenata. Znanje je najvažnije u životu, sve ostalo je relativno i prolazno.