VILA U RODNOM KRAJU Horvatinčić je snimljen u svom dnevnom boravku na imanju koje ima 45 tisuća četvornih metara u Samoborskom gorjuGrađevinski poduzetnik i bivši ugostitelj Tomo Horvatinčić osnovao je zakladu koja već drugu godinu zaredom dodjeljuje stipendije talentiranim srednjoškolcima i studentima, pomaže u očuvanju kulturne baštine i potpomaže socijalno ugrožene osobe. Taj 61-godišnji poduzetnik koji je posljednje dvije godine bio na čestom udaru medija zbog projekta "Cvjetni" na zagrebačkom Cvjetnom trgu nakon tri godine i sedam mjeseci dobio je građevinsku dozvolu za izgradnju tog projekta. S balkona svojeg ureda u Varšavskoj ulici pokazao mi je gradilište na kojem se radi i vikendom unatoč niskim temperaturama. Poduzetnik uglađenih manira i istančanog modnog ukusa kojem ispred ureda stoje zelene gumene čizme za odlazak na gradilište svoju je karijeru započeo otvarajući restoran Babylon na staroj Samoborskoj cesti, koji je 80-ih godina bio vrlo popularan u Jugoslaviji. U Samoborskom je gorju izgradio i imanje na kojem danas živi, a koje je zasigurno jedno od najluksuznijih u Hrvatskoj.

NACIONAL: Prije nekoliko dana na svečanoj ste dodjeli prezentirali rad svoje zaklade za proteklu godinu. Koliko ste do sada donirali u humanitarne svrhe?
- Zakladu smo osnovali 2008. i prve smo godine dodijelili 2 milijuna kuna, a ove milijun. Zaklada potpomaže tri projekta, Znanje i razvoj, Solidarnost i projekt Baština. U prvoj kategoriji dajemo stipendije studentima i srednjoškolcima. U projektu Baština do sada smo donirali sredstva za obnavljanje čitaonica po otocima, potpomagali smo kulturno-umjetnička društva, a od ove godine donirali smo novac i za zaštitu sredozemne medvjedice kao i ostale projekte. Godišnje dobijemo zahtjeva za oko 800 milijuna kuna donacija po kategoriji. Na žalost, možemo ostvariti pola. Bio bih najsretniji kad bih imao 6 milijardi i svima koji pišu zahtjeve mogao udovoljiti, no na žalost sredstva su ograničena. Na svaki od natječaja javi se više od 200 ljudi. Što se tiče projekta Solidarnost, do sada smo novčana sredstva dodijelili za pomoć 13 socijalno ugroženih obitelji. Donirali smo i milijun kuna za Zakladu "Ana Rukavina", obnovili smo kuću nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru, a nekim obiteljima smo darovali stanove.

NACIONAL: Zašto ste odlučili osnovati Zakladu "Tomo Horvatinčić"?
- Posljednjih 40 godina gradim i svaki od mojih projekata imao je i naglašenu socijalnu notu. Prilikom gradnje dio novca uvijek je odlazio u humanitarne svrhe. Prošle sam godine odlučio da trebam osnovati zakladu u kojoj će postojati čelništvo koje će se baviti time i umjesto mene dodjeljivati financijska sredstva.

Odlazak u njemačku

NACIONAL: Smatrate li da su bogati Hrvati skloni doniranju siromašnim osobama?
NA SVEČANOM predstavljanju rada Zaklade 'Tomo Horvatinčić' za 2008. u Matici hrvatskoj- Svrha zaklade je bila da, među ostalim, isprovociram i ostale poduzetnike. Novopečeni bogataši nisu na žalost osviješteni. Većina ih nema osjećaj za socijalu i zapravo su vrlo prazne osobe. Bez obzira na to što sam određeni kapital donio iz Njemačke gdje sam radio neko vrijeme, većinu sam zaradio u Hrvatskoj. Jednostavno osjećam potrebu nešto podijeliti s ljudima koji nemaju privilegij da budu bogati. Bog je podijelio karte na ovaj način i oduvijek sam svjestan činjenice da sam i ja mogao dobiti loše karte. Ne znam kako netko može biti sretan čovjek s velikom kućom ili luksuznim brodom, a da je, s druge strane, potpuno imun na ljude oko sebe koji nemaju ni osnovne potrebe za život. Treba podijeliti dio novca onima koji nemaju. I svojim zaposlenicima koji imaju recimo 15.000 kuna plaće govorim kako tisuću moraju negdje donirati. Ljudi ne smiju biti pohlepni. Onima koji to nisu novac će već doći. Jednom prilikom javila mi se majka 6-godišnje djevojčice koja je ležala na onkološkom odjelu u zagrebačkoj bolnici. Molila je 210 kuna za mjesečnu autobusnu kartu da dođe k djetetu u bolnicu. Donirali smo odmah nekoliko tisuća kuna. Ništa od svega što sam stvorio neću ponijeti sa sobom u grob.

NACIONAL: Kažete da ste jako socijalno osjetljivi. Jesu li tu vrijednost u vas usadili roditelji i koliko je na to utjecala činjenica da ste odrasli u maloj sredini poput Pleternice?
- Odrastao sam u obitelji koja je živjela tako da je pomagala drugim ljudima koliko god je mogla. Rođen sam u Rakovu Potoku, a kad sam imao dvije godine, roditelji su se preselili u Pleternicu. Moj otac nikada nije zaključavao kuću u kojoj smo živjeli. Stalno su nam dolazili susjedi i sve što smo imali dijelili smo s njima, bilo da se radilo o svježem siru ili motici. Nikada nije mogao sam popiti čašu vina u našem podrumu, uvijek bi mu netko pravio društvo. Sve smo radili s ljudima s kojima smo živjeli, od svinjokolje do slavljenja blagdana. Dijelili smo s njima i kad je bilo i kad nije bilo. Način na koji su živjeli moji roditelji preuzeo sam i sam. Sredinom sedamdesetih prodali smo kuću u Pleternici i doselili se u Lučko pokraj Zagreba gdje i danas živi moja majka. Tamo smo živjeli na isti način kao u Pleternici, tek 90-ih se dolaskom izbjeglica narušila prirodna ravnoteža i bliskost među ljudima. Moj otac je bio vodoinstalater, bavio se zanimanjem zbog kojeg su ga ljudi uvijek trebali. Sve dobre vrijednosti koje danas imam mogu zahvaliti svojim roditeljima. U braku su bili punih 66 godina.

NACIONAL: Jeste li bili jedino dijete u obitelji?
- Ne, bilo nas je četvero. Imao sam još dva brata i sestru. Jedan brat i sestra umrli su od dječjih bolesti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U devetoj godini života izgubio sam i drugog brata. Kao djeca voljeli smo se spuštati niz plastove sijena i on je jednom prilikom udario glavom u kamen. Na mozgu se stvorila oteklina i nakon godinu dana je umro. Tada medicina nije imala rješenje za takve bolesti. Ta je smrt zauvijek obilježila moj život. Umro je uoči Božića i s obzirom na to da to godinama nisam mogao preboljeti, nikada se nisam veselio blagdanima. Kad su sva djeca bila vesela, ja sam bio tužan. Ni danas nisam sklon božićnoj euforiji.

NACIONAL: U Zagrebu ste završili prometnu školu, a vaš prvi posao, krajem 60-ih, bio je u policiji.
- Nakon završene više prometne škole odslužio sam vojni rok od 547 dana u Valjevu. Bio sam vozač kola hitne pomoći. Da me sad netko pita bih li se ikada vratio u vojsku, odmah bih pristao na mjesec dana. Bilo mi je to jako lijepo razdoblje u životu. Nisam nikakav jugonostalgičar, ali ne cijenim ljude koji pljuju po nečemu što im se dogodilo u životu, a mnogi se na služenje vojnog roka u tadašnjoj državi referiraju na taj način. Da se mogu ponovo roditi, ponovio bih cijeli svoj život. Volio bih jedino izbjeći bolest. Nakon izlaska iz vojske vratio sam se u Pleternicu i zaposlio se u tadašnjoj miliciji gdje sam bio šef odjela za polaganje vozačkih ispita i registraciju motornih vozila.

NACIONAL: U policiji ste radili do 1972., kad ste emigrirali u Njemačku. Zašto?
- Bio sam član Matice hrvatske i u siječnju 1972. emigrirao sam u Njemačku. Nakon sloma hrvatskog proljeća u Požegi su smijenili i zatvorili mnoge ljude na funkcijama, od šefa policije i šefa suda do sekretara komiteta. Shvatio sam da bi se to moglo dogoditi i meni pa sam otišao u Njemačku. Iako sam se nastavio i tamo družiti s Hrvatima, ekstremna me emigracija nikada nije interesirala. Uz dužno poštovanje, većina emigranata završili su kao alkoholičari. U to sam vrijeme bio oženjen svojom prvom ženom Vesnom koja je također išla sa mnom. Ja sam i tada bio kao i danas apolitičan, ali bojao sam se za život. Bila su okrutna vremena, a ja sam bio jako angažiran kao član Matice. U Karlsruhe sam otišao jer je tamo bilo mnogo naših prijatelja iz Pleternice. Prvo sam radio kao vozač, a poslije sam se zaposlio u restoranu. Po danu sam radio kao konobar u restoranu, a po noći u baru. Nakon tri godine sam se vratio u Hrvatsku s ušteđenih 280.000 maraka. Vratio sam se ovamo i odmah su nastali problemi. Nitko mi iz tadašnje vlasti nije mogao dokazati moje političko djelovanje, ni u Hrvatskoj niti u Njemačkoj u sklopu emigracije pa sam svako malo bio pod istragom UDBA-e. Nakon povratka u Hrvatsku otvorio sam restoran Babylon i tih godina je bilo doista teško jer su stalno vršili pritisak na mene. U nekoliko sam navrata ostajao bez pasoša na dulje vrijeme samo da ne bih mogao izlaziti iz zemlje. Jedino oružje koje sam imao i zbog čega mi ništa nisu mogli bili su svježi škampi, riba i školjke. Vrlo brzo nakon otvaranja Babylon je postao gastronomski hram i nisu me smjeli dirati. Gledali su mi kroz prste s obzirom na silna domaća i međunarodna priznanja koja sam dobio.

Tanka nit između života i smrti

NACIONAL: Vaš restoran Babylon je 70-ih i 80-ih godina bio jedan od najistaknutijih restorana u bivšoj Jugoslaviji iako je bio smješten na samoj periferiji, što tada nije bilo uobičajeno.
PROJEKT OD 35 MIL. EURA Horvatinčić na balkonu svog ureda u Varšavskoj ulici nadzire radove za poslovno-stambeni kompleks 'Cvjetno'- Da, tada je to bilo pomalo čudno, no odličan servis i svježa hrana pridonijeli su tome da restoran nije morao biti nužno smješten u središtu grada. Tada sam zapošljavao 15 ljudi, što nitko nije mogao. Zakon je bio takav da se smjelo zapošljavati najviše pet osoba. Imali smo dnevno prometa oko 15.000 maraka. Danas to ne može napraviti nijedan restoran u Hrvatskoj. Babylon je tada bio institucija i elite i srednje klase koja je tih godina bila jaka i dobrostojeća. Babylon je pripao u bračnoj podjeli mojoj prvoj supruzi koja ga danas vodi s jednim od naša dva sina, Krešimirom. Drugi sin, Domagoj, živi u Americi.

NACIONAL: U razdoblju kad je restoran Babylon najbolje radio vi ste oboljeli od karcinoma kostiju. Koliko vam je ta teška bolest zbog koje ste proveli 182 dana na kemoterapiji u austrijskoj bolnici promijenila život?
- Bilo je to u mojoj četrdesetoj godini. Jedno sam jutro ugledao crvenilo na nozi i nakon pregleda su mi rekli da imam rak kostiju. U to vrijeme to je bila bolest u kojoj je smrtnost bila stopostotna. Zamislite lice moje majke koja je već bila pokopala troje djece u trenutku kad sam joj rekao da imam rak. Otišao sam na liječenje u Beč gdje su me operirali i dalje liječili. Dijelim svoj život na vrijeme prije i poslije operacije. Kad ostanete bez ijedne dlake na glavi, kad padnete sa sto kilograma na 70, napravite rekapitulaciju i shvatite da je između života i smrti jedna vrlo tanka nevidljiva nit. Ležao sam tada u krevetu i žalio za nekim stvarima. Primjerice, zašto sam jednom kuharu dao otkaz jer se noć prije napio i sutradan, kad je bila svadba u restoranu, nije došao na posao. Znao sam da ću pobijediti bolest i stalno sam u bolničkom krevetu razmišljao kako ću preurediti restoran i napraviti od njega mali privatni hotel.

Problemi s dozvolama

NACIONAL: Devedesetih je čest gost u Babylonu bio i pokojni predsjednik Franjo Tuđman koji vas je 1996. imenovao direktorom nogometnog kluba Dinamo, tadašnje Croatije. Zašto ste pristali obnašati tu funkciju?
- Tadašnji aktualni predsjednik dolazio je u Babylon i vidio je kako je dobro organizirana moja tvrtka pa je htio takav red napraviti i u tadašnjem klubu Croatia. Nakon pet mjeseci pritiska koji je vršio na mene postavljajući se na način da ga nitko ne može odbiti, pristao sam. Znao je i da sam ljubitelj nogometa; dok sam bio u Njemačkoj, igrao sam u jednom hrvatskom klubu. Bio sam na toj funkciji točno sto dana, sve dok Croatia nije ispala u europskom natjecanju. Dao sam ostavku i moram reći da mi je tih sto dana bilo kao sto godina. Nisam nikako mogao urediti Dinamo kao svoju tvrtku. To je bio jedan veliki nered u kojem su igrači stalno dolazili pitati mogu li dobiti više novca.

NACIONAL: Prvi projekt koji ste ostvarili u građevinarstvu bio je poslovni objekt Castellum. Zašto ste se prestali baviti ugostiteljstvom?
- Otišao sam iz ugostiteljstva 1996. posve slučajno. Želio sam se i dalje baviti time i htio sam izgraditi fini gradski hotel s četiri zvjezdice. Trebao se zvati Dora. Čekao sam dvije, tri godine da mi odobre građevinsku dozvolu pa sam tijekom tog vremena promijenio i ideju projekta. Shvatio sam da vlada nestašica poslovnih prostora s garažama pa sam uzeo u izgradnju poslovni objekt na zagrebačkom Zelenom valu. Nakon izgradnje u njega se uselio Deutsche Telekom. U sklopu te poslovne zgrade bio je i restoran Gallo koji sam vodio sam nekoliko mjeseci. No ne može se u isto vrijeme biti ugostitelj i građevinar. Vlasnici restorana idu spavati u sitne sate, a građevinari se dižu u rane sate da bi bili na gradilištu.

NACIONAL: Sa svime što ste do sada gradili imali ste velikih problema ili zbog gradske vlasti ili dijela javnosti koji vam nije bio sklon. Za svaki ste projekt građevinske dozvole čekali i nekoliko godina. Vrijedi li to sve živaca i truda?
- Nekad su problemi postojali zbog toga jer se koalicijski partneri unutar gradske vlasti nisu mogli dogovoriti pa bih ja čekao da prođu dvije, tri godine zbog jedne dozvole. Katkad su to bile nepredviđene situacije u kojima bi neki klijent otkazao ugovor, pokatkad je to bila samo javnost koja se zbog vlastitog neznanja bunila protiv nečega. Ja i danas mislim da je sve to vrijedilo truda.

NACIONAL: Hoto vile koje ste izgradili naselje je zatvorenog tipa. Zbog čega takva naselja u Hrvatskoj još uvijek nisu zaživjela u odnosu na takav trend stanovanja u inozemstvu?
TOMISLAV HORVATINČIĆ s drugom suprugom Nelom i Mladenom Vedrišom- Ta koncepcija življenja poznata je u cijelom svijetu. Kod nas se to u početku povezivalo s getoizacijom. Pomalo smo razuvjerili javnost i počeli prodavati stanove. Unatoč antipropagandi ostalo je samo 40-ak neprodanih stanova. U tri godine smo ih prodali 560. Na projekt Hoto vila sam posebno ponosan. Naši su ljudi naučili na korporativno stanovanje u zgradama poput "Super Andrije". Upravo je u takvim socijalističkim zgradama socijalizacija života nikakva. Tamo umre starica, a prvi susjed ne zna da je umrla. Život u rezidencijalnim naseljima poput Hoto vila upravo radi na zbližavanju ljudi.

NACIONAL: Navodno ste zbog tih četrdesetak neprodanih stanova u Hoto vilama zapali u financijske teškoće.
- U projekt na Cvjetnom trgu uložili smo više od 35 milijuna eura i siguran sam da se na spomen te cifre i potentnijim hrvatskim investitorima tresu gaće. Mi smo neke stvari iz Hoto vila kompenzirali s tvrtkom Tehnika koja je građevinski izvođač radova na Cvjetnom trgu i tako zatvorili dug prema Hypo leasingu. Bio bih neozbiljan kad bih rekao da nas ne trese recesija.

Na imanju u Samoborskom gorju

NACIONAL: Živite na imanju u Samoborskom gorju koje se proteže na 45 tisuća četvornih metara. Što sve imate tamo?
- Jako sam ponosan na svoje imanje. Čitav sam život živio u kući s vrtom i nisam se mogao skrasiti u nekom gradskom stanu koliko god on luksuzan bio. Imanje se prostire na nekoliko desetaka tisuća kvadrata, u sklopu njega su vinogradi u kojima je zasađen sivi pinot i zeleni silvanac. Proizvodimo sami svoje vino, godišnje oko 4000 boca. U sklopu imanja su i teretana, bazen, teren za napucavanje loptica za golf, kuća za osoblje koje radi na imanju, vode računa o životinjama i vinogradima. Servis posluge u kući je od 7 do 22 sata. Imam svoje kokoši, purane, svaki dan 10 do 20 svježih jaja koje dijelim prijateljima, krasan voćnjak s autohtonim vrstama voćaka, vrt u plasteniku u kojem sad ima rajčice i salate. Imam i dva dresirana njemačka ovčara.

NACIONAL: Ženili ste se dva puta. Iz prvog braka imate dva sina. U kakvom ste odnosu s njima?
- Sinove i njihove obitelji, kao i svoju unučad viđam kad god mogu. Imamo jako lijep odnos. A što se tiče žena, ona koja je obilježila moj život je moja majka. Svijet u ženskom smislu vrti se oko moje majke. Ona je moj najveći kritičar, ima 89 godina, vitalna je, voli gledati makete mojih projekata, zove me svaki dan i pita jesam li jeo, kako sam odjeven i je li mi hladno i kad ću doći da skuha ručak. Još uvijek čita bez naočala i štiha vrt.

NACIONAL: Napokon ste dobili dozvolu za gradnju poslovno-stambenog projekta "Cvjetni" na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Navodno će metar četvorni stana stajati deset tisuća eura. Što kupcu nudite za tu cijenu?
- Projekt se sastoji od tri dijela: javne garaže, poslovnog i stambenog dijela. U sklopu stambenog dijela bit će i pet luksuznih stanova koje možemo nazvati i kućama s obzirom na to da se njihova površina kreće od 300 do 500 četvornih metara s isto toliko površine vrta. Svaki vlasnik takvog stana dobiva i tri mjesta u podzemnoj garaži. Kvadrat takvog stana stajat će 10.000 eura i svi su već prodani. Javilo se petnaest zainteresiranih kupaca. Osam tisuća eura stajat će četvorni metar u preostalih 47 stanova. Uz sve prodane stanove i mjesta u garaži te prodane lokale u trgovačkom centru mislim da ću biti na pozitivnoj nuli.