PLEMENITA STARICA Servet Korkut u svojoj 86. godini još uvijek se živo sjeća 1942. godine kada je njezin suprug Derviš Korkut kući najprije donio Haggadu, a potom doveo i mladu židovsku djevojku Miru Papo kojoj je dala svoj zar i godinu i pol skrivala u svom domu pred nacistimaU Sarajevu je nedavno objavljena knjiga američke spisateljice i novinarke australskog podrijetla Geraldine Brooks ”Ljudi knjige” koja je inspirirana istinitom pričom o spašavanju Sarajevske Haggade, židovskog obiteljskog molitvenika koji potječe iz sredine 14. stoljeća iz Španjolske, a koju je usred 2. svjetskog rata iz ruku nacista koji su krali židovsko blago i umjetnine spasio kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, muslimanski intelektualac Derviš Korkut. Iako je knjiga spisateljice, koja je za svoj drugi roman ”Gospodin March” dobila i Pulitzerovu nagradu, doživjela i neke kritike, pa ju je tako Miljenko Jergović, pisac porijeklom iz Sarajeva, nedavno u Jutarnjem listu nazvao jeftinim štivom za australske domaćice, nepobitno je riječ o intrigantnom romanu koji je list USA Today opisao kao djelo manje glamurozno, ali sadržajnije od Da Vincijeva koda.

Autorica se s pričom o Sarajevskoj Haggadi susrela kad je kao novinarka Wall Street Journala izvještavala o ratu u Bosni. U to je vrijeme bila posve nepoznata sudbina Haggade, knjige čija je vrijednost neprocjenjiva budući da je riječ o jednoj od najstarijih oslikanih židovskih knjiga u svijetu, a smatralo se da je oslikavanje vjerskih knjiga u židovskoj vjeri bilo striktno zabranjeno. Tek se kasnije saznalo da je knjižničar Enver Imamović tijekom granatiranja Sarajeva spasio knjigu odnijevši je na sigurno u trezor banke. Geraldine Brooks tada je saznala da to nije bilo prvi put da je neki Musliman spasio tu vrijednu knjigu. Čula je tada priču o tome kako je 1942., ili kako ona piše 1941., rukopis krišom iz muzeja, a pred nosom nacističkog generala Johanna Hansa Fortnera, koji je kasnije obješen zbog ratnih zločina, odnio Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu i ugledni muslimanski intelektualac. Geraldine Brooks knjigu je napisala na temelju intervjua koji su joj supruga, sin i kći Derviša Korkuta dali za reportažu objavljenu u uglednom američkom listu The New Yorker. Obitelj Korkut jako se iznenadila i začudila kad je doznala da je objavljena knjiga, jer australska spisateljica i novinarka nije tražila njihov pristanak za korištenje te priče u svojoj knjizi. Iako u knjizi nisu korištena prava imena, a radnja se vrti oko australske konzervatorice koja treba restaurirati čuvenu Sarajevsku Haggadu, opisani su neki autentični događaji iz života Derviša Korkuta i njegove supruge Servet. Prava priča zapravo glasi ovako: Njemačka vojska je 16. travnja 1941. okupirala Sarajevo, koje je postalo dio Nezavisne Države Hrvatske, i spalila sve sinagoge u skladu s politikom ”čišćenja” Židova i Srba.

Početkom 1942. godine njemački general Johann Hans Fortner, zapovjednik 718. njemačke divizije, upao je u Zemaljski muzej i tražio od direktora Joze Petrovića, uglednog arheologa, Hrvata, da mu preda Haggadu. Nacistički general nije mogao ni slutiti kakvoj su se drskosti domislili direktor muzeja Jozo Petrović i kustos Derviš Korkut, koji je kao odličan poznavatelj stranih jezika prevodio njihov razgovor. Na pitanje gdje je Haggada, Derviš Korkut je, mrtavhladan, preveo riječi svog direktora: „Jedan vaš oficir jučer je bio ovdje i odnio Haggadu.“ Na to se Johann Hans Fortner sav zajapurio od bijesa i zatražio ime tog oficira, no Jozo Petrović samo je slegnuo ramenima i skrušeno odgovorio: „Oprostite, ali nisam mislio da je primjereno od mene da tražim njegovo ime.“ Njemački general tako je napustio Zemaljski muzej praznih ruku, ali da je znao pravu istinu Jozo Petrović i Derviš Korkut vjerojatno bi na licu mjesta bili strijeljani. Cijelo vrijeme dok je s njima razgovarao, Haggada mu je bila ispred nosa. Nekoliko minuta uoči dolaska njemačkog generala u muzej, Derviš Korkut zataknuo je tu neprocjenjivu knjižicu u svoje hlače preko kojih je imao široki kaput. Nakon što je general ljutit napustio muzej, bez vrijednog rukopisa koji bi Njemci sigurno uništili, Derviš Korkut uputio se kući. U sarajevskom naselju Koševsko brdo, u stanu s puno svjetla i s pogledom na breze ispred prozora, živi Servet Korkut, udovica Derviša Korkuta kojoj je danas 85 godina, ali se još uvijek živo sjeća događaja iz 2. svjetskog rata.

Iako pomalo usporenim glasom, vrlo slikovito i dramatično, formulirajući rečenice u obliku filmskog dijaloga, opisala je dan kad je njezin suprug Derviš Korkut te ratne 1942. godine kući donio jednu malu knjižicu. „Ja sam vidjela knjigu, ali nisam tada razmišljala o Haggadinoj vrijednosti. Nije on nju pokazao dok nije došao taj prijatelj, zaboravila sam mu ime, ali čula sam kad mu je Derviš na vratima rekao: „Molim te, čuvaj Haggadu jer je to nešto za što bih, eto, život dao! I ako se meni nešto desi, kad se rat završi, čekaj da se situacija malo primiri da te ne bi netko uhvatio i onda ju tek donesi.“ Prijatelj mu je odgovorio: „Ne brini, ti ćeš ju dobiti.“ Taj prijatelj je bio iz Travnika, imao je na Vlašiću stada i često bi nam donosio sir. I kad je rat završio, zazvonio je netko na vratima, kad ono taj prijatelj. I predao je Haggadu. Derviš je bio presretan“, ispričala je Servet Korkut. Udala se za svog supruga kad joj je bilo samo 16 godina. Bilo je to 1940. godine, njemu su već bile 52 godine, a posvećenost radu bio je jedan od razloga što se prije nije ženio. Derviš Korkut potječe iz vrlo ugledne obitelji. Njegov brat Besim Korkut preveo je Kur’an na bosanski jezik. Derviš je mladost proveo na sveučilištima u Istanbulu, gdje je studirao teologiju, filozofiju i orijentalistiku, te jezike na Sorboni. Njegov primaran interes bilo je proučavanje nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine pa tako i židovske kulture.

Servet Korkut rođena je u Kosovskoj Mitrovici, ali kako njezin otac bio političar, jednom je prilikom upoznao i Derviša Korkuta i oni su postali obiteljski prijatelji. Servet i Derviš upoznali su se kad je on njezina oca posjetio u njihovoj kući u Đakovici na Kosovu. Bio joj je, kaže, jako lijep, fasciniralo ju je koliko je bio obrazovan i koliko je jezika tečno govorio, a kad je shvatila koliko ima godina, već je bilo kasno jer su se oboje zaljubili. No, njihovi prvi bezbrižni bračni dani trajali su svega šest mjeseci, a onda je Bosna pada pod nacističko-ustašku vlast. Nakon što je početkom 1942. iz muzeja iznio Haggadu, Derviš Korkut učinio je još jedno herojsko djelo. Prijatelj koji je radio kao portir u Ministarstvu financija jednog dana mu je došao u muzej i zamolio ga da sakrije jednu židovsku djevojku čija je cijela obitelj likvidirana. Njezin otac radio je u Ministarstvu financija pa je tako došla do njega, a kako je on znao za Derviševu plemenitost i veliko srce, znao je da ju jedino on može spasiti usred okupiranog Sarajeva. Tako je, nakon Haggade, Derviš kući doveo i promrzlu Miru Papo. „Ona je bila maturantica, bila je onako mala i sitna, a nosila je naočale. Dala sam joj svoj zar, a Derviš joj je nadjenuo muslimansko ime. Ali zabranio joj je da ide na ulicu jer je i ličila malo na Jevrejku“, priča Servet Korkut, „ bila je u našoj kući nekih godinu i pol, za neznance je bila naša sluškinja.

Kako je počela kontaktirati s partizanima, jednom me zamolila da joj posudim dijete kako bi s kolicima mogla otići na sastanak s ilegalcima. Bila sam užasno zabrinuta dok se nije vratila. Kasnije smo preko bašte prebacivali ilegalce i davali im tajne signale ako bi netko naišao. I Mira je poslije otišla u šumu, a kasnije se udala za jednog oficira Hrvata i uzela njegovo prezime Baković.“ Nakon što je Mira otišla od njih, za obitelj Korkut počela su još teža vremena. Njezinog muža, priča Servet, pozvao je osobno Ante Pavelić jer ga je zbog njegove obrazovanosti i dobrog poznavanja arapskog, turskog, njemačkog, francuskog i drugih jezika, želio postaviti za glavnog islamskog reisa za Bosnu i Hercegovinu. „No, on je odbio Pavelića i to ga je stajalo suspenzije s posla, a toliko su ga počeli proganjati da se pred kraj rata morao sakriti u kuću jednog prijatelja izvan Sarajeva“, ispričala je Servet Korkut. Kad je 1945. oslobođeno Sarajevo i Bosna i Hercegovina, umjesto priznanja za svoja herojska djela, Derviš Korkut optužen je za kolaboraciju s nacistima, kao i velik broj ljudi koji su dio rata bili na nekim funkcijama. Za zlo su mu uzeli i što je bio jedan od najglasnijih protivnika ideje da se stara Bašćaršija, sinonim i samo srce Sarajeva, sruši i ondje sagradi nešto novo.

PRAVEDNICA IZ SARAJEVA Servet Korkut, udovica Derviša Korkuta, kojoj je danas 85 godina, s Nacionalovim novinarima razgovarala je u stanu svog sina u Sarajevu, u društvu svoje kćeri Lamije Jaha kojoj će u svibnju 2010. na Festivalu Židovskog filma u Zagrebu biti uručeno specijalno priznanje„Svi su mu prijatelji i brat govorili neka šuti, ali on nije mogao podnijeti da su na vlasti ljudi koji ne cijene kulturnu baštinu. Jedne noći u jedan ujutro došli su i napravili premetačinu. Prvo su došli kod našeg susjeda doktora Turkovića. Djeca su plakala, a Derviš je vikao: ‘Ne boj se, Serveta, ništa’, i tako su ga odveli. Derviš je tražio svjedoke koji bi svjedočili da nije surađivao s Nijemcima, naprotiv, da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da im osujeti planove.” Kad je Servet, dok je on u pritvoru čekao suđenje, na ulici jednog dana slučajno ugledala mladu Židovku Miru Papo, tada Miru Baković, mislila je da ju je sam Bog poslao jer je ona bila živi svjedok kako ju je Derviš spasio od Nijemaca i skrivao u svom stanu. „Vikala sam: ‘Miro!’, ona se okrenula. Nisam ja tražila nikakvu pomoć, nego sam se htjela javiti, bilo mi je drago vidjeti da je preživjela rat. Nisam znala ni da se udala, ništa. Međutim, kad sam vidjela da okreće glavu, da ne odgovara, pošla sam na svoju stranu. Poslije sam ju vidjela još jednom, ali nisam joj prišla, nisam se htjela nametati. Derviša su osudili na osam godina zatvora, najviše od svih koji su s njim bili optuženi, i drugi dan mene s dvoje djece izbacili na ulicu. Jer, kad si osuđen, osuđen si na gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine. Bila sam na ulici u roku 24 sata, ja, kofer i dvoje djece. Ništa, dvije noći noćila sam u zaove dok nisam rezervirala kartu za vlak za Kosovo. U Mitrovici je bila i moja mama. Ostala sam ondje pet i pol godina, zaposlila sam se u banci. Oca su mi nakon rata isto ubili jer je bio albanski intelektualac na Kosovu, a braća su bila na studiju, jedan je bio u Sarajevu u gimnaziji.“

Derviš je u zatvoru proveo punih šest godina, od toga većinu vremena u samici. Kad je od posljedica meningitisa umrla njihova kći Abida, Servet mu je išla u posjet da mu osobno priopći tragičnu vijest. A on ju je ludo volio, kaže, kao što svaki otac voli kćer. Nakon što je gotovo dva dana putovala iz Mitrovice do Sarajeva, dopustili su joj da sa suprugom provede pet minuta i to u prisustvu dvojice stražara. Kad je on već odslužio nekoliko godina robije, Servet je otišla kod tadašnjeg predsjednika vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine Đure Pucara tražiti pomilovanje za svog supruga, ali kako njega nije bilo, primio ju je njegov zamjenik. „Primio me i bio je vrlo ljubazan. Rekao je da on zna da Derviš nije kriv, ali da je to bila politička odluka. Kaznu su mu smanjili sa osam na šest godina zatvora. Kad je kasnije moj muž oslobođen, na jednom odmorištu, kad smo se vraćali s mora, prišao nam je komunistički funkcionar Braco Kosovac i rekao: ‘Žao mi je, ali vremena su bila takva. Da je to danas, ne bi se to desilo.’ Međutim, moj muž nikad poslije nije progovorio nijednu riječ o zatvoru, o samici, on se jednostavno nikad ni na što nije žalio“, sjeća se Servet Korkut. Njezin suprug Derviš umro je 1969. godine. Njihova najmlađa kći Lamija, koja je rođena nakon njegova izlaska iz zatvora, imala je tada 14 godina. I ona se sjeća kako su nakon njegova sprovoda dolazili brojni ljudi i pričali o njegovim dobrim djelima, o tome koliko je pomagao ljudima, a o čemu sam nikada nije pričao, nije to niti spomenuo, a kamoli se time hvalio. Lamija se kasnije udala za Vllaznima Jahu, Albanca s Kosova i otišla s njim živjeti u Prištinu.

Njezin stariji brat Munib s obitelji se početkom rata preselio u Pariz pa je tako njihovu majku Servet, koja nije željela nikud iz Sarajeva, rat 1992. godine zatekao samu. Iako joj je tada bilo gotovo 70 godina, ta je hrabra žena skoro svaki dan iz svog stana koji se nalazio na 20. katu nebodera u naselju Hrasno pješačila kako bi obišla stan svog sina Muniba koji se nalazio u drugom dijelu grada, na Koševu. „Jednom prilikom kad je bila u bratovu stanu, Srbi su kompletno presjekli grad i mama se više nije mogla vratiti u svoj stan“, priča Lamija. „Neboder su gađali granatama i njezin je stan potpuno izgorio, a sve što je bilo unutra, uključujući obiteljske fotografije i uspomene, sve je uništeno. Mama je tako ostala u bratovu stanu. Svaki je dan pod snajperskom vatrom pješačila gotovo tri kilometara do centra grada jer je morala ići po vodu.“ Servet na to kaže kako su Srbi vjerojatno mislili da je jedna od njih pa je zato nisu gađali. Međutim, kad su je ipak ubacili na listu za židovski konvoj koji je trebao izići iz Sarajeva, ta je starica po cijenu života željela sačuvati barem dio obiteljskih stvari koje su se još nalazile u stanu njezina sina. Koliko je god mogla ponijeti stvari, stavila je u vreće i pješice nosila kod prijateljice koja ih je sačuvala tijekom rata. Od suđa, posteljine do starih ploča, sve je to ona sama nosila dok su oko nje frcali meci. Jedino je za namještaj uzela kombi. Danas živi u stanu svog sina u kojem se nalazi taj isti namještaj, zahvaljujući njezinoj brizi, očuvan kao da je posve nov.

Kad je 1994. napokon izišla iz Sarajeva ni na kraj pameti joj nije bila mlada Židovka Mira Papo koju su njezin suprug i ona spasili za vrijeme 2. svjetskog rata. Međutim, Mira Papo, udana Baković, već je dugo živjela u Izraelu. Njezin je suprug umro još 1949. godine pa je ona s djecom najprije otišla u Rijeku, a potom početkom 70-ih u Tel Aviv. Nikad si nije oprostila što nije svjedočila u korist Derviša Korkuta i bila je uvjerena da je on umro u zatvoru. Onda je preko svog prijatelja, predsjednika Židovske općine u Sarajevu, saznala da je među ljudima koji su iz Sarajeva izišli sa židovskim konvojem bila i Servet Korkut. Doznala je da se ona nalazi u Parizu kod svog sina Muniba, pronašla je njihov broj telefona i nazvala. Bilo je to prvi put da su se ona i Servet čule nakon slučajnog susreta 1947. godine u poslijeratnom Sarajevu. „ 'Joj, Serveta, sreće ti, hoćeš li mi oprostiti', sjeća se Serveta Korkut njezinih riječi koje je izgovorila telefonom, 'ja ne znam kako bih umrla da se nismo čule, toliko me pekla savjest.' Pitala sam je na što misli, a ona je rekla: ‘Pa moje ponašanje.’ Rekla sam joj, ‘oh, to je bilo pa prošlo’, mislim si, što ću. Znate li što mi je rekla? Muž oficir zaprijetio joj je da će joj oduzeti dvoje djece, a nju izbaciti na ulicu ako ode na to svjedočenje.

DERVIŠEVA KĆI LAMIJA sa suprugom Vllaznimom Jahom u Izraelu je posjetila Davora Bakovića, sina Mire Baković, i njegovu suprugu GraniuA Derviša bi osudili i ovako i onako jer su i drugi za njega svjedočili pa to nije pomoglo. Ali Mira si nije mogla oprostiti, molila me da joj oprostim. Rekla sam da joj je oprošteno. Ja tada nisam ni znala da je ona napisala svjedočanstvo u Židovskom memorijalnom centru Yad Vashemu o tome kako smo ju Derviš i ja spasili.“ Na osnovi Mirinog svjedočanstva Derviš i Korkut Servet proglašeni su u Izraelu pravednicima među narodima jer su se spašavanjem jednog židovskog života oduprli nacističkom programu istrebljenja Židova. Servet Korkut povelja pravednice među narodima svečano je uručena u Parizu 1995. godine. No, nakon bezbrižnih dana u Parizu, ubrzo se užas rata ponovno nadvio nad obitelj Korkut. Taman kad se situacija u Bosni i Hercegovini normalizirala, Servet se vratila u Sarajevo, a Munib nastavio živjeti u Parizu, rat je stigao do Prištine gdje su živjeli najmlađa kći Lamija i njezin suprug Vllaznim. Zbog uspostavljanja sprske strahovlade, deseci tisuća Albanaca protjerani su s Kosova i vlakovima deportirani u izbjegličke logore. Kao što su Židovi pola stoljeća ranije transportirani u logore smrti, tako su i oni, stisnuti poput sardina putovali vlakom iz Kosova do makedonske granice gdje su bili kampovi za izbjeglice. U kabinu vlaka za osam osoba, u koju su ušli kroz prozor, bilo je natrpano 27 osoba. Lamija je sjedila na krilu svog supruga, a na njezinom krilu još jedna osoba.

I ostali su suputnici tako stiješnjeni sjedili i stajali. No, ubrzo pošto su stigli u kamp, Lamija i Vllaznim uspjeli su prijeći u Makedoniju. Obišli su sve strane ambasade, ali zbog velikog broja izbjeglica s Kosova, nitko ih nije htio ni mogao primiti. Nije im mogao pomoći ni Lamijin brat Munib iz Pariza, unatoč svim vezama, jer su granice za izbjeglice s Kosova naprosto bile zatvorene. No, kad su se čuli, on im je predložio da kao djeca pravednika među narodima pokušaju potražiti pomoć u Židovskoj općini u Skopju. Iako su u cijeloj toj zbrci ostali bez gotovo svih stvari, Lamija je uz sebe još uvijek čuvala potvrdu iz Yad Vashema, no i da nije, mogli su je po imenu i prezimenu pronaći na spisku. Nakon dva dana čekanja, u Židovskoj općini rekli su im da je odobrena kvota od 120 izbjeglica koji će putovati za Izrael i da oni mogu, ako žele, ući na taj popis, što su i prihvatili jer im ništa drugo nije preostalo. No, u međuvremenu je cijela priča o Miri Baković i obitelji Korkut objavljena u izraelskim medijima te su na aerodromu u Tel Avivu Lamiju i Vllaznima dočekali brojni novinari i fotoreporteri, ali i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Bili su dosta zbunjeni takvom medijskom pompom koju nisu očekivali, posebno zato što su bili zabrinuti za svoju djecu koja su još uvijek bila u Mađarskoj, dok je cijela Vllaznimova obitelj ostala na Kosovu.

”Osim toga, mediji su priču o tome kako je muslimanska obitelj spasila Židovku iskoristili u dnevno-političke svrhe, dok je moj otac to učinio zato što je kao čovjek želio pomoći jevrejskoj djevojci i sačuvati Haggadu pošto je znao njezinu vrijednost u tradiciji jevrejskog naroda”, rekla je Lamija Jaha. Među mnogim ljudima koji su nju i njezina supruga dočekali na aerodromu u Tel Avivu, posebno ih je razveselio susret s Davorom Bakovićem, sinom Mire Baković koja je umrla nedugo nakon što su njezini spasitelji, Lamijini roditelji, proglašeni pravednicima među narodima. Dolaskom Lamije i Vllaznima u Izrael, dok je u Prištini vladalo ratno stanje, a uvjeti za izbjeglice na makedonskoj granici bili ispod ljudskog dostojanstva, zaokružena je priča o dobrom djelu Derviša Korkuta koji je nesebično spasio dotad posve nepoznatu židovsku djevojku Miru Papo. No, Lamija Jaha kaže da se njezin otac Derviš Korkut nikad nije hvalio svojim djelima, niti je išta očekivao zauzvrat. Bio je samozatajan čovjek finih manira. Zbog toga su već odbili ponudu da se na tu temu snima i visokubudžetni holivudski film. Lamija i Vllaznim ističu da u Izraelu nisu dobili nikakve povlastice u odnosu na ostale izbjeglice s Kosova. Bez pomoći prijatelja ne bi mogli dobiti ni dokumente ni posao, niti bi sina mogli upisati u srednju školu. Šest mjeseci živjeli su u školi prirode pored kibuca nedaleko Haife, a onda su iznajmili kuću u blizini, a radili su u jednoj tvornici u kibucu.

Poslije su se preselili u Jeruzalem, a kad je njihova kći nakon studija u Jeruzalemu aplicirala za emigraciju u Kanadu, i oni su privremeno otišli ondje živjeti. Prije nekoliko mjeseci Lamija i Vllaznim vratili su se u Sarajevo kako bi počeli novi život blizu Lamijine majke kojoj je, unatoč vitalnosti, u 86. godini života sve više potrebna pomoć. Lamijina kći ostala je raditi u Kanadi, a sin živi u Prištini gdje se zaposlio. Razmišljajući o zaključku ove priče i o novim životnim izazovima koji su pred njima, Lamijin suprug Vllaznim Jaha samo se mudro nasmiješio i ispričao nam razliku između dvije narodne poslovice: „Židovska poslovica kaže: dobro koje ti je učinjeno, zapamti pa kad-tad vrati onome koji ti je to dobro učinio. Kao što piše u židovskoj svetoj knjizi Tori, krug se treba zatvoriti. Nasuprot tome, albanska narodna poslovica kaže: učini jedno dobro, baci ga u vodu, kad-tad će ga netko naći pa će mu zatrebati. Dakle, nije bitno tko ti je učinio dobro, ne moraš vratiti samo njemu, pomogni bilo kome kome je pomoć potrebna, on će to vratiti nekom drugom i krug će se ponovno zatvoriti.”