Renato BaretićIako sam u vrijeme dok su neki moji kasniji prijatelji čuvali ovce po gudurama vozio romobil po obodu Zrinjevca, raspametim se od veselja kad god čujem neku vješto kamufliranu lascivnu gangu ili bećarac (ali o tome ćemo nekom drugom prilikom) ili pak neku dotad nepoznatu poruku iz kategorije "narodne mudrosti". Među apsolutnim favoritima posljednjih godina izdvajam za ovu prigodu izreku što je do mojih ušesa početkom milenija dolepršala iz okolice Knina. Izgovara se poslije dugoga gutljaja, dubokoga uzdaha i nemoćnog slijeganja ramenima: "Piši kući da ne kolju prase!" I tužna je, i lijepa, i duhovita, i zlobna, ukratko - mudra je. Upotrebljava se, jasno vam je, kad nekome nešto "prdne u rosu", kad mu propadnu ambicije kojima je želio impresionirati cijelo svoje selo i praviti se važan pred svim suseljanima, ili barem familijom.

U nedjelju navečer desetero je viđenijih Hrvata, pače predsjedničkih kandidata, dobilo upravo takav savjet: piši kući da ne kolju prase! Na stranu sad, nakratko, to što najmanje njih osmero nije uopće ni trebalo toviti nesretnu beštiju niti brusiti noževe za slavljeničko kolinje, caka je u tome što, barem sudeći po njihovim prvim reakcijama, nikome od sigurnih izbornih gubitnika nije palo na pamet da kući piše išta slično, štoviše, gotovo svi se smatraju svojevrsnim pobjednicima, "u određenom smislu" čak i većima i važnijima od Ive Josipovića. Naime, kako tvrde, pokazalo se da njihova politička opcija ipak ima svoje zagovornike u biračkom tijelu, da vrijeme za istinske i korjenite promjene sazrijeva sporo ali neumitno, da su ljudi umorni od stranaka i istrošenih političkih opcija, te da svoj izborni rezultat ne smatraju nikakvim porazom, naprotiv... Ukratko, najmanje je desetero nedužne prasadi životom platilo ovog ponedjeljka, na pravdi boga, tek da zadovolje luzerske apetite poraženih kandidata na predsjedničkim izborima.

A sad možemo i na ono maločas preskočeno, na tovljenje prasaca i brušenje noževa: tko je Miroslavu Tuđmanu, Slavku Vukšiću, Vesni Škare Ožbolt, Josipu Jurčeviću, Damiru Kajinu i Borisu Mikšiću uopće utuvio u glavu ideju da im se ima ikakvoga smisla kandidirati za predsjednika Hrvatske? Svi oni imaju neki stalni posao od kojeg žive, nekakve obitelji i hobije, svi su bili i više nego dovoljno informirani da na vrijeme shvate koliko bi im takav potez bio besmislen, a vjerojatno i štetan. Pa ipak, upustili su se svim srcem u tu unaprijed izgubljenu bitku, derali potplate tražeći volontere za prikupljanje kandidacijskih potpisa, derali gume obilazeći izborne jedinice, derali grla prosvjedujući protiv neravnomjerne zastupljenosti u medijima, derali svoje donatore i sponzore obećanjima za koja i sami znaju da ih nikad neće imati prilike ostvariti... A zašto?! Što ih pogoni? Slijepi idealizam ili još sljepije sebeljublje, nada u doživotno zbrinjavanje sebe i familije ili nada u imunitet pred svim tužbama? Ili sve đuture? Da sam neki čimbenik, zatražio bih provjeru poslovne sposobnosti svakoga tko je dao ijednu kunu za kampanju bilo kojega od nabrojenih "u određenom smislu pobjednika" prvoga kruga predsjedničkih izbora, a još se, bogme, dvoumim i oko medicinskog tretmana za njihove glasače. Jer glasati za ikoga od spomenute šestorke i vjerovati da ta(j) zaista želi i može izvući Hrvatsku iz gliba u koji još tone, pozatvarati lopove, osloboditi generale, iskorijeniti korupciju, slomiti kičmu mafiji, vratiti dignitet stvarnim braniteljima, sniziti kamate, otkloniti i najtvrdokornije mrlje, zadržati brodogradilišta, eliminirati kamenac iz svake perilice, dati svakome po dvije božićnice, izvući Hrvatsku iz NATO-a, uvesti red u pravosuđe i zdravstvo, odgurati Slovensko primorje sve do obronaka Triglava, šamaranjem uvjeriti Europu da treba poštivati ovdašnja pravila, osigurati posao, stan, vrtić i školu za svakoga... - to zahtijeva ozbiljan sistematski pregled i barem pet specijalističkih. U takvim kamikaza-kandidatima, u njihovim PR stožerima, sponzorima i glasačima, duboko sam uvjeren, pravi je uzrok ovako bijednog biračkog odaziva prošle nedjelje. Upravo je zbog njih (zbog kandidatske mjesečarske sebeljubivosti, donatorske debilnosti i glasačkog idiotizma) na predsjedničke izbore izišlo tek 44 posto živih i mrtvih državljana RH s pravom glasa. Preostalih 56 posto ostalo je doma ili se razmiljelo shopping-centrima dobrim dijelom baš zato što je funkcija predsjednika Republike drastično obezvrijeđena među ostalim i jasno vidljivom mogućnošću da se svaki blento s dovoljno jakom voljom za moć upusti u legalnu borbu za nju i da poslije svega, činjenicama unatoč, "u određenom smislu pobjednički" zakolje ono svoje prase.

U prvim stručno-analitičarskim komentarima nakon nedjeljne ponoći opet su se pojavile tvrdnje kako bi predsjednika RH ubuduće možda ipak trebalo birati posredno, u Saboru, a ne na izravnim izborima. Ako mene pitate, o tome se bez referenduma ne bi smjelo odlučivati. Naime, kad nam je već pružena mogućnost da izravno biramo gradonačelnike (ma koliko se glupima ponegdje pritom pokazali), onda je red da na isti način nadalje izabiremo i predsjednika države. A gluposti poput ove što smo je netom proživjeli najlakše je suzbiti upeterostručivanjem, ili barem utrostručivanjem, broja potpisa potrebnih za kandidaturu. Kladim se u što god hoćete da bi se u tom slučaju znatno povećao broj glasača izišlih na birališta, a i smanjio broj nedužno nastradalih praščića! Što se pak tiče preostale dvojice kandidata, čija prasad još sa strepnjom rokće i skviči u kocu iščekujući 10. siječnja, mogu reći tek to da sam zadovoljan što se Hrvatska našla pred dosad najjednostavnijim izborom. Možda upravo ta lakoća odabira između Josipovića i Bandića u drugom krugu na izbore dovuče barem 51 posto glasača. Da se ne sramotimo pred svijetom bez potrebe.