Joško Marušić u svom ateljeu u zagrebačkom Maksimiru s crtežima iz svog prvog dugometražnog animiranog filma 'Duga' koji je stajao milijun eura i u koji je uložio vlastitih 200.000 eura"Nisam htio napraviti neku trivijalnu komercijalnu produkciju niti neki samodopadni artistički proizvod, nego veliki film koji će vidjeti milijuni gledatelja u multipleksima širom svijeta", kaže Joško Marušić (57) - čuveni hrvatski animator, karikaturist i sveučilišni profesor te autor nagrađivanih filmova "Riblje oko" i "Neboder" - o svom prvom dugometražnom animiranom filmu "Duga" koji će premijerno biti izveden u utorak navečer u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski".

Film je stajao milijun eura, traje 75 minuta i realiziran je u kombinaciji 2D pastela i 3D animacije, a Marušić je kompletan autor. Priča se temelji na dvije pripovijetke Dinka Šimunovića "Duga" i "Alkar", a po Marušićevu mišljenju otkriće će biti glazba mladog skladatelja Dinka Appelta, nalik na onu iz "Gospodara prstenova". Film kreće već 14. siječnja u redovnu distribuciju u hrvatska kina, a početkom ožujka prikazat će se u službenoj konkurenciji na najvažnijem svjetskom sajmu dugometražnih animiranih filmova Cartoon Movie u Lyonu, što je po Marušićevom mišljenju nevjerojatno veliki uspjeh. Osim što se posljednje tri godine u potpunosti posvetio filmu, Marušić nije zapustio karikaturu. I dalje godišnje objavljuje oko 500 karikatura u raznim novinama, od Slobodne Dalmacije i Vijenca do dječjih časopisa Smib i Bebe; budući da dobro zarađuje, kaže da je "uložio u film vlastitih 200 tisuća eura i tako sam sebe počastio".
čudo od djeteta

NACIONAL: Kada i kako je došlo do ideje da napravite dugometražni animirani film?
- Za tu suludu avanturu odlučio sam se prije tri godine, iako sam znao da je to ogroman kreativni, organizacijski i produkcijski posao koji će mi odnijeti godine života. Kako sam htio da to bude veliki i važan film, odlučio sam se za najveći problem današnjice - odnos roditelja i djece. To je tabu tema, koja se stavlja pod tepih, a problematičnija je od ekologije, bankarskog sustava i svinjske gripe. Mi govorimo o socijalnom partnerstvu, lijevima i desnima, crnima i bijelima, muslimanima i kršćanima, ali nitko ne govori o tome da se s djecom treba dogovoriti oko budućnosti svijeta. Ova civilizacija neće propasti zbog globalnog zatopljenja, nego zbog manjka dijaloga između roditelja i djece.

NACIONAL: Zašto ste izabrali dramatičnu i poetičnu pripovijetku "Duga" pisca Dinka Šimunovića?
- To je prekrasna pripovijetka, koju je Šimunović napisao u Hrvacama kod Sinja još 1907. godine. Riječ je o djevojčici Srni koja je, obeshrabrena okrutnošću svijeta prema djeci, osobito djevojčicama, odlučila proći ispod duge kako bi postala dječak. Znajući da je to put bez uspjeha, radije je izabrala smrt u fikciji, nego život u laži. Iako je to emotivno predivna priča, ipak je u dramaturškom smislu pretanka. Zato sam "Dugi" pridodao razbarušenu i dramaturski razvedenu pripovijetku "Alkar" u kojoj je Šimunović opisao žestoki sukob između oca i sina, nastao zbog djevojke. Tako sam isprepleo dvije Šimunovićeve priče i u produkcijskom i tehnološkom smislu napravio izvanredan proizvod na svjetskoj razini, poput "Shreka".

NACIONAL: Je li "Duga" vaš najveći poduhvat u karijeri?
- Apsolutno! Radio sam karikature, ilustracije, stripove i animirane filmove, objavljivao knjige, a osnovao sam i Odjel animacije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali ništa od toga ne može se mjeriti s težinom ovog projekta. Danas se u svijetu godišnje napravi maksimalno 30 dugometražnih animiranih filmova, a o zahtjevnosti tog posla govori podatak da velesila Italija nema film na sajmu u Lyonu. U Hrvatskoj je zadnji dugometražni animirani film "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" Milana Blažekovića snimljen prije 20 godina i proći će još barem toliko vremena dok se netko ne usudi upustiti u takav projekt. Da bih napravio ovaj film, trebao sam imati u kontinuitetu godinu i pol 35 crtača. Budući da ih nije bilo, morao sam raditi posebne seminare u Zagrebu i Splitu gdje sam ih podučavao prije nego što smo krenuli u proizvodnju filma. No neću kukati. Odlučio sam sve pobijediti i napraviti film. Od sada ću šutjeti, a film će pričati.

NACIONAL: Rođeni ste u Splitu, gdje ste završili klasičnu gimnaziju. Što najviše pamtite iz djetinjstva te doba sazrijevanja?
S BORISOM DVORNIKOM i Miljenkom Smojem u Splitu- Bio sam čudo od djeteta. Dolazim s dna društvene ljestvice. Nemam nikakvog backgrounda. Moj je otac umro uvjeren da Zemlja nije okrugla. Moj život je bio pun uspjeha. Uvijek sam bio izvrstan đak, dobio sam Rektorovu nagradu kao najbolji student u Zagrebu, a s filmom "Riblje oko" bio sam nadomak Oscara. Prvi put sam došao u Zagreb na prijemni ispit na studij arhitekture i bio prvi. Obožavao sam arhitekturu i da se ponovno rodim, opet bih išao studirati arhitekturu. Ali bilo mi je glupo cijeli život provesti u birou i boriti se da napravim kuću. Od početka sam odbio da se oženim za neku profesiju. Nikad nisam bio zaposlen, ali uvijek sam živio od svog rada. Užasno brzo sam napravio karijeru u crtanom filmu i gazio sam kamo me je život nosio, ali nikada nisam zapustio arihitekturu, koju neizmjerno volim, čak imam jedan realizirani projekt - svoju kuću u Dalmaciji.

Spasitelj škole animacije

NACIONAL: Kada ste počeli crtati?
- Crtao sam oduvijek, po cijele dane, to je bio moj dječji azil. Već sam s 15 godina objavio prvu karikaturu u novogodišnjem broju Slobodne Dalmacije, u podlistku Pomet. Ta je karikatura nalikovala na mali strip, a prikazivala je Novu godinu koja dolazi u Split i ubija Staru godinu. Za moju karijeru ključno je bilo odabiranje studija arhitekture, iako nikad nisam radio u birou. Crtali smo na hameru, koji smo trebali zalijepiti na crtaću dasku, tako da je na rubu papira ostala slobodna margina na koju bismo upisivali proračune ili opaske. Ja sam na toj margini črčkao stripove. A onda je jednog dana margina postala glavno polje moga rada, dok je hamer postao margina. Studij arhitekture je bio izvrstan i zahvaljujući znanju, koje sam tamo stekao, kasnije sam brzo shvatio tehnologiju, organizaciju i poetiku animiranog filma.

NACIONAL: Sredinom 70-ih pridružili ste se Zagrebačkoj školi animiranog filma, kao predstavnik treće generacije crtača. Kakvu ste situaciju zatekli?
- Kad sam kao 24-godišnji arhitekt došao u Zagreb film, za mene su govorili da sam novi Nedjeljko Dragić. Iskoristio sam šansu i odmah napravio film "Iznutra, izvana", a zatim "Riblje oko" i "Neboder", koji su na londonskom festivalu animiranog filma proglašeni najboljim ostvarenjima. U Školi je već tada postojao diskontinuitet - Dragić je 20 godina stariji od mene, no ipak sam uspio prenijeti tu klicu i omogućiti joj rast. Da nije bilo mene, nastao bi totalni jaz, a danas bismo o Školi animacije govorili kao o nekom meteoru koji je pao u Sibir prije pet tisuća godina i s kojim nemamo ništa zajedničkog. Nekako sam povezao generacije prije i poslije mene. Družio sam se s Borivojem Dovnikovićem, Pavlom Štalterom i ostalima iz Škole, ali i s mlađim kolegma kao što su Mirko Ilić i Igor Kordej, a sada sam mentor studentima. Nadam se da sam ponekome i uzor. Neki od njih preziru moje filmove. To mi je drago. A ja ih pitam kada će napraviti film bolji od moga jer bi sa 26 godina morali raditi filmove bolje od mojih, no nema šanse da ga naprave do 40. To je problem te nove generacije, koja nije naučila raditi i koja nema vjere.

Bez cinizma i političkog angažmana

NACIONAL: Film "Riblje oko", koji je bio jugoslavenski kandidat za Oskara, napravili ste 1980. godine. Što je značio u vašoj karijeri?
- Film "Riblje oko" je jedan od najvećih uspjeha Zagrebačke škole animacije, a za mene je bio ključan jer je označio prekretnicu u mom životu. Doživio je nezapamćen uspjeh, dobili smo nagrade na brojnim svjetskim festivalima i stvarno smo vjerovali da ćemo dobiti Oscara. Nikada poslije u animiranom filmu nisam ponovio takav uspjeh. No taj mi je film pokazao da trebam biti iskren prema svom životu, ambicijama i talentu te da se ne trebam takmičiti s mladima i nelojalnom konkurencijom, primjerice, do sudnjeg dana raditi artističke filmove. Danas mi ne pada na pamet da se takmičim sa Simonom Bogojevićem Narathom, koji po cijele dane radi 3D animaciju i od mene je bolji sto tisuća puta. Ali dugometražni animirani film, pravi bombon u cijeloj priči, mogu napraviti samo ja jer su za to potrebni moje iskustvo, moje znanje, moja velikodušnost i moja pohlepa.

NACIONAL: Potkraj sedamdesetih bili ste član strip grupe Novi kvadrat u kojoj su bili danas uspješni crtači i dizajneri Mirko Ilić, Igor Kordej, Krešimir Zimonić i drugi. U čemu je bila njezina važnost?
- Novi kvadrat je afirmirao strip. To se dogodilo u vrijeme omladinskog tjednika Polet. Da nije bilo Poleta, ne bi bilo ni Novog kvadrata. Danas kažu da je Polet bio napravljen za djecu udbaša i oficira kako bi oni imali gdje raditi. U Poletu je doista radilo puno djece tadašnjih generala i političara, ali ne volim na povijest gledati tako negativistički. Polet je pružio utočište i šansu tadašnjoj mladoj generaciji, a nama u Novom kvadratu je omogućio da počnemo vjerovati u sebe. Strip je do tada bio underground, roditelji su djeci zabranjivali da čitaju stripove, a tada se odjednom dogodio intelektualni pomak i strip je postao medij i za odrasle. Uspjeh Mirka Ilića u Americi za mene je bio logičan, jer je on genij. Za Mirka Ilića puno je veći uspjeh bio njegov ulazak u tada popularnu reviju Start - to je bio taj veliki skok. Kao što je za mene bio dolazak u Vjesnik ili Danas.

NACIONAL: U Danasu ste od prvog do posljednjeg broja 1992. objavljivali svoje ilustrirane političke kolumne "Danas jesmo, sutra nismo". Kako su nastajale te karikature?
- Joža Vlahović, glavni urednik Danasa, pozvao me u redakciju i dao mi na drugoj stranici, najelitnijem mjestu u novinama, ilustriranu kolumnu. Bio sam dripac i to je za mene bila velika stvar. Kolumne su bile političke par excellence, no nitko mi se nikada nije miješao u to što sam radio. Radio sam instinktivno, a o politici nisam imao nikakav stav, kao što ga nemam ni danas. Ja nisam revolucionar i nikada mi ni jedna karikatura nije bila zabranjena. Ne zato što sam glup ili nedovoljno hrabar, nego zato što je to besmisleno. Izbjegavao sam cinizam i inzistirao na političkoj korektnosti. Uvijek sam se obraćao čitatelju i želio ga razveseliti, ali mu nisam davao lažne nade ili mu govorio "Ubij punicu!" ili "Popišaj se na Sanadera!" To su gluposti, to rade diletanti. Davao sam im malu nadu i upućivao ih da misle svojom glavom. Učio sam ih da moramo težiti za slobodom i biti otvoreni prema vlastitim problemima i atavizmima te da smo zaslužili bolje od života u socijalizmu.

NACIONAL: U isto vrijeme postali ste i urednik TV emisije "Obojena svjetlost"?
JOŠKO MARUŠIĆ sa suprugom BlaženkomJOŠKO MARUŠIĆ sa suprugom BlaženkomJOŠKO MARUŠIĆ sa suprugom Blaženkom- Šansu mi je dao televizijski urednik Angel Miladinov. U toj emisiji jako sam propagirao nove medije - crtani film, strip i video spotove. Spot grupe Duran Duran jugoslavenska publika je prvi put vidjela u emisiji "Obojena svjetlost". Emisija je bila toliko popularna da sam 1988. proglašen najpopularnijim TV licem, zajedno s Lepom Brenom.

Briga me za inspiraciju

NACIONAL: Prije deset godina osnovali ste Odsjek za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti, a predavali ste kao gost profesor na nekoliko europskih sveučilišta, čak i na Royal College of Art u Londonu. Što mislite o današnjem školskom sistemu u Hrvatskoj?
- Mislim da je obrazovanje u Hrvatskoj u komi. Studenti definitivno ne vjeruju u vrijednost obrazovanja. Ni u novac. Znaju da ga ne mogu zaraditi jer tržištu nemaju što prodati, osim ponekih studentica koje nude svoja tijela, a i to sve jeftinije. Studij danas služi samo tome da bi mlada generacija imala alibi da između 18. i 25. godine ništa ne radi. Sveučilište u Hrvatskoj služi samo za komociju profesorima. Studenti su odustali od studija. Ne dolaze na predavanja, ali dolaze u kantinu gdje jedu. Jer je jeftino. I svi su debeli. Znate li da 50 posto budžeta Ministarstva znanosti ide na studentski standard? To znači da mi njih tovimo. Ali ih ne obrazujemo. No moja je savjest čista. Kad sam prije tri godine predavao na Royal College of Art, najskupljem i najcjenjenijem postdiplomskom studiju na svijetu, shvatio sam tragediju hrvatskog naroda. Kad studenti završe taj fakultet u Londonu, već sa 28 godina kreiraju svjetske trendove oko kojih se vrte milijarde dolara. A hrvatski studenti propadaju između 25. i 28. godine. Ja to sebi nisam dopustio! Dapače, u tim godinama imao sam najveće uspjehe. S uspjesima nije išao i socijalni status, živio sam kao boem, jeo sam kruh i paštetu i spavao na klupi. Mogao sam ševiti i na kanti za smeće.

NACIONAL: Objavljivali ste eseje, teorijske tekstove i knjige, a jedna od najzanimljivijih je zbirka karikatura "Istinita priča o Hrvatima" iz 2002. u kojoj ste opisali na šaljiv način povijest Hrvata. Kako ste došli na tu ideju?
- Ta knjiga je rezultat moje fascinacije hrvatskom poviješću i težnjom da definiram vlastiti društveni identitet. Otkrio sam da je sve zapisano u povijesnim knjigama i da se u njima mogu pronaći mnoge pouke koje će poslužiti kao odgovori na brojna pitanja iz budućnosti. Recimo, nitko se nije sjetio da je točno prije 600 godina hrvatsko-ugarski kralj prodao za sto tisuća dukata Dalmaciju Veneciji sa svim ljudima, zemljom i tovarima, jednako kao što mi danas prodajemo banke strancima. Nakon toga je Venecija legalno vladala u Dalmaciji punih 400 godina, a na temelju tog dokumenta oni misle da i danas imaju pravo na Dalamciju. Dakle, ništa se novo ne događa, samo treba znati gledati i čitati. No danas više nitko ne čita povijest. Danas živimo u raljama bešćutnosti, straha i zakašnjelog liberalnog kapitalizma.

NACIONAL: Kako zapravo crtate?
- Ništa ne radim iz inspiracije. Bio bih gladan kruha da čekam inspiraciju. Meni padnu neke fenomenalne ideje usred noći, no okrenem se na drugu stranu i zaspim - to me ne zanima. Ja svaki dan sjedam za stol, bez obzira jesam li pijan, umoran, pospan ili na putu, uzimam prazni papir i postavim si pitanje o nekoj aktualnoj situaciji, primjerice, zašto je Obama dobio Nobelovu nagradu za mir. Nema žurbe, iako nemam nikakvu ideju za karikaturu, a moram za pet minuta poslati rad. I tada mi počnu raditi moždane vijuge, kao u šahu, to je dugogodišnji trening. I onda nacrtam dva starija čovjeka, koji razgovaraju na rivi. Jedan kaže drugome: "Što misliš, da je bilo pameti pa da su Hitleru, kada je ušao u Češku, dali Nobelovu nagradu za mir, bi li se mogao izbjeći Drugi svjetski rat?"

NACIONAL: Koji su vaši najveći uzori?
- To je na prvom mjestu Walt Disney, kojeg smatram najvećim medijskim umjetnikom 20. stoljeća. U djetinjstvu je na mene najviše utjecao Andrija Maurović, a kasnije Nedjeljko Dragić. Maurović je bio moj mitski uzor, obožavao sam njegove stripove maštajući kako ću se u životu baviti stripom. A Dragić je bio moj konkretni uzor, koji mi je sredinom sedamdesetih pomogao da uđem u Zagreb film. Doslovno mi je rekao: "Ti si moj nasljednik." Moj problem, ali i moja prednost je u tome što nemam svoju generaciju. U Novom kvadratu bio sam najstariji, a u Zagrebačkoj školi animacije najmlađi.

Marljiv, pošten, produktivan

NACIONAL: Zašto i vi niste pokušali kao kolege iz Novog kvadrata ili Nedjeljko Dragić napraviti karijeru u inozemstvu?
DANAS JESMO, A SUTRA NISMO bila je kolumna u Danasu- Ja sam odlučio sudbinu vezati uz Hrvatsku. Počeo sam putovati po svijetu vrlo rano i kada sam odrastao, više nisam osjećao potrebu za životom u Hollywoodu kako bih sebi dokazao da sam uspješan. Živim u dva najljepša mjesta na svijetu - u Zagrebu blizu Maksimira i u Dalmaciji pokraj Brela - tamo imam kuće. I ta mjesta ne bih mijenjao ni za što na svijetu. I ne bih mogao ostaviti milijun malih detalja, koji tvore zanimljivu i neponovljivu životnu cjelinu. I ne bih mogao sa svojom ženom govoriti engleski. Ja volim peći divlju oradu na gradelama. To mi je jednako važno kao i karijera na filmu. Zato sam svoj talent odlučio upotrijebiti kako bih pomogao ovoj sredini.

NACIONAL: Je li i vaša supruga iz svijeta animacije?
- Ne, ona nije iz tog svijeta, ne radi i živi samo za mene. Živim užasno konzervativno i staromodno, ali ne prezirem novac, što je ljudima neshvatljivo. No nisam pohlepan. Godišnje zaradim kao od šale sto tisuća eura. Ali puno radim, marljiv sam i pošten.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?
- Ako "Dugom" zaradim pet, šest milijuna eura, tada ću krenuti u nove i ambicioznije projekte. No pitanje je hoću li u tom slučaju moći landrati između Akademije, filma i karikatura. Možda ću se tada u potpunosti posvetiti produciranju, što je viši oblik bavljenja filmom. Ako ne, nastavit ću živjeti sadašnjim životom, ali ću se više posvetiti Akademiji. Iako imam 57 godina, osjećam se kao mladić i neću dozvoliti da sa mnom obrišu cipele. Ali na vrijeme ću otići živjeti na more, peći orade na gradelama i uzgajati trsove.