Srećko JurdanaNajava Jadranke Kosor da će aspiranti na predsjednički položaj ubuduće morati prikupiti ne deset, nego pedeset tisuća potpisa za uvrštenje među kandidate, može se oprezno podržati, s obzirom na to da su kampanje poput ove koju je nacija upravo proživjela pokazale cjelokupnu raskoš svoje apsurdnosti. Brojni marginalni likovi koji se igraju političara i preko kandidature pokušavaju uloviti nekakav javni status, uglavnom zamaraju publiku, proizvode kontaminaciju propagandnoga prostora za realne kandidate i kradu im određene postotke glasova, što za potonje ponekad može biti presudno. Na drugoj strani, ideja da predsjednika države bira Sabor - koja je također u igri - može se odbaciti u začetku. Stranački roboti imaju već dovoljno ili previše utjecaja na društvenu scenu, i smisao neposrednoga izbora predsjednika upravo je u kreiranju političke figure koja će biti autonomna u odnosu na Sabor i Vladu.

OPREZA I TAKTIČNOSTI NIKAD PREVIŠE

Jasno je da bi predsjednik države morao nametati građanske kriterije i vrijednosti koje značenjski nadmašuju interesnu političku pragmatiku i kontinuirana - često neprincipijelna - natezanja opozicije s pozicijom. Bude li ovisan o Saboru, bit će organski dio te pragmatike, a ne njezin kritičar i korektiv. Iz aspekta predočene uloge predsjednika kao razmjerno nepristranoga oplemenjivača opće društveno-političke scene, Ivo Josipović je samome sebi u drugoj fazi kampanje priuštio retorički hendikep, spontanom izjavom o “crvenoj Hrvatskoj”. Neki su to jedva dočekali i počeli je tumačiti kao forsirano ideologiziranje, iako je on naprosto poručivao da se na hrvatskoj političkoj mapi širi utjecaj SDP-a. Jasno je da ideologiziranje, kao ni naglašeno identificiranje s vlastitom strankom, kandidatu za predsjednika - o kome god da se radi - ne može ići u prilog. Desničarenje je već u ranoj fazi de facto izbacilo Hebranga iz utrke, a Josipović nema ni razloga ni osobne predispozicije za ljevičarenje, i ono mu se može pripisati samo kao zlurado nategnuta konotacija. Milan Bandić je odmah iskoristio priliku za gordi nacionalni šlagvort, da su, “za razliku od Josipovićeve crvene, njegove boje crvena, bijela i plava, kao na hrvatskoj zastavi”. Gospodin Josipović je staloženi profesor i paragraph-meister koji koncentraciju i smirenje - osim u fasciklima - pronalazi u prebiranju po klavijaturi, no ipak ga je u jednom trenutku ponešto ponio atipičan trijumfalistički zanos, vjerojatno proizišao iz radosti zbog velike prednosti u prvome krugu, a možda i prekomjerne komunikacije sa Zoranom Milanovićem (kojeg su agresivne izjave u debeloj mjeri koštale reputacije). Samokontrole i biranja izraza u politici nikada dovoljno. U međusobnim televizijskim sučeljavanjima, koja se odvijaju kao na tekućoj vrpci, gospodin Bandić pokazao se u prvi mah bolji od očekivanja, s obzirom na to da je ranije uvijek izbjegavao velike diskusije i izravne polemike, i da je na sva teža novinarska pitanja odgovarao budističkom porukom “neka pravna država radi svoj posao”. Sad je pokazao sposobnost i za nešto šire elaboracije stavova, a na početku i za odmjeren odnos prema protivniku, od kojeg je kasnije, nažalost, odustao i započeo s netaktičnim napadima. To za njega ne mora biti profitabilno; svađalice u televizijskome gundownu u pravilu ne prolaze naročito.

UPITAN EKVILIBRIJ NA VAGI

Nesnalaženje u engleskom ne ide mu u prilog, i tu mu ne pomaže ni objašnjenje da se “ne kandidira za engleskog, nego za hrvatskog predsjednika”. Populaciji koja mu daje javnu podršku - raznim braniteljsko-desničarskim udrugama u prvome redu, pa sljedbenicima Glavaša, Keruma itd. - njegov engleski nije važan, no može zato biti važan građanskoj populaciji kod koje je - u prvome krugu - izgubio značajan dio podrške kakvu je dobio na izborima za gradonačelnika. Njegova obrana da građani nisu za njega glasovali jer ga ne žele izgubiti kao gradonačelnika znatno je više komična negoli logična. Gospodina Bandića prate efekti kolektivnoga osjećaja da gradonačelnik - po neformalnoj definiciji organizator urbanih poslova i infrastrukturni praktičar - nije isto što i predsjednik države, kojeg se doživljava kao političko-kulturološkoga reprezentanta šire nacionalne cjeline, i koji tu cjelinu u svijetu mora zastupati na rafiniranije intelektualne načine. Premda u nastupima nije tako loš kakav je ponekad znao biti, kod Bandića se ne naziru snažni inovativni elementi kojima bi mogao prirediti iznenađenje i poništiti Josipovićevu prednost iz prvoga kruga. Sve ono što dobiva na desnici, koja se očito pokušava homogenizirati oko njega, gubi na ljevici i građanskome centru koji se mahom svrstava iza Josipovića. Veliko je pitanje može li ta vaga doći u ekvilibrij koji donosi pobjedu.

TIHA PREMIJERKINA NAKLONOST

I predsjednik Mesić izjasnio se protiv gospodina Bandića, što je kod njega izazvalo (prilično razumljivo) ogorčenje, s obzirom na to da je s predsjednikom održavao višegodišnju intenzivnu suradnju, začinjenu brojnim susretima u neformalnome okružju, kod zajedničkih prijatelja. Druženja su, međutim, jedno, a visoka politika drugo, i Mesić je u toj distinkciji postojano nemilosrdan, pa makar ponekad ostavljao dojam nelojalnosti. Ivo Josipović kristalizirao se kao reprezentant građanske Hrvatske, i predsjednik je - u skladu sa svojim uvjerenjima - odlučio podržati njega, zajedno sa svim lijevim i lijevo-centrističkim pojedincima i strankama, pa čak i s Jadrankom Kosor koja je gospodinu Josipoviću također naznačila podršku, na uvijene, neformalne i krajnje diskretne načine. Tiha sklonost premijerke prema Josipoviću može biti proizvod njezinoga staroga antagonizma s Bandićem, kao i procjene da je gospodin Bandić Sanaderov favorit, a Sanader je u zadnje vrijeme pokušava srušiti s vlasti. Osim toga, Josipovićeva politička povijest doista ima znatno manji aferaški potencijal od Bandićeve, što i gospođi Kosor u perspektivi olakšava s njim suradnju. Gospodin Bandić upravo nastoji formirati novu stranku, odnosno pokret, u pokušaju da predestinira ili učvrsti svoju političku poziciju u slučaju gubitka predsjedničkih izbora. Priljev članova u tu stranku relativan je; ako se useli na Pantovčak, vjerojatno će mu pohrliti mnogi, jer moć - pa makar i ustavno ograničena - snažan je magnet. Ostane li to što danas jest, i njegova stranka suočit će se s efektima kakvi u politici prate neuspjele pohode.