GLUMAC U MEDIJSKOM SKOKU Leon Lučev ne voli medijsku pozornost, izbjegava novinare i Nacionalu je dao jedan od rijetkih intervjua; najljepše se osjeća na otoku Zlarinu sa suprugom i troje djeceNa filmskom festivalu u Berlinu, koji počinje 10. veljače, u konkurenciji za nagradu Zlatni medvjed bit će prikazan film “Na putu” bosanske redateljice Jasmile Žbanić u kojem Leon Lučev glumi glavnu ulogu. To će za Lučeva biti četvrti film s kojim u posljednjih šest godina konkurira za nagrade na filmskom festivalu u Berlinu. Počelo je 2004. s filmom “Svjedoci” Vinka Brešana, 2006. je glumio u “Grbavici” Jasmile Žbanić koja je pobijedila na berlinskom festivalu, a prošle godine je glumio u njemačko-danskoj koprodukciji “Storm”.

I bez tih festivalskih uspjeha 39-godišnji Leon Lučev jedan je od najboljih hrvatskih glumaca koji je u svojoj 13-godišnjoj karijeri glumio brojne različite likove. Počeo je 1996. ulogom u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” a posljednjih šest godina niže glavne uloge, od one u najkomercijalnijem hrvatskom filmu ovog desetljeća “Što je muškarac bez brkova”, preko filmova “Nije kraj”, za koji je nagrađen Zlatnom arenom za sporednoga glumca u Puli, i “Buick Riviera”, za koji je proglašen najboljim glumcem na Sarajevo film festivalu, pa do filmova prikazanih na berlinskom filmskom festivalu. Međutim, Leon Lučev ni u kojem slučaju ne smatra se niti se ponaša kao zvijezda. Ne voli medijsku pozornost, izbjegava novinare tako da je ovo jedan od rijetkih intervjua na koje je pristao, i najljepše se osjeća kada ode na otok Zlarin sa suprugom i troje djece.

NACIONAL: Koliku vam glumačku satisfakciju daje činjenica da u ste u posljednjih šest godina s četiri filma konkurirali za nagradu Zlatni medvjed na Berlinskom filmskom festivalu?

- Kada bi se to pitanje odnosilo samo na moj ego, onda bih vam odgovorio “super što sam na festivalu”, ali ako dublje analiziram to pitanje, onda je jasno da ako ja sam u sebi ne osjećam potvrdu svog rada, onda mi tu potvrdu neće dati ni festivali. Ako sam sebi ne daš priznanje za svoj rad, ako sam ne primijetiš da si na dobrom putu, onda ga nećeš ni dobiti od drugih. Festivali u tom smislu mogu biti posljedica tog rada, ali nikako i cilj, nešto što će ti reći da dobro radiš. Imam osjećaj da mi je najvažnije koliko ja vjerujem u ono što radim i da me to drži u ovom poslu. Berlin mi je super, prvo sam ondje bio s filmom “Svjedoci”, ali sam i prije Berlina, na pulskom festivalu, shvatio da je to dobar film i da sam napravio koliko-toliko dobru ulogu. Što se tiče filma “Grbavica”, već sam na prvoj projekciji shvatio da smo napravili dobar film u kojem sam ja, kao dio filma, super funkcionirao. Nema sumnje, velika je to stvar biti u Berlinu, i meni kao glumcu, i samom filmu zbog promocije, i kao potvrda da radiš dobro, ali kada dublje uđeš u te festivale, onda znaš da ti se mnogo stvari treba poklopiti da bi film došao do festivala.

NACIONAL: Festivali su ujedno, za vas, potvrda da ste u karijeri sjajno birali uloge, gotovo svi filmovi u kojima ste glumili dobivali su jako dobre kritike. Na koji način birate uloge?

- Biram ih iz srca. Prvo biram suradnike, a ne uloge. Biram ljude koji su mi u tom razdoblju bliski i s kojima imam nešto podijeliti. Nakon toga čitam scenarij i vidim odgovara li mi ta uloga ili ne. Nikada nisam birao ulogu prema tome je li to uloga za mene ili nije. Otkud da to znam? Ne znam sve dok ne počne snimanje, dok moja uloga ne počne živjeti i tada ona kaže, vidiš kako sam dobra. Nikada nisam sebi stvarao mentalne prepreke pitajući se mogu li ja nešto odglumiti ili ne. Mogu raditi sve što me zanima. Neki glumci imaju tu moć da, kada pročitaju scenarij, kažu kako je određena uloga za njih ili nije. Ja to nikada nisam mogao, tek kada počne proces rada ja shvaćam osjećam li se ugodno ili neugodno. A rijetko kada se osjećam neugodno. Teško mi je reći da sam birao uloge, to bi značilo da sam kalkulirao. Nikada nisam kalkulirao nego sam prema doživljaju suradnika prihvaćao rad s njima. Redateljicu Jasmilu Žbanić sam upoznao na audiciji za film “Grbavica” i rekao joj kako uopće nije bitno hoćemo li raditi zajedno nego je bitno da smo se sreli, da smo se prepoznali kao ljudi i da ćemo neke druge stvari raditi zajedno. Ispostavilo se da smo “Grbavicu” radili zajedno. Prema osjećaju iz srca prepoznajem ljude, prepoznam da imamo zajednički put i da dio tog puta možemo zajedno ispričati.

NACIONAL: Kako to da ste u filmu “Na putu” ne samo glumac nego i koproducent?

GLUMAČKO 'SRCE SARAJEVA' Slavko Štimac i Leon Lučev na filmskom festivalu u Sarajevu gdje su 2008. godine zajedno dobili nagradu 'Srce Sarajeva' za najbolju mušku ulogu u filmu 'Buick Riviera' redatelja Gorana Rušinovića- Prije tri godine otvorio sam producentsku kuću koja se zove Živa. Nisam bio siguran želim li se baviti producentskim poslom ili ne. Trebalo mi je vremena da sazrem i vidim mogu li ja to. U posljednjih godinudvije iskristaliziralo mi se da sa svojom producentskom kućom kreiram neki prostor slobode koji ja želim i to mi je najvažniji segment producentskog rada. Želim stvoriti, ne samo kroz film, nego i kazalište, kroz edukativni rad s klincima, prostor za djelovanje koji sam ja odabrao. Koproducentski rad na filmu “Na putu” je ogromno iskustvo, već s prvim filmom na kojem sam producent ušao sam u nešto veliko, na njemu surađujem s Karlom Baumgartnerom, vlasnikom kompanije Pandora film, upoznao sam Michaela Webera, direktora kompanije Match Factory, surađujem s austrijskom kompanijom Coop99, zatim Damirom Ibrahimovićem i kompanijom Sarajevska deblokada. Dakle, otvorili su mi se kontakti koji čine golem dio ovog posla. Također, to je velika škola za mene, surađivati s ekipom koja kreira film europskih i svjetskih kapaciteta.

NACIONAL: Neprekidno ističete važnost suradnika. Je li od vaše prve uloge u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” bilo tako, je li vam redatelj Vinko Brešan bio bitan jer ste, ako ništa drugo, obojica Šibenčani?

- Ne, ja nisam bio njegov prvi izbor za tu ulogu, bio sam drugi, treći ili četvrti. Mi se nismo ni znali prije tog filma. Sada mogu reći da sam, u toj ulozi, bio užasno nesvjestan sebe kao glumca. Nisam bio svjestan svojih glumačkih kvaliteta, nisam poznavao rad na filmu, ali mi je sve to bilo super iskustvo. Iskustvo se odnosilo na to kako se radi film, kako se stvara filmska cjelina, što je to energija na filmu, kako je sačuvati i plasirati. Moja glumačka vještina je u tom filmu bila minimalna. Dobro sam izgledao. To vam kažem iskreno, jer to i iskreno mislim. Znam da je moje lice davalo potencijal, ali glumački i kreativno ta moja uloga ima minimalne dosege.

NACIONAL: Znači li to da je snimanje filma “Kako je počeo rat na mom otoku” za vas bio šok?

- To je za mene bio kompletan šok. Ali još više je bilo bitno životno iskustvo. Doći na film, imati veliku ulogu, glumiti sav prestrašen, a tek izišao iz rata, bio sam sav u čudu. Tek poslije se osvijestiš. Ja sam se pojavio kao glumac u vrijeme kada u hrvatskom filmu nije bilo protagonista. Našao sam se u pravom trenutku, i bio sam spreman za taj trenutak. I što je bitno, ja kao čovjek imam jako mnogo životnog iskustva. A to kamera vidi. Sreća dođe i prođe, pitanje je da li si spreman u trenutku kad se pojavi sjesti na taj vlak i dosta stvari ostaviti iza sebe da bi napravio prostor novim kvalitetama i iskušenjima koja dolaze.

NACIONAL: Na koje životno iskustvo mislite, na to da ste bili u Hrvatskoj vojsci?

- Mene je rat dočekao dok sam bio u JNA, a nakon toga sam bio u gardi, obišao velik dio ratišta, imao sam intenzivnu mladost. Slagao sam iskustva, traume, mnogo toga drugog, i sve je to tu, u meni. I sve to ispliva tijekom igre na filmu.

NACIONAL: Kada ste postali svjesni svojih glumačkih vrijednosti i činjenice da biste, banalno rečeno, mogli živjeti od filma?

- Kroz proces rada na filmu “Što je muškarac bez brkova”. Sjećam se da sam tada pitao Sretena Mokrovića kada je počeo uživati u glumi. Kaže on meni: “Pa u školi, kada smo imali 10, 12 godina.” Meni se tek tada dogodilo da doista uživam u onome što igram, što stvaram i kreiram, i to tek s 30 i nešto godina. I prethodna filmska iskustva imala su svoje kvalitete, ali na snimanju filma “Što je muškarac bez brkova” pojavio se užitak, onaj gušt da možeš reći “Jebote, pa ja ovo baš volim raditi”. Trebalo mi je jako puno vremena da prihvatim činjenicu da se želim baviti ovim poslom. Velika je to odgovornost. Nema laži kada staneš na scenu pred sto ljudi ili kad snimaš film.

NACIONAL: Očito vam je dugo trebalo jer ste prije toga već glumili u desetak filmova.

- Da, trebalo mi je vremena da sazrem i to sigurno nije bilo kratko razdoblje.

NACIONAL: Zar ni na snimanju “Svjedoka” niste bili načisto sa svojim odnosom prema glumi?

S EKIPOM i autorima filma 'Svjedoci' u Berlinu 2004.- Uživao sam i tada, ali na drukčiji način. Na filmu “Što je muškarac bez brkova” imao sam super glumačku komunikaciju, Zrinka Cvitešić i ja strašno dobro smo se slagali kao filmski partneri. Nakon toga je došao film “Put lubenica” Branka Schmidta gdje sam se potpuno opustio, ušao u lik, radio pomake, igrao se s tim pomacima, a isto sam radio i na sljedećem filmu “Pravo čudo”. Do tada mi je trebalo jako mnogo skupljenog iskustva da bih ušao u lik, radio pomake i bio siguran da to funkcionira.

NACIONAL: Očito je da vam je dugo trebalo ne samo da počnete uživati u glumi nego i da se odlučite za glumu jer ste završili srednju školu za automehaničara a zatim ste prvo upisali studij prometa, te se zatim predomislili i upisali na glumačku akademiju.

- Nikada nisam doživljavao glumački put kao svoj cilj, kao nešto što je moj početak i kraj, i to je ljudima jako teško shvatiti. Ja svoj glumački put doživljavam kao dio svog puta jer se bavim s još nekoliko stvari koje me zanimaju. Sama gluma dogodila se slučajno. Moja ondašnja djevojka upisivala je filmsku režiju a mene je gluma privukla možda zbog nje, a možda zbog unutarnjeg impulsa jer mi se u to vrijeme svidjela kazališna grupa Montažstroj i način na koji oni rade. Vidio sam ih na televiziji, vidio da su objavili audiciju, i javio se. Dakle, ne mogu reći da je to bila moja svjesna odluka, nego sam se osjećao kao da me netko gurnuo u glumu i ja sam to prihvatio kao nešto zanimljivo, gdje mogu biti kreativan. Nakon toga upisao sam glumačku akademiju, ali moja ozbiljna glumačka edukacija započela je nakon akademije, kada je Suzana Nikolić u Grožnjanu predstavila metodu glume Mihaela Čehova, pa preko mnogih drugih metoda, sve do Feldenkraisove metode koja me zanima u posljednje vrijeme. Događalo mi se puno stvari, puno segmenata, tako da sam se kao glumac paralelno razvijao, glumio sam na filmu i školovao se. Meni je to trebalo da me se razmekša. Čuj, zajeban je to posao.

NACIONAL: Koji su to poslovi kojima se, uz glumu, bavite?

- U posljednje vrijeme me zanima produkcija i organizacija, te rad s djecom. Rad s djecom sam koncipirao tako da kroz umjetnost radimo na zajedništvu. Preko umjetničkog djelovanja, rada i radionica kod djece razvijamo radne navike, odgovornost te ih učimo kako nešto započeti i završiti. To radim s kolegicom Petrom Radin. Osim toga, vodio sam profesionalni glumački studio u kazalištu Tvornica lutaka zajedno s Bojanom Navojcem te radim na organizaciji nekih istraživačkih glumačkih radionica gdje surađujem s Jasmilom Žbanić i Tomijem Janežićem, što je suradnja Slovenije, Hrvatske i Bosne, i tu istražujemo što gluma danas jest.

NACIONAL: Reklo bi se - blago vašoj djeci kada imaju takvog oca.

- Blago mojoj djeci kad me vide. Imamo mi i vrijeme za nas. Bitno mi je da mi se ovog ljeta najstarije dijete, devetogodišnji Ivan, uključilo u taj cijeli proces, da mu je kazalište postalo nešto normalno, kako kroz mene tako i kroz majku Ivanu koja je likovna umjetnica, ali i kroz maminu sestru i njezina muža koji su glazbenici. Tako mu je umjetnost postala važnija od matematike i fizike, što mi je, iskreno, jako drago.

NACIONAL: Znači li to da dvoje mlađe djece, Elu i Zoe, još niste uključili u te procese?

- Oni plešu, pjevaju, skaču, bave se nekom svojom umjetnošću onako kako je oni doživljavaju.

NACIONAL: Stalno ističemo vaše uspjehe, ali mislim da vam rad na televiziji, u serijama poput “Kazališta u kući”, nije donijelo neku glumačku korist.

- Na razini kreacije glumačke uloge TV serije ne nude neki potencijal. No postoje dvije stvari koje su bitne. Prvo, tog ljeta, prije tri godine, rodila mi se kći te smo supruga i ja odlučili pet mjeseci živjeti na otoku Zlarinu, izolirani, ali smo ostali bez novca jer nisam radio osam mjeseci. Prihvatio sam ulogu u “Kazalištu u kući” zbog novca i zato što mi se ta forma činila zanimljivom. No odmah nakon toga otišao sam u Ameriku snimati film “Buick Riviera”. Ta dva projekta izgledaju potpuno oprečno. Serija “Kazalište u kući” dovela me do frustracija, pitao sam se znam li glumiti, mogu li se te serije možda drukčije snimati i tako dalje. A onda sam došao na snimanje filma “Buick Riviera” i shvatio da mi je “Kazalište u kući” dobro došlo jer me držalo u treningu, pet mjeseci snimanja te serije mi je omogućilo da s lakoćom kreiram lik Vuke. Gledajući izdvojeno tu TV seriju rekao bih da to nije bila velika gluma, ali povezano s tim filmom mogu reći da mi je “Kazalište u kući” super poslužilo i donijelo kvalitetu.

NACIONAL: Biste li, slijedom tog iskustva, ponovo prihvatili ulogu u nekoj TV seriji?

- Nakon “Kazališta u kući” glumio sam u seriji “Operacija Kajman” koja mi se činila kao jako zanimljiva ideja: četiri policajca koji se otimaju sustavu i rade izvan njega, te sam smatrao da se kroz tu seriju može napraviti sve ono što se u državi ne smije napraviti. Dakle, ako treba pohapsiti sve članove Vlade, to se u seriji moglo napraviti. Međutim, realizacija nije bila odlična. Ovog ljeta sam imao ponudu za jednu seriju, ali sam odlučio, ako ću opet raditi TV seriju, neću se baviti stvarima koje želim, no tada neću imati ni novac koji bih imao od te serije. Odlučio sam krenuti u projekte koji me zanimaju.

NACIONAL: Neki vaši filmovi imali su međunarodni odjek, imat će ga i “Na putu”, a vjerojatno i film slovenskog redatelja Janeza Burgera “Cirkus Fantastikus” u kojem također glumite. Nadate li se u skoro vrijeme ulozi u nekom europskom filmu?

- Prije deset godina pitali su me bih li išao u Hollywood, na što sam intuitivno odgovorio: “Mislim da će se za nekoliko godina ovdje raditi bitne teme i bitni filmovi te da će ti filmovi imati jako velik odjek.” Nisam pogriješio, mislim da filmovima s ovog područja tek predstoji ekspanzija, u što uključujem i Hrvatsku. Imam povjerenja u mladu generaciju filmaša u Hrvatskoj koji dolaze, što će se uskoro i pokazati. Mimo toga, volio bih glumiti u europskom filmu jer je europski film nešto što me zanima. U njemu ne moraš savršeno govoriti engleski da bi mogao glumiti. U njemačko-danskom filmu “Storm” sam sa svojim engleskim normalno glumio pa vjerujem da će takvih uloga biti još. Imam osjećaj da će se to dogoditi, ali ne znam kako. Imat ću povjerenja… I djelovat ću… I kreirati...