Zoran FerićU prvom krugu predsjedničkih izbora građani Hrvatske mogli su si priuštiti da glasaju za onoga tko im se najviše sviđa. U drugom krugu glasat će za onoga koga se manje boje. Naravno, u situaciji kad su ostala samo dva kandidata, izbor je posve sužen, a usporedo sa sužavanjem mogućnosti raste i strah od onoga kandidata koji pojedinim glasačima zbog nečega nije po volji. Ispada da je najučinkovitija politička taktika u ovoj zemlji diskretno demoniziranje protivnika i usađivanje kolektivnog straha u glave biračkog tijela. A i Josipovića, kao i Bandića, boji se znatan dio građana koji su spremni izaći na izbore. Oni koji nisu, ti se pak boje vlastitoga razočaranja ako njihov kandidat ne prođe. Razočaranje je, naravno, to veće ako osoba izlaskom na izbore potvrdi, prvenstveno samoj sebi, da ima preferencije i da prihvaća čitavu tu izbornu igru u čijim pravilima masnim slovima piše da se može i izgubiti, kao, uostalom, i u svakoj igri.

DAKLE, ODMAH NAKON PRVOGA KRUGA I VELIKOGA TRIJUMFA IVE JOSIPOVIĆA, ali i činjenice da je u drugi krug ipak ušao Milan Bandić, pojavila se i priča o kraku korupcijske hobotnice koji plazi prema vili na Pantovčaku. U ponedjeljak je Andrija Hebrang u novinama izjavio sljedeće: “Umjesto da odsiječemo glavu korupcijskoj hobotnici, dodali smo joj još jedan krak, izbore. A sada taj krak vodi na Pantovčak. Kandidati nisu morali dokazati porijeklo imovine pa je prihvaćeno bogaćenje u privatizaciji. Htio sam da se ‘tko je jamio, jamio’ pretvori u ‘tko je jamio, da se posramio’, ali društvo očito nije spremno za to.“ Nije teško odgonetnuti da se ta priča o kraku korupcijske hobotnice tiče u prvome redu Bandića koji je još u utrci, ali i Nadana Vidoševića koji je neočekivano ispao najveći gubitnik ovih izbora. Hebrang, razočaran izbornim porazom, mrtav-hladan govori o korupcijskoj hobotnici kao da se obraća naciji koja kolektivno boluje od Alzheimerove bolesti, a ne ljudima koji su u stanju pamtiti i ono što se događalo prije nekoliko mjeseci. Doktor Hebrang, koji je praktički do maloprije javno štitio Berislava Rončevića, nositelja jedne od najmarkantnijih korupcijskih afera vlade Ive Sanadera, sada se, posve izvan pameti, identificira s antikorupcijskom kampanjom koju je u njegovoj stranci pokrenula Jadranka Kosor, svjesna da je borba protiv korupcije pitanje na kojemu pada ili prolazi njena, a i svaka buduća vlada.

HEBRANG JE, DAKLE, JAVNO IZREKAO ŠTO MISLI O BANDIĆU, ali je posve zaboravio kakvu je ulogu imao on sam. Što se pak tiče Nadana Vidoševića, donedavnog stranačkog pajdaša, dr. Hebrang prozivao ga je tijekom kampanje da se nemoralno i nezakonito obogatio u privatizaciji. Ostaje misterij kako to da on sam, dr. Hebrang, to nije vidio kad se događalo. Jer, ruku na srce, Hebrang je dovoljno dugo u HDZ-u i visokoj politici da je mogao reagirati ne samo na nemoralno bogaćenje Nadana Vidoševića, nego i svih ostalih koji su, u okviru te stranke, ili uz njenu svesrdnu potporu, temeljito opljačkali ovu zemlju. Bogatstvo Nadana Vidoševića, među ostalim, i Hebrangov je propust. Novac pak za kampanju Milana Bandića, o kojemu Hebrang govori, ako je priskrbljen pipcima korupcijske hobotnice, nimalo se ne razlikuje od sumnjivoga novca kojim već desetljeće i pol barata njegova stranka. Hebrang je, međutim, točno izrekao ono zbog čega se Bandića kao predsjedničkog kandidata boje mnogi građani. Smatraju ga jednom od glava korupcijske hobotnice, čovjekom koji organizirajući mrežu korumpiranih poslušnika postiže svoje ciljeve, čak i kad izgledaju korisni, kao da pridonose gradu kojemu je na čelu. Strah je to od jednostavne činjenice da bi se izabiranjem Bandića za predsjednika taj modus operandi izdignuo na najvišu političku razinu i potpuno utjecao na sudbinu Hrvatske. Predsjednički položaj i vlast u glavnom gradu osigurali bi neviđene mogućnosti. Osim toga, ono što se iskristaliziralo tijekom kampanje naprosto je civilizacijska razina koju, smatraju mnogi, Bandić nema. Pa ako je strah od korumpiranoga predsjednika golem, strah od predsjednika koji će nas sramotiti još je i veći. Premijer i ministri vladaju, predsjednik nas predstavlja, a na svoju sliku prema van naročito smo osjetljivi. Građani misle: “Dajte nam i dodatni porez, nećemo biti sretni, ali izdržat ćemo, izdržali smo sve poreze do sada, ali daj bože da nam predsjednik zna engleski i da se prije njegova govora u Ujedinjenim narodima diplomati cijeloga svijeta ne zabavljaju hrvatskim predsjednikom koji u čarapama posrće na snijegu.“ U Japanu bi mogli pomisliti da se tako kod nas odaje počast mrtvima, pa bi se i japanski dužnosnici polažući vijenac na Oltar domovine mogli izuti i cvijeće položiti puzeći. Ne treba nam takva zabuna. Znam čovjeka koji nikada nije glasao. Čak ni na prvim višestranačkim izborima, okorjeli je apstinent. Jučer sam čuo da će izići na izbore jer se boji da mu Bandić ne postane predsjednik.

S DUGE STRANE, IMA ZNATAN BROJ I ONIH KOJI SE BOJE IVE JOSIPOVIĆA. To je dosta čudno, bojati se tako pristojnog i blagog čovjeka kojemu zamjeraju mlakost i unjkavost. Čini mi se da treba biti opsjednut patološkim strahom da bi se čovjek bojao Josipovića, ali ni takvih, naravno, ne manjka. U prvom redu, strah od Josipovića je vrlo izrazit, ali prilično amorfan strah od komunizma i komunjara. Sama činjenica da je netko lijevih političkih uvjerenja postigao pobjedu s tolikom postotkom prilično plaši. On je agnostik neprihvatljiv katolicima i strah od Josipovića je zapravo i strah da bi deklarativno katoličanstvo, kakvo caruje u Hrvatskoj već 20 godina, moglo biti ugroženo. Mesićeva potpora Josipoviću samo je pojačala taj strah da će se sukobi na razini predsjednik - crkva nastaviti i opet na štetu crkve. Pa čak i kad se otvoreno kaže da ničija vjera nije ugrožena, strah od komunista je tako duboko u dijelu hrvatskoga naroda da ga nikakva racionalna strategija ne može neutralizirati. Nije prihvatljiv nacionalistima, a u dijelu braniteljske populacije optužuju ga za haašku izdaju. Strah desnih i ekstremno desnih jest da treći hrvatski predsjednik bude netko tko “ne misli hrvatski“. I zato će na izbore u drugome krugu izići svatko sa svojim strahom. Ja se manje bojim Ive Josipovića, a pristojnost i civiliziranosti više mi znače nego vjera i nacija.