Zlatko CrnkovićBudući da mi Jutarnji list očito nije htio objaviti odgovor na skandalozni tekst Miljenka Jergovića “Cigani van!” objavljen 19. prosinca 2009., prisiljen sam ga ponuditi Nacionalu, u kojem je svojedobno i započelo moje dopisivanje s tim rabijatnim pjesnikom.

MORAM PRIZNATI DA NE SAMO DA SAM PRECIJENIO LITERARNI TALENT MILJENKA JERGOVIĆA nego i njegovu inteligenciju. Naime, umjesto da se nakon izlaska moje knjige “Carske mrvice” (Znanje, biblioteka ITD) poklopio ušima i pravio da se ništa nije dogodilo, naš se Miljenko silno ražestio i osuo na mene drvlje i kamenje u Jutarnjem listu. Inače, njegova me reakcija nije iznenadila jer je potpuno u skladu s dosadašnjim njegovim obračunima sa mnom. Pa i ne samo sa mnom nego i s brutalnim napadima na svoje kolege pisce Zdravka Zimu, Velimira Viskovića, Dražena Katunarića i mnoge druge. Obično je posrijedi bila povrijeđena autorska taština, ali bilo je i drugih, intimnijih pobuda. Ipak, ima jedna pravilnost u tim žučnim razračunavanjima - Jergović nikad ne odgovara na direktno postavljena pitanja nego uvijek brže-bolje skreće na neku drugu temu koja mu bolje odgovara. Vidjelo se to i u njegovu razgovoru s Aleksandrom Stankovićem u TV emisiji “Nedjeljom u 2”. Po bahatosti podsjeća me Miljenko Jergović na našeg bivšeg premijera Ivu Sanadera kome se Miljenko, uostalom, bezočno ulizivao, da ne upotrijebim neku drugu riječ, u intervjuu koji je napravio s njim u doba kad je Sanader bio na vrhuncu političke moći. Ima još nešto zajedničko s tim svojim uzorom - obojica vole prljavu igru. Tako se i ovaj put Jergović zakvačio za nešto za što je mislio da mu pruža mogućnost da se na lak način izvuče iz neprilike. Samo na temelju jednog sitnog detalja u mojoj knjizi, kao što je spominjanje čerge, izmislio je čitavu priču o svojoj tobožnjoj ugroženosti u našoj sredini, s ciganskim orkestrom u kojem Mesić kobajagi svira bajs, a on, Miljenko, gitaru. Istodobno se pak ponaša kao da je on tu gazda pa može izvrijeđati sve živo oko sebe, a njemu se ništa ne smije spočitnuti. Miljenko Jergović je naprosto konfliktna osoba. Izvrijeđao je tako i odbacio ljude koji su mu samo dobro željeli. Tako se, primjerice, razišao s izdavačem svoga romana “Ruta Tannenbaum” Nenadom Popovićem samo zato što ovaj nije ustao u obranu svog jadnog, nezaštićenog autora kad su zaredali kritički osvrti na njegovo literarno slabašno djelce. Raskrstio je i s nekim književnim kritičarima koji ga, po njegovu mišljenju, nisu dovoljno hvalili.

OTPISAO JE I BIVŠEG GLAVNOG UREDNIKA TJEDNIKA KRSTU CVIIĆA koji se nije mogao načuditi neprofesionalnom ponašanju tada još mladog, nadobudnog novinara. Nisu mu više dobri ni bivši urednici oporbenjačkog glasila Feral Tribunea u kojem je objavio pregršt svojih tekstova u vrijeme kad nije bio baš omiljen u hrvatskim medijima. Uopće, konstantna je crta njegova karaktera - nezahvalnost prema ljudima koji su ga nečim zadužili. Jerga je, ukratko, prelivoda koji ponekad zaboravlja što je jednom, ne tako davno, izjavio, pa sada tvrdi nešto sasvim suprotno. Tako se, recimo, na nekoj javnoj tribini u Osijeku, prema jednom novinskom izvještaju, okomio na “Zlatka Crnkovića koji ga je nedavno napao, te ga je nazvao ‘velikim Jugoslavenom koji ima navodne zasluge za hrvatsku književnost'’” A sad najednom proglašava tog istog velikog Jugoslavena šovinistom, ksenofobom i ustašom koji “za svoju dušu iz hobija gradi Jasenovac od lego-kockica”. Ja bih ga samo ovom prilikom podsjetio da sam o ustašama prije petnaestak godina vodio oštru polemiku s instant izdavačem romana Ante Pavelića “Liepa plavka” Ivanom Starčevićem. Evo još jedne Jergovićeve neukusne metafore na moj račun: “U ovome, pak, svome snu on se svako malo stražnjicom nabode na vrh nekoga od tristo šezdeset pet sarajevskih minareta, sve dahćući: Jegović je iz Sarajeva, Jergović nam se dotepel.” (A ja, za razliku od Bandića, nikad nisam u Zagrebu progovorio kajkavski!)

PISMA KOJA SAM “NOVINAMA UPUĆIVAO KAO ČITATELJ” BILA SU SAMO ODGOVORI NA NJEGOVE OPAKE LAŽI i uvrede u javnim medijima u Beogradu i Sarajevu (Vreme i Dani). Ta me njegova metoda napadanja iz zasjede podsjećala na one scene u vesternima kad Indijanci mahnito jure na konjima odapinjući strijele na kauboje utaborene iza zaprežnih kola postavljenih ukrug. Iako sam ga već jednom upozorio da nisam bio urednik Araličinih knjiga “Ambra” i “Fukara”, nego samo lektor, on i dalje uporno ponavlja tu svoju laž. A čitatelji Jutarnjeg lista koji su pročitali opsežni tekst Tomislava Čadeža o Araličinoj novoj knjizi i sami znaju da to nije bio - hvalospjev. Uspoređujući pak Araličine i moje godine s biblijskim godinama našeg pokojnog barda Dragutina Tadijanovića, našeg dragog Tadije, Jergović se zapravo ruga starosti. Uostalom, mene je u jednom intervjuu okrstio “onom ostarjelom mrcinom od Zlatka Crnkovića”. A samo se slaboumnik može rugati starosti. Ako doista ne želi doživjeti starost, najbolje će biti da se na vrijeme ubije, kao što je svojedobno savjetovao svom nesretnom kolegi Katunariću. Na kraju, zahvaljujem Miljenku Jergoviću na besplatnoj reklami za moju knjigu “Carske mrvice”, u kojoj ima i kojekakvih drugih tekstova, možda i zanimljivijih od onih koje sam posvetio liku i djelu razmaženog derišta kojem nikad nije dosta medijske pažnje.