Renato BaretićZnate li za ijednu naciju na svijetu koja bi na slobodnim i demokratskim izborima, umjesto kultiviranoga građanina, umjetnika i znanstvenika, ujedno i prisebnog sveučilišnog profesora, za predsjednika svoje države radije izabrala tipa koji – da mu ne nabrajamo odmah na početku sve ostale karakteristike – ima na stotine kaznenih prijava i tužbi koje nikad neće biti riješene ako dođe na vlast? Drugim riječima, postoji li danas na ovom planetu ijedan narod kojega znanje, talent i pristojnost pozitivno fasciniraju manje nego dvjesto tužbi za koruptivne radnje? Ako znate za neku toliko debilnu naciju, onda vjerojatno i znate što je čeka: događanje naroda, centralizacija vlasti na jednoj jedinoj kućnoj adresi, uspješni i neuspješni pokušaji fizičke likvidacije političkih protivnika, metastaziranje legalizirane mafije, sukobi sa svim susjedima, sukobi s Europom, trvenja s ostatkom svijeta, rat prvi, rat drugi, rat treći, izolacija, vize, bombardiranje dojučerašnjih zapadnih saveznika, gubitak petine državnog teritorija... Kopčate o čemu vam pričam, zar ne? O Srbiji s početka devedesetih, naravno, o vremenu u kojem je Ivan Đurić (pamti li još itko tog razboritog, urednog, staloženog povjesničara, jednog od vodećih europskih bizantologa, čovjeka premladog da bude onako potpuno sijed?) bio jedina izborna protuteža Slobodanu Miloševiću... Obojica su danas mrtvi i sad više nema među njima nikakve razlike, osim te što je izborni pobjednik Milošević svojem narodu donio milijun puta više štete nego što bi mu je gubitnik Đurić ikad mogao napraviti.

ROĐEN U PROVINCIJSKOJ PRIPIZDINI, ODRASTAO UZ RELIGIOZNU MAJKU, mladi se Slobodan sa studentskim kreditom zaputio u metropolu svih Srba. Kao većina studenata iz provincije, uzdržavao se povremenim poslovima, mahom fizičkim. Tijekom studija upoznao se s budućom suprugom Mirjanom, iz poznate i utjecajne komunističke obitelji. Nedugo nakon diplome započinje njegov politički uspon – prvo je bio u privredi (direktor Tehnogasa i Beobanke), da bi na kraju ipak otišao u politiku: isprva kao predsjednik općinskoga komiteta SK beogradske općine Stari Grad, a uskoro i kao predsjednik Gradskoga komiteta, te član Predsjedništva CK Saveza komunista Srbije. Takav nagli uspon do jučer nepoznatoga i bezličnoga partijskoga kadra ne bi bio moguć bez jake potpore tada najmoćnijeg srbijanskog komunista, Ivana Stambolića, koji ga je za nekoliko godina instalirao i na mjesto predsjednika SK Srbije. A onda je počelo...

VOJNIK PARTIJE ODREKAO SE SVOGA MENTORA I ODJEDNOM SE PROMETNUO U ZAGRIŽENOG NACIONALISTA, umjesto “Kapitala” i “Komunističkog manifesta” anonimni aparatčik preko noći se prometnuo u populističkog propovjednika svetosavlja i sličnih ispraznih brljavljenja sklepanih sa štapa socijalizma i kanapa kosovskog mita. Mnogi su ga odjednom zavoljeli, jer je nudio brze i energične, beskompromisne poteze. Tom “olako obećanom brzinom” (kako ju je na vrijeme pokušao identificirati Dragiša Pavlović, prvi iz plejade pokojnika na Miloševićevoj stazi smrti) osvojio je mase, dao im nadu u jednostavna rješenja i nedvojbena objašnjenja. Nije bio od previše riječi, djelovanje mu je bilo preče. S tvrde ljevice lako se prešaltao na kurentnu, još tvrđu desnicu, pa onda i osnovao novu stranku s, ni manje ni više - socijalističkim predznakom. Nemilosrdan prema nekolicini ljubomornih i neposlušnih ultranacionalista (kojima je ugrabio devet desetina manevarskog prostora, on, “socijalist”!), poveo je zemlju na put raspada i propasti, a svoju obitelj u neslućeno bogatstvo i bahatost. Svima je na svijetu uspio predstaviti sve Srbe kao sirov, divalj narod, bez imalo mozga, srca i sućuti. Okružio se kriminalcima najtežeg ranga, lašcima najvećega kalibra i podmićenicima najjadnije kategorije. Ispirao je mozgove svojih podanika banalnim parolama, od “Niko ne sme da bije ovaj narod”, preko “Ne čujem dobro, ali želim da vam kažem...”, do “Možda ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo”. Baratao je u stanovitoj mjeri engleskim jezikom, ali i njemačkim – “Malo morgen!” jedna je od najpoznatijih sentenci izgovorenih tim pomalo hrapavim glasom. Narod i on bili su navodno jedno, podržavali su ga neki umirovljeni sportski šampioni, ofucane estradne zvijezde i klinički mrtvi rokeri. Milijuni i milijuni dolara odlazili su za to vrijeme nedokazivim kanalima na njegove tajne račune u stranim bankama, stotine i stotine tisuća duševno i tjelesno osakaćenih rastjerane su u progonstva na sve strane, deseci i deseci tisuća ljudi ubijeni su, a sve samo zato da bi on mogao ostajati na vlasti i nadalje služiti svome narodu kao konj, orući za njega kao vol.

A ŠTO MU JE DOŠLO ZAUZVRAT, ŠTO MU JE BILO HVALA? Svi su ga se preko noći odrekli, uhapsili ga i sprašili u Nizozemsku, da tamo izigrava (dotad) najvećega klauna u haškoj sudnici i potom skonča svoj rodoljubni, čovjekoljubivi, socijalistički i bogobojazni život u mraku samice Scheveningena, dok mu je obitelj prisiljena u izbjeglištvu štedljivo grickati one, srećom na vrijeme sklonjene, milijune! “Pa izem ti takav narod i takvu zahvalnost!”, žali se Milošević, svakog dana iznova tijekom zadnje skoro četiri godine, Belzebubovu pomoćniku kraj kotla. Nema toga što on nije bio spreman učiniti za Srbe i srpstvo, deset je godina vodio Srbiju u prosperitet, obranio je i od ustaša i od mudžahedina i od balista i od NATO-pakta, a oni njemu tako. “Ako im toliko nisam valjao, ej, pa što onda nisu još onomad birali onu sedu univerzitetsku i belosvetsku protuvu, onog vizantološkog kukavelja na vatikanskovašingtonski daljinski upravljač, nabijem ga na rečnik francuskih nepravilnih glagola, da ga nabijem!” Tako je to, podsjećam još jednom, bilo u Srbiji, zemlji koja još ni danas nije uspjela uhvatiti dah nakon desetljeća Miloševićeva gušenja. Pih, pa tko im je kriv, sami su ga sebi izabrali i nanovo birali, reći ćete i – biti u pravu. Nama Hrvatima, normalno, nikad se ništa ni približno slično ne bi moglo dogoditi, nema šanse! Mi, uostalom, i nemamo takvih kandidata, mi smo drugačiji, vi spikin kroejša!