BRANKO IVANKOVIĆ IZBORNIK IRANA NAJVEĆI trenerski uspjeh postigao je kad je Iran 2006. odveo na Svjetsko prvenstvo u NjemačkojOdlukom Miroslava Blaževića da postane trener kineskog nogometnog prvoligaša Shanghai Shenhua nastavio se višegodišnji trend odlaska hrvatskih sportskih trenera u zemlje koje prije desetak godina nitko nije smatrao privlačnima, ni u sportskom ni u komercijalnom smislu. Međutim, sport, prvenstveno nogomet, postao je sve popularniji u svim zemljama svijeta, ulaže se sve veći novac, a ugled hrvatskog nogometa dovoljno je velik da bi treneri bili na cijeni u zemljama kao što su Libija, Ruanda, Saudijska Arabija, Irak, Gruzija, Armenija, Katar, Egipat, Iran. U razgovorima za Nacional pokušali smo doznati koji su bili razlozi njihova odlaska u te daleke i egzotične zemlje, koja su bila njihova očekivanja, kako su se snašli u zemljama različitih kultura i vjerskih uvjerenja te jesu li zadovoljili svoje ambicije, ali i ambicije ljudi koji su ih doveli.

Htjeli smo otkriti jesu li pridonijeli razvoju sporta, kako su bili prihvaćeni od običnih navijača te jesu li osjetili zavist ili ljubomoru trenera koji su zbog njih ostali bez unosnih ugovora i mogućnosti da se proslave u vlastitoj zemlji. Jedan od onih koji su imali možda najzanimljivije iskustvo je Ilija Lončarević, koji je nakon uspješnog rada u Osijeku, Interu iz Zaprešića i Dinamu odlučio otići u Libiju i pokušati od jedne nogometno anonimne sportske sredine stvoriti reprezentaciju koja će se kroz afričko prvenstvo probiti na najprestižnija nogometna natjecanja. “Vrlo je teško danas se prisjetiti kako sam točno otišao u Libiju, ali znam samo da je Al-Sadi Gadafi, ‘bog’ libijskog nogometa, želio da trener libijske nogometne reprezentacije bude Hrvat. On je dobio moj životopis i odlučio da bih ja mogao doći i biti izbornik Libije. U Libiju sam došao sam, bez menadžera, savjetnika, prevoditelja i vrlo brzo postigao dogovor. Na početku mi je bilo čudno jer sam morao raditi u uvjetima na koje nisam navikao, sve sam morao raditi od početka, a morao sam stvoriti i kult reprezentacije koja nije imala nikakvih nogometnih uspjeha”, rekao je Lončarević. Jedina želja čelnika libijskog saveza bila je da se Lončarević sa svojim suradnicima izbori za nastup na Afričkom prvenstvu na kojem Libija nije bila od 1982.

“U kakvoj sam situaciji bio, najbolje pokazuje podatak da su mi na prvo okupljanje reprezentacije došla samo dva igrača. Kasnije sam uspio postići dogovor s igračima i do kraja mog mandata nikad više nisam imao problema s igračkim kadrom”, rekao je Lončarević. Libiju je odveo na Afrički kup nacija gdje je u skupini s Obalom Bjelokosti, Egiptom i Marokom uspio osvojiti prvi bod u povijesti Libije. Lončarević tijekom boravka u Libiji nije imao nikakvih problema s građanstvom, igračima, a o situaciji u Libiji kaže: “Pokušao sam se prilagoditi koliko god sam mogao i nikad nisam naišao ni na kakav problem. Naravno, bilo je onih koji su mi zavidjeli jer ipak sam ja imao primanja koja su za tu zemlju velika, pa su neki smatrali da ne zalužujem toliko novca, ali nakon nastupa na Afričkom kupu nacija i moji najžešći kritičari morali su priznati da sam napravio dobar posao. Moram spomenuti da su bila zanimljiva i putovanja s reprezentacijom, kad smo teretnim avionom išli na utakmice u gostima i bez obzira na neudobnost prijevoza nakon nekog vremena shvatio sam da je to najsigurnije i najpouzdanije prijevozno sredstvo u Libiji.”

BRANKO IVANKOVIĆ u kampu iranske reprezentacije tijekom posjeta kontroverznog iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, velikog ljubitelja nogometaBranko Ivanković poznato je trenersko ime u hrvatskom nogometu, a unatoč svim uspjesima s Dinamom, Varteksom i Rijekom sigurno najznačajnije i najvažnije u njegovoj trenerskoj karijeri jest to što se kao izbornik s Iranom uspio izboriti za nastup na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj 2006. “Velike su razlike između Hrvatske i Irana. Iranci su Perzijanci i oni su izrazito ponosni na svoju zemlju i svoje običaje. Oni imaju tradiciju ljubaznosti prema strancima i zato je zaista bilo nezaboravno iskustvo raditi u Iranu. Iranci su ‘ulični igrači’ s posebnim talentom, ali prekasno počinju treninzima i nema nikoga tko bi se bavio radom s djecom i mlađim uzrastima”, kaže Ivanković. S Iranom je postigao velik uspjeh plasiravši se na Svjetko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, što mu je omogućilo poseban status u Teheranu. “Koliko je nogomet popularan u Iranu, pokazuje to što su o nekim našim porazima raspravljali i na sjednicama iranske vlade. Oni su zaljubljeni u svoje nogometne zvijezde, nogomet im je strast i za reprezentaciju igraju ozlijeđeni, napuštaju klubove i nije ih briga za sankcije, jer Iran je za njih svetinja. Oni ne poznaju druge oblike zabave, nema izlazaka u noćne klubove, nema alkohola, nema ljubavi muškarca i žene na ulicama i logično je da je nogomet najveća satisfakcija. Kad su bile utakmice reprezentacije, na stadionu se znalo okupiti i do 100.000 ljudi, a čak 7 milijuna Iranca na ulicama Teherana proslavilo je plasman Irana na SP”, rekao je Ivanković.

Posebno iskustvo imao je i poznati nogometni trener Ivo Šušak koji je nakon rada u Osijeku, Dinamu, Zagrebu, Mariboru i izborničke funkcije mlade hrvatske nogometne reprezentacije odlučio otići u Gruziju i postati trener najpoznatijeg gruzijskog nogometnog kluba, Dinama iz Tbilisija. “Kad sam odlazio u Gruziju, nisam imao nikakvu predodžbu o toj zemlji, za mene je sve to bila Rusija. Čelnici njihova saveza bili su uporni i odlučio sam prihvatiti poziv i vidjeti što mi nude i koliko im mogu pomoći. Otišao sam na Cipar gdje se pripremala momčad za predstojeće prvenstvo i ondje sam shvatio da im je stalo da dođem i prihvatio njihovu ponudu. Kad sam prvi put sletio u Gruziju, pred avion je na aerodrom došao crni Mercedesov džip koji nas je odvezao do hotela. Put od aerodroma do hotela je nešto najstrašnije što sam doživio u svojoj karijeri. Bio je mrkli mrak, nijedna svjetiljka na ulici nije radila, a jad i siromaštvo okruživali su nas dok smo se približavali hotelu Sheraton. Centar grada je posebna priča i čovjek, kad vidi takve razlike u samo nekoliko minuta, ne može shvatiti kako je moguće da na jednom kraju bude potpuna neimaština, a na drugom kraju grada blještavilo i luksuz ”, rekao je Šušak.

“S Tbilisijem sam osvojio drugo mjesto u gruzijskom prvenstvu i vlasnici kluba bili su izrazito zadovoljni mojim radom. Nakon prvenstva gruzijsku reprezentaciju čekale su kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo, pa se pojavila ideja da bih upravo ja mogao preuzeti izborničku funkciju. Iako su mi mediji bili naklonjeni, nisam baš bio oduševljen tom idejom i nisam se htio u to upustiti prenaglo i bez savjetovanja sa svojim gazdom Badrijem Patarkatsishvilijem. Kad je on rekao da mi dopušta da preuzmem reprezentaciju, rekao sam da ću pomoći. Problem je bio što sam reprezentaciju morao preuzeti prije utakmice s Rusijom, koja je za Gruziju bila od posebne važnosti. Sva sreća, Gruzija je pobijedila Rusiju i ja sam u trenutku postao njihov nacionalni heroj. Grad je bio blokiran, cijeli Tbilisi je bio na ulicama i ja nisam vjerovao da je moguće da jedna utakmica ili pobjeda može donijeti toliko euforije. Tek nekoliko dana poslije došla mi je na pamet misao što bi bilo da sam izgubio i kako bi Gruzijci gledali na mene i činjenicu da sam pristao biti izbornik u samo dvije utakmice”, rekao je Šušak. Koliko je bio uspješan u Gruziji, najbolje pokazuju dva ordena koja je dobio za sportske uspjehe i činjenica da su u Gruziji napravili dva konjaka s njegovim slikama njemu u čast. Bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Mirko Jozić radio je u Čileu, Meknja siku, Saudijskoj Arabiji, Argentini, Portugalu i svugdje postizao dobre rezultate.

IVO ŠUŠAK IZBORNIK GRUZIJE ŠUŠAK JE s Tbilisijem osvojo drugo mjesto u prvenstvu a za svoje uspjehe je dobio dva ordena“Čile je poseban priča u mom životu i Colo Colo je klub koji će za mene imati posebno mjesto u mojoj trenerskoj karijeri. Zemlja u kojoj su svi ludi za nogome tom jednostavno vam ne dopušta da budete pro sječni, morate biti najbolji kako bi vas prihvatili i cijenili. Sva sreća, s Colo Colom imao sam odlič ne rezultate i ljudi su me prihvatili. Za sve njih bio sam Mirko”, rekao je Jozić. Zanimljiva je bila nje gova uloga u Čileu kad je na sastanku s tadašnjim čileansnkim predsjednikom Eduardom Freyom i prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom bio posrednik koji je Freya nagovorio da 1994. otvori velepo slanstvo Čilea u Hrvatskoj. Nakon Čilea Jozić odlazi u Meksiko, gdje trenira Club Americu, a 1996. godine preuzima kra ljevski klub Al-Hilal, jedan od najbogatijih klubova u Saudijskoj Arabiji. “U Saudijskoj Arabiji je specifična situacija, zanima ih samo prvo mjesto. Meni je najveći problem bilo to što su se oni molili čak pet puta dnevno i nisam mogao odra diti ni jedan pošteni trening. Imao sam odlične uvjete za rad, odlične uvjete imala je i moja obitelj, ali vrlo teško bilo mi je pri hvatiti njihov način života i razmišlja nja. Imali su specifičnu prehra nu, postili su i po nekoliko dana, molitva i vjera su im iznad svega i u takvim uvjetima bilo je goto vo nemoguće raditi.

Oni ne spavaju nekoliko noći jer se mole i onda na treninge dolaze iscrpljeni, nemoć ni i bez ikakve volje za trenira nje. Poslije sam ih uspio natjerati da prihvate neke moje principe rada i to je rezultiralo osva janjem Azijskog kupa pred 100.000 ljudi u Osaki u Japa nu. Njihov je najveći pro blem što im je mladost nei življena, žene nemaju nika kva prava i to je jedan potpuno drukčiji način života." Željko Zovko, nekadašnji rukome taš Medveščaka i njemačkog Wallaua, koji je dugi niz godina radio u Njemač koj, kao jedan od zanimljivijih poslo va u svom životu navodi treniranje katarskog Al Saada. “U Katar sam došao po peporuci, ali to uglavnom i ide tako, po preporuci, lobiranjem ili putem poznanstva. Poziv iz Katara sam prihvatio jer volim izazove, a Al Saad je jedan od njihovih najeminentnijih i najbo ljih rukometnih klubova. U Kataru izra zito cijene Hrvatsku kao sportsku naciju i dive se našim rezultatima i sportašima. Ondje je jedan potpuno drukčiji način razmišljanja i rada, oni su dobro plaće ni, a uvjete imaju kao u najboljim europ skim klubovima. Ipak, kad vam kažem da je na treninge dolazilo samo šest igra ča, da su nekad na tening došla samo četiri igrača, jasno je da nisu baš navikli na rad i treniranje. Ipak, uspjeli smo osvojiti Azijsku ligu prvaka, što je velik uspjeh jer je to najznačajnije rukometno natjecanje u Aziji”, rekao je Zovko.

Željko Pavličević jedini je hrvatski trener koji među osvojenim trofejima ima dvije klupske titule prvaka Europe. Prvu je titulu osvojio 1986. sa Cibonom, drugu je proslavio sa splitskim klubom POP 84 današnji Split). “Od 2003. do 2007. bio sam izbornik Japana i pripremao selekciju za Svjetsko prvenstvo 2006. kojeg su Japanci bili domaćini. Nakon prelijepih gotovo pet godina mislim da mogu reći kako sam Japancima izmijenio svijest, poglede na košarku i to me čini sretnim. To što smo pružili dostojan otpor na smotri najboljih reprezentacija svijeta je kao da smo osvojili medalju”, za Nacional je rekao Pavličević koji je gotovo punih pet godina bio stanovnik glavnog japanskog grada Tokija. Na pitanje što je najveći luksuz u Tokiju Pavličević nam je odgovorio: “Stan. Meni je japanski savez osigurao stan od 80 kvadrata u rezidencijalnoj četvrti. Cijena najma tog stana je oko 7000 američkih dolara. Režije, hrana i ostali troškovi nisu uračunati. I još nešto. U Tokiju automobil mogu kupiti samo oni koji imaju dokaz da imaju osigurano parkirno mjesto, tako da je uobičajeno da se i najbolje plaćeni menadžeri voze vlakom koji je najbrže prijevozno sredstvo koje je dovedeno do savršenstva.”