Zoran FerićU Hrvatskoj se svi odjednom bore protiv korupcije, a čaša se prelila odavno. U božićnoj poruci i kardinal Bozanić osobito se osvrnuo upravo na korupciju: "U društvima i sustavima opterećenima korupcijom gazi se prije svega ljudsko dostojanstvo, kako onoga tko potkupljuje, tako i onoga koji je potkupljen, a ponajviše onih koji u sjeni tih prljavih poslova ostaju zakinuti za svoja pripadajuća prava. Novac, privilegij, promaknuća preniska su cijena za koju se prodaje poštenje, dobar glas, mirna savjest. U takvom ozračju jedino mjerilo međuljudskih odnosa postaju novac, društvena moć, nezakonito stečen status. Najveće žrtve takvoga stanja upravo su najsiromašniji koji poput Marije i Josipa bivaju stjerani na marginu. Korupcija je stoga veliki grijeh protiv slabih i nemoćnih."

Teško je ne složiti se s tom dijagnozom i ne poželjeti svim strukturama da se uspješno nose s tim raširenim podzemnim aktivnostima, ma koliko se ta borba i ta moderna antikorupcijska koalicija činila zakašnjelom. Međutim, božićne poruke su uvijek lijepe i optimistične i takve trebaju biti, to je takav žanr. Kao što su i božićne priče ili filmovi mahom optimistični i afirmiraju dobro u čovjeku. Nije zgorega jednom u godini pogledati i pročitati nešto takvo.
Stvarni svijet je ipak nešto drugo. Poslije prvoga kruga predsjedničkih izbora vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj postavio se prilično neutralno, smatrajući da ni jedan od kandidata koji su ušli u drugi krug ne zaslužuje crkvenu podršku. U Glasu koncila obojicu povezuju s nevidljivom "hobotnicom" koja dovodi u pitanje i zdrav razum birača. Da je ostalo tako, bio bi to razumljiv i principijelan stav kojemu se ne bi ništa moglo prigovoriti. Ali samo desetak dana nakon onakve kardinalove božićne poruke, u kojoj se s pravom obrušio na korupciju kao najpogubniju društvenu pošast, taj je isti kardinal primio predsjedničkog kandidata Milana Bandića i tako javno obznanio koga će crkva podržati u drugome krugu. Odličan poznavatelj prilika na Kaptolu, Darko Pavičić u tekstu "Kaptolsko 'zlatno tele'" piše kako je mišljenje da ni jedan kandidat nije prihvatljiv crkvi "toliko šokiralo moćne kaptolske kuloare da su pritisnuli kardinala Bozanića da u roku odmah ugosti u svome domu njima miloga Milana Bandića (čitaj: s kojim godinama rade dobar biznis), što je ovaj protegnuo na čak dva sata čavrljanja o svemu i svačemu i tako na simboličan način objavio 'urbi & orbi', kleru i puku za koga da glasuju. Da su doista ta dva sata bila pravi okidač za erupciju crkvene podrške Bandiću, posvjedočio je već sljedeće jutro mons. Vladimir Stanković, bivši Bozanićev generalni vikar i Kuharićev 'ministar vanjskih poslova', na misi u katedrali, poručivši vjernicima da glasaju isključivo za onoga koji vjeruje u Isusovo ime. Kasnije je išlo samo..."
Već se dugo govori upravo o tim odličnim poslovnim vezama gradonačelnika i crkvenih struktura, pa se ova nelogična podrška crkvenoga vrha bivšem razvedenom komunistu i donedavnom socijaldemokratu, čiju stranku uporno demoniziraju kao komunjarsku već dvadeset godina, može sasvim lijepo sagledati upravo iz s aspekta materijalne koristi. Crkva je u Hrvata podržala kandidata ne zbog njegove vjere, nego zbog poslovnih odnosa. Time se kaptolski velikodostojnici ne pokazuju kao pastiri, nego kao trgovci, ne kao dušobrižnici, nego kao biznismeni. Dakako, biti poslovan čovjek u principu nije ništa loše, ako se pri tome ne praviš da to nisi i da te zanimaju drugačije vrijednosti. Za taj tip lažnoga predstavljanja postoji ime: to je licemjerje, kao što i za prodaju javne podrške za novac ili usluge isto tako postoji jako moderno ime: korupcija. Budući da Katolička crkva ima dosta dugu tradiciju prodavanja onoga što se inače ne prodaje, kao što su primjerice oprosti grijeha, izvjesna je praksa možda naslijeđena iz tih mračnih vremena. Ako je točno ono o čemu bruje i vjernici i svećenici već dugo, upravo se dogodilo jedno skandalozno prodavanje oprosta za neke prošle grijehe, jer je Bandiću uz kojega se u javnosti stalno povezuju afere crkva oprostila i dugu komunističku prošlost i nekršćanski život.

No Biblija je velikodušna knjiga i u njoj postoji priča o razmetnome sinu kojega je otac prihvatio, kao što je u ovome slučaju kardinal prihvatio nekoga tko se ne može podičiti uzornim vjerničkim životom, ali se, eto, pokajao. Vjera je prilično praktična stvar jer se ugnijezdila u srcu i u mozgu i ne postoji taj rendgen i taj ultrazvuk koji bi mogli utvrditi voli li netko Isusa ili ne voli, kao što se nije moglo utvrditi voli li Tita ili ne voli. Međutim, kampanja je za nama, i sada će odjednom sa svih strana zaredati oprosti za "malo jaču" retoriku i sve će se postupno vratiti u normalu. Ipak, šteta koja je neprincipijelnom prodajom indulgencije učinjena Katoličkoj crkvi, a onda i svim vjernicima i građanima ove zemlje, itekako ostaje. Kardinal Bozanić se odjednom našao uz Tomislava Merčepa, kojega godinama povezuju s ozbiljnim ratnim zločinom, ali je neugodan svjedok pa ga Vlada zasad ostavlja na miru, kardinal Bozanić svojom se podrškom svrstao uz Branimira Glavaša, odbjeglog ratnog zločinca, i to u situaciji kad se Katoličkoj crkvi predbacuje da se više bavi svojim poslovnim interesima nego vjerskim stvarima i da je i vjera samih crkvenih velikodostojnika više deklarativna nego istinska. Takva deklarativna vjera u nas se sve više pretvara u neukusne građevine i moralno sumnjivu zakulisnu trgovinu, a novi Kaptol, koji niče na Ksaverskoj cesti, pretvara se u simbol svega onoga što u Katoličkoj crkvi ne valja: gramzivosti, licemjerja, sklonosti kiču, oholosti, želje za vlašću, raskoši neprimjerene zemlji s ekonomskim problemima. Podrška Bandiću moralni je salto mortale Katoličke crkve i potvrda teze da bi korupciju hitno trebalo istjerati i iz biskupskih palača.