PREDSJEDNIK U PELENAMA Milica i Ante Josipović s malim Ivom u Zagrebu gdje se rodio 1957."Nikada nisam bio za revoluciju. Uvijek sam bio sklon evoluciji i promišljenim koracima. Uvijek sam se trudio stati na tvrdo tlo i ne upasti u živo blato. Ja jesam ljevičar, ali nisam jarko crven i sklon ideološkim podjelama, a to potvrđuje širok i raznolik krug ljudi s kojima se družim", komentirao je Ivo Josipović u subotu popodne, 24 sata prije nego što je izabran za trećeg predsjednik Republike Hrvatske, najčešće napade.

Josipović potječe iz partizanske obitelji i u razgovorima objašnjava da je oduvijek blizak ljevici, socijaldemokraciji i ideji socijalne pravde. U SK ušao je 1980., neposredno nakon Titove smrti, kad se učlanjivalo sve više ljudi koji su željeli društvene promjene. Na pitanje sjeća li se svog prvog susreta s Račanom, hrvatski predsjednik odgovara niječno: "Moj otac i Ivica Račan godinama su se družili i u mladosti sam ga tako često susretao. Tijekom 80-ih postali smo bliski. Iako nisam imao važan položaj u partijskoj hijerarhiji, često smo razgovarali o političkim i društvenim temama. On je znao da sam pravnik i zato mi je u doba uvođenja višestrančja ponudio pisanje stranačkog statuta i rad na transformaciji SKH u SDP", objasnio je Josipović. Potom se povukao iz stranačkog života i angažirao samo kad su esdepeovci tražili pravne savjete. Kad su se 1994. u SDP-u sukobili račanovci i zagovornici ujedinjenja ljevice, posebno SDP-a i Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH) Mike Tripala, Josipović se našao na strani nezadovoljnika Račanovom politikom. Svoj odlazak iz SDP-a objašnjava nezadovoljstvom zbog propuštenog ujedinjenja ljevice, ali i profesionalnim razlozima - u to vrijeme je dovršavao doktorsku disertaciju i pisao knjigu. Unatoč odlasku iz SDP-a i neslaganju s tadašnjom politikom SDP-a, Račan i Josipović ostali su kućni prijatelji.

Kad je 2000. Račan postao premijer, često je tražio Josipovićeve pravne savjete. Potom je 2002. ostavku podnio ministar pravosuđa Stipe Ivanišević i Račan je Ivi Josipoviću ponudio taj položaj. Josipović je smatrao je da je vladajuća koalicija slaba i nesposobna provesti potrebne reforme, a i isteklo joj je pola mandata. Zato se zahvalio na ponudi, a ministrica je postala Ingrid Antičević-Marinović.
Međutim, 2003. nije odbio Račanov poziv da se kao nestranačka osoba na SDP-ovoj listi kandidira na parlamentarnim izborima i tako je postao saborski zastupnik. Iako nije potpisao pristupnicu, četiri je godine bio potpredsjednik SDP-ova zastupničkog kluba, a ističe da je za njegov status bio zaslužan bivši predsjednik Socijaldemokratske partije:

"Račan je bio velik političar, ali i širokogrudna osoba. Dokazao je braneći nas nestranačke ljude od optužbi onih koji su smatrali da važne položaje smiju dobiti samo članovi SDP-a", prisjetio se Josipović prijateljstva s Račanom. Ako je stariji Račan uveo Josipovića u politiku, zasluge za njegov ulazak u predsjedničku utrku uvelike pripadaju Ivanu Račanu. Samo nekolicina u samom vrhm SDP-a zna da je Ivan Račan ključna osoba koja je u kasnu jesen 2008. inicirala predsjedničku kandidaturu Ive Josipovića. U to vrijeme nitko nije predlagao Josipovića, a neformalna lista kandidata bila je prilično malena i svodila se više-manje na Nevena Mimicu, kojega je zagovarao Zoran Milanović. U nekim intervjuima Josipović je isticao da je odluku o izlasku na predsjedničke izbore donio potpuno samostalno, ali čini se da početkom studenoga 2008. ni on, a ni Milanović nisu znali tko će biti kandidat SDP-a.

Prijelomni trenutak - kako se u nedavnom razgovoru za Nacional prisjetio Ivan Račan - bila je parlamentarna rasprava o odnosima Republike Hrvatske i Haaškog suda u studenome 2008. U svađi vladajuće koalicije i oporbea disonantan je bio jedino istup Ive Josipovića. Kao vodeći međunarodnopravni ekspert u SDP-u zagovarao je svojevrsnu ekvidistancu glede odgovornosti hrvatske politike za loše odnose s Haagom. Istaknuo je da je za aktualnu situaciju odgovorna vlada Ive Sanadera, ali i da dio odgovornosti pripada Račanovoj vladi. I dok je podjela odgovornosti izazvala šok među ljevičarskim zastupnicima, mlađi sin Ivice Račana doživio ju je kao znak Josipovićevih državničkih sposobnosti. Iste večeri Ivan Račan ga je nazvao i čestitao mu na nastupu.

IVO JOSIPOVIĆ s Ivanom Račanom koji je prvi uočio njegov potencijal kao predsjedničkog kandidataPoslije nekoliko dana Ivan Račan se u sjedištu SDP-a na Iblerovu trgu sastao sa Zoranom Milanovićem. Trebao je to biti još jedan njihov uobičajeni susret na kojem raspravljaju o političkoj situaciji, ali mladi Račan je došao s idejom o Josipoviću i rekao Milanoviću da SDP nema osobu koja bi u većoj mjeri mogla ujediniti biračko tijelo. Predsjednik SDP-a tada je još vjerovao da Mimica ima šanse postati kvalitetan kandidat i Račanov ga je prijedlog jako iznenadio. Nije odbacio tu ideju, no bio je skeptičan. Potom se Ivan Račan sastao i s Josipovićem i predložio mu da se kandidira. Josipović je bio iznenađen i odgovorio je da mora razmisliti. Onda je počela medijska operacija kojom se željelo provjeriti može li Josipović dobiti potporu javnosti. Informacija o tome da Josipović razmišlja o ulasku u predsjedničku utrku namjerno je plasirana kroz Večernji list, koji se uglavnom obraća tradicionalnoj publici i nije sklon socijaldemokratima. Uslijedile su pozitivne reakcije, kako u medijima, tako i unutar SDP-a, gdje su brojni članovi stranke javno podržali Josipovićevu nominaciju, a situaciju je olakšao i odustanak Nevena Mimice. Već je na SDP-ovu božićnom domjenku 2008. Josipović bio glavna zvijezda tog skupa. Tada je i Milanović podržao njegovu kandidaturu, uz napomenu da će za predsjedničkog kandidata izabrati onoga tko bude najbolje stajao u anketama.

Uslijedili su Josipovićevi intervjui u raznim novinama i kako su ostali potencijalni SDP-ovi kandidati - Ljubo Jurčić, Zlatko Komadina i Milan Bandić - odugovlačili s odlukom o objavljivanju kandidature, već početkom proljeća 2009. bilo je jasno tko je SDP-ov favorit. Milanović je i unutar stranke počeo snažno lobirati za Josipovića, a onda je uslijedila odluka da kandidata neće izabrati 103 člana Glavnog odbora nego 30.000 registriranih članova SDP-a. Tako je nekadašnji "dečko s Medveščaka" u srpnju 2009. postao predsjednički kandidat.

Ivo Josipović rođen je 1957. i djetinjstvo je proveo u Laginjinoj ulici, a poslije se obitelj preselila na Medveščak, gdje i danas žive njegovi roditelji Ante i Milica. Pohađao je osnovnu školu u Varšavskoj u kojoj je predavala njegova majka, a između 1972. i 1976. bio je učenik Prve gimnazije (kasnije preimenovane u Centar za uprvu i pravosuđe) u zgradi današnjeg Muzeja Mimara. Glazbom se počeo baviti još u osnovnoj školi i nakon desetogodišnjeg pohađanja glazbene škole "Pavao Markovac" 1977. se upisao na Muzičku akademiju. Prethodne godine počeo je studirati i na zagrebačkom Pravnom fakultetu, gdje se upisao kao drugi po broju bodova. Ivo Josipović je bio odličan student i dobitnik Rektorove nagrade, a uređivao je i fakultetsko glasilo Pravnik. Diplomirao je 1980., položio pravosudni ispit i kraće razdoblje radio kao sudski pripravnik. Godine 1990. zaposlio se kao asistent profesora Davora Krapca na Katedri za kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu.

Godine 1984. je magistrirao i otišao služiti vojsku u Beograd, gdje je nakon završene obuke prekomandiran u Generalštab JNA. U to vrijeme već je bio član SK. Nakon vojske se vratio u Zagreb, nastavio raditi na fakultetu, doktorirao 1994. i postao profesor kaznenog procesnog prava i međunarodnog kaznenog prava. Josipović je 1992. postao tajnik Odbora za pružanje pravne pomoći hrvatskim braniteljima. Odbor se bavio pronalaženjem hrvatskih vojnika i policajaca koji su se nalazili u logorima u Srbiji. Zajedno s današnjim ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem osiguravao je hranu, lijekove i pravnu pomoć za zarobljene branitelje. Josipović je i privatno prijatelj sa Šimonovićem, koji je 90-ih bio jedan od vodećih hrvatskih diplomata. Na Šimonovićevu inicijativu, tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić 1994. je imenovao Josipovića promatračem hrvatske vlade pri Haaškom tribunalu, a 1997. je predvodio stručni tim koji je dobio spor protiv haaškog tužiteljstva, koje je htjelo izdati subpoenu i natjerati ministra obrane Gojka Šuška da dostavi ratnu dokumentaciju. Osim toga, Josipović je autor Ustavnog zakona o suradnji Hrvatske i ICTY-ja, a sa Šimonovićem 2000. je organizirao ekipu koja je sastavila tužbu Hrvatske protiv Srbije zbog genocida. Josipović za sebe voli reći da je oduvijek društveno angažiran i da se još 80-ih kretao u raznim forumima kulturnog života u Zagrebu. Usporedo s karijerom pravnika i političara profesionalno se bavio i glazbom. Na Muzičkoj akademiji 1983. završio je kompoziciju. Između 1987. i 1997. ondje je predavao harmoniju, a između 1987. i 2000. bio je i glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Na toj dužnosti posebno se angažirao na donošenju zakona prema kojima ugostitelji moraju plaćati puštanje glazbe u svojim lokalima. Kao skladatelj dobitnik je dviju nagrada Porin za ozbiljnu glazbu. Iako preferira klasičnu glazbu, Josipović sluša i rock, voli Red Hot Chilli Peppers, Rolling Stonese i pokojnog reggae pjevača Boba Marleyja.

IVO JOSIPOVIĆ s roditeljima i sestrom na dodjeli diplome Pravnog fakulteta u Zagrebu 1980Već 20 godina u braku je sa suprugom Tatjanom, također profesoricom Pravnog fakulteta u Zagrebu. Upoznali su se kao asistenti i vjenčali potkraj 80-ih. Godine 1991. rodila im se kći Lana, danas gimnazijalka. Ivo Josipović ne voli iznositi pojedinosti o privatnom životu, tako da u kampanji nije nastupao s kćeri i ona se u javnosti prvi put pojavila kad su objavljeni izborni rezultati. Njegovi znanci tvrde da među političarima ima jako malo dobrih prijatelja, od kojih je najpoznatiji Mirando Mrsić, SDP-ov zastupnik i šef njegova izbornog stožera. Drugi je Zlatko Gareljić, bivši gradonačelnik Makarske, koji je jedan od kandidata za položaj savjetnika za vojna pitanja. Marina Marinović, zagrebačka poduzetnica rođena u Makarskoj, također spada među bliske Josipovićeve prijatelje. Upoznali su se 1997., kad joj je on kao tadašnji glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja pomogao da se dodjela nagrade Porin održava u Makarskoj. Otad su kućni prijatelji, a povezuje ih hobi hrvatskog predsjednika - kartanje bele, trešete i briškule. Njih dvoje su česti partneri, a nekoliko puta nastupali su na humanitarnim turnirima u beli. Marina Marinović kaže da ju Josipović godinama podsjeća kako su zbog njezina propusta izgubili od hadezeovaca Stjepana Fiolića i Franje Arapovića.

Kad je vidjela da će se kandidirati, Marina Marinović je na Facebooku otvorila stranicu "Josipović za predsjednika", koju je poslije vodio Ivan Račan. Ona je organizirala i domaće glazbenike, TBF, repera Shortyaj, Damira Urbana i druge rockere, koji su snimili spot podrške i angažirali se na pridobivanju mlađih glasača. Josipović je dobar prijatelj i s Miroslavom Lilićem, nekadašnjim voditeljem Dnevnika i urednikom Televizije Zagreb. Redovito dolazi na Lilićeva bračna slavlja, a prije nekoliko godina je u Siverić, Lilićevo rodno selo, doveo Gudački kvartet Rucner i poznatog američkog glazbenika Petera Soavu. Svjedoci tvrde da to bio jedinstven koncert, na kojem su se u organizaciji Ive Josipovića miješali zvukovi violončela s meketom koza koje su pasle u blizini.