Nick HornbyNick Hornby, 52-godišnji engleski pisac, jedan je od najuspješnijih autora današnjice. Njegove knjige prodane su u više od 5 milijuna primjeraka, u hrvatskom prijevodu objavljene su “Sve zbog jednog dječaka”, “Kako biti dobar”, “Duži put do dna”, skup kratkih priča “Razgovor s anđelom” i skup eseja o rock pjesmama “31 pjesma”. Njegove najuspješnije knjige doživjele su filmsku verziju, kao što su “Fever Pitch” s Colinom Firthom, “Sve zbog jednog dječaka” s Hughom Grantom i “Hi-Fi dućan snova” s Johnom Cusackom. Ove godine Hornby se ponovno predstavlja kroz film “An Education” koji se ovog tjedna počinje prikazivati u hrvatskim kinima pod naslovom “Sve o jednoj djevojci”.

Prvi put ne radi se o filmu nastalom prema njegovoj knjizi, nego je Hornby napisao scenarij koji se temelji na memoarima poznate britanske novinarke Lynn Barber. Radnja filma smještena je u šezdesete godine kad se 16-godišnja srednjoškolka Jenny (Carey Mulligan) zaljubljuje u dvostruko starijeg zavodnika Davida (Peter Sarsgaard), koji je uvodi u svijet glamura, ali ona uskoro posumnja da je on obični varalica. Film je dobio pohvalne kritike, a Carey Mulligan nominirana je za Zlatni globus za najbolju glumicu. Hornby je poznat, osim kao pisac, i kao ljubitelj glazbe, koja se kao tema provlači u većini njegovih knjiga, te kao veliki navijač nogometnog kluba Arsenal. U filmu “An Education” napravio je iznimku, rock glazbe ima manje, nogomet se ne spominje, ali se pozabavio nekim drugim zanimljivim pojedinostima, o čemu smo razgovarali u ekskluzivnom intervjuu za Nacional.

Jedna od producentica filma je njegova supruga Amanda Posey, s kojom Hornby ima dvoje djece te još jednog sina iz prvog braka.

NACIONAL: Film “An Education” nastao je prema memoarima novinarke Lynn Barber koja je poznata po svojim intervjuima. Je li i vas intervjuirala?

- Htjela je, ali sam je odbio. Nikad nisam vidio ništa privlačno u njezinim intervjuima i portretima poznatih osoba. U svojim tekstovima najčešće je uništavala osobe o kojima je pisala. Svatko tko pristane na intervju s njom misli da će upravo on biti prva osoba koju će Lynn Barber prikazati u dobrom svjetlu. No to se ne događa. Ona zna biti zlobna, ali i vrlo uglađena. Upoznali smo se uoči početka snimanja i doista sam uživao u njezinu društvu, u razgovorima s njom. Ali nisam se dao navući na intervju.

NACIONAL: Što je onda privlačno u njezinim memoarima?

- Priča je dobra, likovi su zanimljivi, osjetio sam duboku povezanost s njezinom pričom. Odnosi između periferije i centra grada velika su priča u pop kulturi XX. stoljeća. Ja sam odrastao na periferiji i znam što mi je značio grad. Tu je i priča o glazbi iz tog vremena, glazbi Beatlesa, koja je povezivala nekoga tko nije živio u Londonu sa svjetskim glazbenim trendovima u Britaniji i Americi. Taj razmak, ta želja da se prevlada razmak između periferije i grada, to je za mene velika priča. Ista priča mogla bi se prenijeti na Ameriku, na odnos New Jerseya i New Yorka. Ljudi iz New Jerseyja željeli su doći u New York, ali nisu znali kako mu prići. To je priča o odrastanju i želji da se bude ondje gdje se nešto događa. Mislim da se to meni i vama upravo događa, željeli smo biti gdje smo sada, željeli smo upoznati ljude koji razmišljaju na isti način, željeli smo raditi i još uvijek želimo ono što nam se sviđa. Mnogi mladi ljudi će se stoga prepoznati u likovima iz filma “An Education”.

NACIONAL: Kako je bilo prvi put pisati scenarij koji nije baziran na nekoj od vaših knjiga?

'SVE ZBOG JEDNOG DJEČAKA' Roman o neobičnom prijateljstvu odraslog egocentrika i neshvaćenog dječaka pretočen je u uspješan film s Hughom Grantom- Kad sam pisao filmski scenarij na temelju vlastite knjige, bilo mi je muka jer sam potrošio godinu ili dvije na pisanje knjige, a zatim još godinu ili dvije da od istog materijala napravim scenarij. Kad sam se dohvatio pisanja scenarija na temelju tuđe knjige, osjećao sam se svježe, pun volje za pisanjem. Osim toga, knjiga Lynn Barber je prilično kratka i vrlo jednostavno strukturirana. Stoga sam imao slobodu da sve ostalo sam kreiram. Nisam imao obavezu da u scenarij ubacim neku veliku scenu ili veliki razgovor jer takvog nečeg nije ni bilo u njezinoj knjizi. Ovaj scenarij djelomice je adaptacija knjige, a djelomice moja mašta. Mislim da sam dobar u adaptacijama knjiga.

NACIONAL: Budući da ste vi pisali scenarij, očekivao sam više glazbe i spominjanja nogometa u filmu.

- Bilo je dobro odmoriti se malo od nogometa i glazbe. Međutim, život na periferiji, mene to podsjeća na prvu trećinu knjige “Fever Pitch”, s tim da je nogomet zamijenjen kulturom, glazbom, noćnim klubovima itd. Sve ostalo jako je slično, glavni lik želi biti dio toga, ali kad uspije ući u te krugove, potpuno se gubi i ne snalazi se u novom okruženju. Ovaj materijal za mene je bio idealan, mlada djevojka u jednom od ključnih razdoblja svog života, to je tema o kojoj sam pisao i ranije. Taj mi je materijal dao priliku da pišem scenarij koji počinje kao komedija, a zatim prelazi u nešto dublje. Kao pisca zanima me materijal iz kojeg mogu promijeniti ton priče, dakle materijal gdje iz komedije naglo mogu prijeći u nešto vrlo ozbiljno. Nema svaki materijal taj potencijal, tako da su mi memoari Lynn Barber pali u ruke poput nekog poklona i vrlo brzo sam se na osobnoj razini povezao s tom temom.

NACIONAL: Kažete da ste dobri u pisanju adaptiranih scenarija. Zašto je onda tek sada ekranizirana vaša prva adaptacija?

- Već sam prije radio adaptacije nekih knjiga, ali nikada ti scenariji nisu pretvoreni u film. Najveći projekt bila je adaptacija knjige američkog pisca Dave Eggersa “A Heartbreaking Work of Staggering Genius”. Napisao sam prvu verziju scenarija, ali mislim da nikada neće snimiti film po tome.

NACIONAL: Zašto vam vaša supruga Amanda Posey, koja je filmska producentica, nije pomogla da se vaši adaptirani scenariji i prije ekraniziraju? Kako vas dvoje poslovno funkcionirate?

- Oboje dijelimo istu strast prema novim projektima, filmskim ili književnim. Mislim da je ona u većem problemu od mene jer me ponekad, kad se filmski projekt ne razvija kako bi trebao, mora štititi. Prije nego što je film “An Education” snimljen, imali smo raznih problema, financijskih i drugih, a ona zna da ja mrzim ljude koji nam odbiju pomoći te im to nikada ne zaboravljam. S druge strane, ona zna da su to ljudi s kojima bi ubuduće mogla surađivati, pa me mora smirivati i objašnjavati mi kako se moram ponašati. I onda nastaju razne situacije. Primjerice, sjedimo za večerom, a ona mi ne smije reći kakvih je problema imala toga dana jer zna da ću ja poludjeti i poželjeti se obračunati s tim ljudima. Sada je sve u redu, film se prikazuje na festivalima, osvaja nagrade, a mi možemo nekamo otputovati i uživati u rezultatima rada.

NACIONAL: Znači li to da ste često u dvojbama i pitate se što to filmska industrija radi s vašim djelima?

- Stalno sam u dvojbama. Film je teže realizirati od knjige jer ne postoji jamstvo da će na kraju biti realiziran. Zato pisanje scenarija ponekad izgleda kao gubitak vremena. Znam da će, kad napišem knjigu i ako je dobra, ona biti i objavljena. Kod filma štošta odlučuje o njegovu nastanku, ne samo dobar scenarij. Za “An Education” napisao sam nekoliko verzija scenarija, svaki put tražili su nešto drugo, tako da sam gotovo odustao, pitao sam se čemu pisati ako ne žele snimiti film. Ipak, mislim da je pisanje stvar samopouzdanja. Dugo pišeš, sam si sa sobom, nikome ne pokazuješ što si napisao i samom si sebi kontrola, jedino ti samom sebi možeš objasniti da nisi poludio i da je sve u redu s tobom. Pedeset posto spisateljskog rada otpada na borbu s nedostatkom samopouzdanja. Zvuči glupo, ali mislim da većina pisaca ima taj problem.

NACIONAL: Otkud vi crpite samopouzdanje?

- Film “An Education” izvor je samopouzdanja. Sjedim s vama koji ste oduševljeni filmom. To mi daje samopouzdanje.

NACIONAL: Jeste li iznenađeni što je Carey Mulligan zahvaljujući ovom filmu već postala zvijezda?

Colin Firth u filmu 'Fever Pitch'- Moja supruga, jedan od producenata filma, jednog mi je dana rekla: “Mislim da smo našli pravu djevojku.” Pokazala mi je snimku njezine audicije. Istog trenutka sam postao nervozan i pitao je: “Zašto joj već niste dali ulogu? Zar ne vidite kako je dobra? Pa trebali biste je moliti da prihvati ulogu.” Prije nego što mi je pokazala snimku s audicije, supruga mi je rekla kako se radi o djevojci koja ima 22 godine, a ja sam isprva pomislio: “Ali mi trebamo 16-godišnjakinju.” A kada sam je vidio na audiciji, odjevenu u školsku uniformu, rekao sam “pa izgleda kao da nema ni 16 godina”. Njezina transformacija u tinejdžericu školarku koja podsjeća na Audrey Hepburn bila je fantastična. Tu kombinaciju nevinosti u izgledu i inteligencije u očima nemaju mnoge glumice, iz njene generacije gotovo nitko. One su lijepe, ali nisu pametne.

NACIONAL: Kako ste se vi ponašali kada ste imali 16 godina?

- Ja sam 1973. imao 16 i tada sam slušao Roda Stewarta i The Faces, bio sam opsjednut grupom The Faces, stalno sam odlazio na njihove koncerte. Jako puno sam čitao, ali do 16. godine to što sam čitao nije mi se činilo važnim. Nakon toga književnost je počela utjecati na mene. Počeo sam čitati knjige E.M. Forstera, “Sobu s pogledom” i “Put u Indiju”, počeo sam čitati Salingera, Camusa i tako dalje. S 18 me počeo zanimati film, na mene su počeli utjecati redatelji Martin Scorsese i Preston Sturges, stalno sam boravio u kino dvoranama. Zanimljivo, ali tada su na mene više utjecali redatelji nego pisci. Tek s 30 godina shvatio sam koliko su na mene utjecali pisci.

NACIONAL: Kad ste shvatili da ćete postati pisac?

- S 18 ili 19 godina shvatio sam da to imam u sebi, iako u tim godinama nisam previše pisao. No osjećao sam da postoji nešto u meni što kroz pisanje moram izbaciti van iz sebe. To je bilo jače od mene, ali se tom porivu nisam ni pokušao suprotstaviti. I danas osjećam taj poriv kao što sam ga osjećao prije 30 ili više godina. Razlika je jedino u tome što sam podjednako poznat kao pisac knjiga i filmskih scenarija, ali nikada nisam pristajao na kompromise. Uvijek sam pisao ono što hoću, nikad po narudžbi. I, što je najbolje, iako su to prilično osobne priče, publika je na njih reagirala bolje nego što sam očekivao.

NACIONAL: Poznata je vaša povezanost s glazbom. U posljednje vrijeme nastupali ste na koncertima zajedno s grupom Marah. Hoćete li i dalje s njima surađivati?

- Grupa je sada u neizvjesnoj fazi, ne znam što će biti s njima, ali ja bih tako rado nastavio nastupati s njima, možda i objaviti neki CD ili DVD s koncertnog nastupa. Da ne bi bilo zabune, ja ne pjevam nego samo čitam neke svoje kratke priče tijekom koncerta, između pjesama. Nisam s njima išao na turneju, nego bih, kada bismo se našli u istom gradu, gostovao na njihovim nastupima. Ipak imam posao, suprugu i djecu, ne mogu otići na dva mjeseca s njima na turneju. Kad dugo sjedite kod kuće i stalno pišete, svaka drukčija suradnja, nastupanje na koncertima, snimanje filma, itekako dobro dođe. A ja nisam asocijalna osoba, ali što mogu kad mi je posao strahovito asocijalan.

NACIONAL: Što je sljedeće, knjiga ili film?

- Objavljena mi je knjiga “Juliet, Naked” koja se, djelomice, dotiče glazbe. Radim na adaptaciji svoje knjige “Duži put do dna” i volio bih vam sa sigurnošću reći da će biti snimljen film, ali dobro znam do kakvih sve problema dolazi kad se priprema snimanje filma po mojoj knjizi ili scenariju.

NACIONAL: Nogomet vas i dalje zaokuplja. Kako vam se čini Arsenal ove godine?

- Nisu loši, ali nisu ni onakvi kakvi bih ja volio da budu. Valjda ćemo uskoro postati prvaci Engleske.