Zoran FerićVelike političke promjene u Hrvatskoj početkom devedesetih simbolički su označene otkrivanjem jednog spomenika. Bio je to spomenik banu i vojskovođi što su ga komunisti svojedobno uklonili s centralnoga gradskoga trga koji je nosio njegovo ime. HDZ se snažno oslanjao na hrvatske povijesne simbole, a kao jedan od svojih najjačih izbornih aduta iskoristio je i frustraciju koju su Hrvati osjetili zbog dugogodišnje manipulacije imenom svoga naroda i jezika. Na inicijativu HSLS-a vratio se ban Jelačić na centralni gradski trg koji je ponovo kršten njegovim imenom. Na tom valu nacionalnoga osvještenja bivši su komunisti iz sada nacionalističkog HDZ-a promijenili imena mnogih ulica i trgova uz bezbrojne gluposti i pretjerivanja. Ipak, neke frustracije iz nedavne prošlosti još uvijek ozbiljno opterećuju svijest i savjest hrvatskih građana. Možda i zato što osjećamo da ta nedavna prošlost još nije prošla. Naime, što je prošlost manje prošla, to više opterećuje sadašnjost, a njeni repovi još su nam uvijek u stanju krojiti budućnost.

I TAKO, U POLITIČKIM PREVIRANJIMA U ZIMU 2009. I 2010. nakon dugog vremena napokon smo dobili šansu da prošlost konačno prođe i da umjesto nje stigne neka druga prošlost koje ćemo se sjećati s manje grča u želucu. Naime, u čudnom i na mahove nadrealnom vrtlogu zbivanja na političkome bojištu dogodile su se u kratko vrijeme korjenite promjene. Ivu Sanadera ispisalo je iz njegove partije jer je pokušao puč i tako od jednog od najpopularnijih postao uvjerljivo najnepopularniji hrvatski političar. To je čovjek koji bi, da se nije gonjen neznanim nečim povukao s političke scene, nego da se kandidirao za predsjednika Republike, to danas možda i postao. Politička karijera Radimira Čačića krenula je neočekivanim smjerom prošloga tjedna kad je sudjelovao u teškoj prometnoj nesreći sa smrtnom posljedicom. Još se uvijek ne zna kakav će biti i koliko će trajati proces u Mađarskoj, ali ne možemo vjerovati da zbog toga njegova politička karijera može teći kao dosad. Milan Bandić izgubio je izbore, stranku i potporu u gradu kojemu je na čelu. U subotu je Glavni odbor SDP-a jednoglasno isključio iz stranke 14 članova koji su sudjelovali u njegovoj predsjedničkoj kampanji.

SVJEDOCI SMO DA SE U DVIJE NAJVEĆE STRANKE, koje od početka devedesetih vladaju hrvatskom političkom scenom, upravo događaju korjenite promjene. Imamo novu predsjednicu Vlade i novog predsjednika Republike. Denis Kuljiš u Jutarnjem piše da smo "dospjeli na viši nivo ove političke videoigrice". To je, naravno, i neki opći dojam: politika više nije ista kao što je bila prije samo šest mjeseci. Pa kao što su velike promjene počele otkrivanjem spomenika vojskovođi, možda je moguće i političke promjene koje se upravo događaju i od kojih očekujemo bolju i pravedniju zemlju početi također otkrivanjem jednoga spomenika. Nije nužno da on bude velik, s konjem i sabljom, ali je nužno da ima znatnu simboličku težinu i da na neki način ublažava još živu traumu velikog broja ljudi. Bilo bi lijepo da to bude spomenik Aleksandri Zec, dvanaestogodišnjoj djevojčici koji su merčepovci ubili na Sljemenu. Za njenu smrt, kao što znamo, nitko nije odgovarao, iako se znaju počinitelji. Oni su, naime, pušteni zbog proceduralne pogreške, a zapravo na intervenciju samoga Franje Tuđmana i ta je sramna abolicija svim dobronamjernim ljudima ovoga naroda stvorila strašan grč u želucu. Taj se grč osjeća svaki put kad se u javnosti pojave ili kad se samo spomenu njeni ubojice ili nalogodavci njenih ubojica, što se događalo upravo za vrijeme predsjedničke kampanje koja je za nama. Strašna priča o Aleksandri Zec na neki je način ušla u književnost, a njeno ime nosi i povelja Hrvatskog helsinškog odbora. Na temelju tih činjenica i općega stava javnosti možda bi se moglo zaključiti da je priča o Aleksandri Zec za nas prošlost i da je kao takvu, ma koliko strašnu, treba tamo i ostaviti. Nedavni politički događaji ipak pokazuju da nije. Siniša Rimac, koji je priznao da je sudjelovao u ubojstvu Aleksandre Zec, služio je kaznu zbog ubojstava u Pakračkoj Poljani, a nedavno mu je zatvorska kazna smanjena za godinu dana. Pa ako je Rimac dobio pomilovanje, Aleksandra Zec zaslužuje spomenik. Upravo mi je to, tim riječima, rekla prijateljica Leona, u subotu prije predsjedničkih izbora, ogorčena, ne samo Rimčevim pomilovanjem, nego u prvome redu time što dio socijaldemokrata u Hrvatskoj misli da Tomislav Merčep donosi glasove za predsjedničke izbore. To su ljudi koji su samo tjedan dana kasnije isključeni iz SDP-a zato što su radili protiv vlastite stranke. Oni su se, međutim, ogriješili i o nešto svima nama puno važnije: elementarnu ljudskost. Upravo zato bilo bi dobro da inicijativa za postavljanje spomenika Aleksandri Zec dođe iz gradskih mjesnih organizacija Novi Zagreb Zapad, Brezovica, Sesvete i ogranaka iz Gornje Dubrave i Peščenice. Bilo bi, dakle, dobro da ga, u prvom redu, predlože zagrebački esdepeovci i, drugo, da ga postave na Sljemenu. Na nekom upečatljivom mjestu, recimo na Činovničkoj livadi, gdje se zimi skijaju i sanjkaju djeca, pa kad su onako svi bijeli i prekriveni snijegom, da se ne zna što je spomenik ubijenoj djevojčici, a što su živa djeca oko nje. Bio bi to, čini mi se, idealan okoliš za ovaj spomenik.

KADA TURISTI DOĐU NA "SNJEŽNU KRALJICU" I ŠEĆU PO SLJEMENU, na malom postamentu moći će pročitati, recimo: "Ovu djevojčicu ubili su hrvatski kriminalci, ali nije ih osudio hrvatski sud, nego većina hrvatskih građana." I pri tome bi najoptimističnija riječ ovdje bila "većina", to je ono što nam svima skupa daje nade i što su pokazali ovi izbori: u Hrvatskoj većina misli pošteno. Pri takvom stanju stvari lakše je, naravno, suočiti se s onom manjinom koja još uvijek za ubojice Aleksandre Zec pronalazi svakojaka opravdanja i kojima je Tomislav Merčep ozbiljan izborni adut.