Renato BaretićApsolutni kralj, car, guru, premijer, predsjednik, visoki predstavnik i ovlašteni referent cijelog prošlog tjedna, unatoč žestokoj konkurenciji, za mene je Pavle Kalinić, čovjek kojemu u opisu radnih zadataka piše da predvodi skrb o sigurnosti Zagreba u slučaju najezde skakavaca, kiše gigantskih meteorita i salvi talibanskih raketa s nuklearnim glavama! Gomilom je novih budalaština tog tjedna pognojen hrvatski javni prostor, ali jedna, baš Kalinićeva, zaslužuje posebnu pažnju. Veli naš Pavle, a svi mediji prenose: “Smijali ste se oklopnjaku, a pogledajte sad Haiti!”

ZA NEUPUĆENE, PAVLE JE KALINIĆ PRIJE STANOVITA VREMENA PREDLOŽIO da Grad Zagreb, za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, nabavi najmanje jedan oklopnjak otporan na sve živo, od radijacije do majmunske gripe (ta je najgora!), kako bi se Zagreb uspješno suprotstavio svakoj eventualnoj ugrozi svoje devetstoljetnosti. Sprdala se s time tada svekolika hrvatska javnost, neki su čak predlagali da Grad Zagreb Pavlu Kaliniću financira doživotnu pretplatu na svaki vrtuljak u svakom lunaparku koji se nakratko ušanči pod Sljemenom, ali tek sad vidimo koliko smo bili u krivu, koliko smo bahato ignorirali pravodobni naputak eksperta. Jer - dogodio se Haiti... Stravična tragedija pogodila je tu, odavna od boga posvemašnje zaboravljenu državu, gdje se danas najsretnijima doimaju oni na koje se već u prvoj sekundi potresa stuštila tona betona. Oni su barem umrli istog trena, dok preživjeli umiru s odgodom od nekoliko dana... Haiti je danas devedeset i deveti krug pakla, vatromet nezamislive patnje i suvremeni ekvivalent biblijskog Sudnjeg dana. A sve je moglo biti drugačije, samo da su Zagrepčani na vrijeme naručili oklopnjak otporan na radioaktivno zračenje, bijelu kugu, ultraljubičaste zrake i crvenu pošast. Ali, što ćemo, budale ne slušaju, njima ni stoput nije dovoljno ponoviti.

SAD NAM JE SVIMA, A NAROČITO PRIKRIVENIM HAIĆANIMA u našim redovima, neugodno priznati da je Pavle Kalinić bio u pravu kad je, osim Schwarzenegger-oklopnjaka, predlagao i posebno sklonište, negdje u Sesvetama, gdje bi se u slučaju najteže frke (termonuklearnog udara na Malešnicu, poplave na Sljemenu, otvaranja Doma kulture u Dubravi, skidanja Radeljakovih kič-lustera u haustoru na Cvjetnjaku, predsjedničke inauguracije Ive Josipovića na Markovu trgu) mogla skloniti cjelokupna jednočlana skupština Holdinga. Sad tek vidimo koliko bi Port-au-Prince manje stradao da je bilo imalo pameti i volje za predviđanje sigurnosnih neumitnosti. I da, sramimo se vlastite gluposti. Ali sad je prekasno za zamišljanje potresa koji se tutnjajući zajuri, pa zastane na pola puta da razmisli: “Uf, onaj Pavlov oklopnjak, ipak... Hoće li se Pavle naljutiti ako krenem na Haiti, ipak on počinje na ‘H’, baš kao Hrvatska i sve drugo na ‘H’?” Naravno, da je bilo pameti i da smo na vrijeme odobrili pare za to nenadjebivo čudo od vozila, potres bi se (to je taj tzv. Pavlovljev refleks, učili ste iz psihijatrije, pardon, iz psihologije) poklopio ušima i nestao negdje pri dnu sredine Atlantika, ošinuvši planet blaže nego pritajeni prdac kakva besposlenog gradskog vijećnika. Pameti, međutim, nije bilo. Oklopnjak za Zagreb i Haiti, prvi takav na svijetu, još je u dijelovima, nesastavljen, razasut po proizvodnim pogonima Tvornice Takvih Oklopnjaka (adresa je poznata samo Rončeviću i Janši), a Sesvete tek sad, avaj, počinju plakati za propuštenim kapitalnim ulaganjem u Majku Svih Bunkera, neprijepornu turističku atrakciju i objekt pod vrlo vjerojatnom zaštitom UNESCO-a. Možda sad svima dođe iz dupeta u glavu: ako se ova boljševičko- talibansko-jugonostalgičarska trabunjanja o otopljavanju polova zaista pokažu točnima, pa se jednoga dana zaista dramatično podigne razina mora, što nas može spasiti osim antiradijacijskog oklopnjaka Pavla Kalinića? - Milane, ulazi, more je već do Jaske! - viknut će toga dana vizionar Pavle iz kupole svojeg antiradijacijskog “little tanka” na čijem se boku koči ime “Noa 2”, dok sporo brunda za leđima gradonačelnika u glibu Kozari Boka. - Nemrem, vidiš da delam! – odvratit će gradonačelnik Kozari Boka, gacajući po blatu. - Tu dandanas nema ni vode, ni struje, ni kanalizacije! Strašno! Ništ nisu napravili, čovjekomrsci jedni! - Struja kroz Malu Kapelu nosi vodu ovamo, i ako brzo ne uskočiš, otićeš i ti u kanalizaciju, blento! A za sutra je prognoza sveopći snijeg i led! - viče i dalje Pavle. Uto se tlo zatrese, a nebo zamrači od skakavaca. - Brojim ti do tri! - vrisnut će Pavle pa, bez brojenja, spustiti poklopac kupole i čvrsto ga zabraviti. U zadnjoj sekundi, preskačući odjednom po dvije prečke na Richterovoj ljestvici, u oklopnjak će se ipak uspeti i Milan. - Di idemo? - U Sesvete, u sigurnu kuću - kratko će Pavle, koncentriran na utipkavanje tajnih koordinata u automatski pilot. - O! Jadne žene... A šta je tamo? Otvaramo nekaj ili imaju neki problem? Prešutjet ćemo Pavlovu reakciju i ostale detalje vezane uz njihovo putovanje do sigurne kuće - ipak je riječ o tajnom objektu. Dovoljno je reći tek da će akcijski triler “Junaci Pavlovih ulica” završiti sretno i da će civilizacija biti spašena. Rijetki preživjeli poslije će pričati potomcima o Velikom potopu na Dan skakavaca i upozoravati ih da ne ponove njihovu grešku: “Smijali smo se Pavlu Kaliniću, o da, smijali smo se kao ludi njegovoj ideji o Oklopljenoj Antiradijacijskoj Arki i sesvetskom Hramu spasa, obijesno smo ga proglašavali prolupalim, rugali mu se na sve načine... A onda se dogodio Haiti...”