Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

Autor: Zoran Ferić

Strah od državne mature

Dok se proklamira društvo znanja, obrazovni rad se ne vrednuje, a profesori se katkad predstavljaju i kao društveni neprijatelji. Izjava predsjedničkoga kandidata Milana Bandića da Ivo Josipović nikada ništa nije radio, nego je samo bio profesor, vrhunac je takvog cinizma

Zoran FerićZoran FerićDepresiji, nesigurnosti i financijskim brigama pridružio se i jedan strah: strah od državne mature. Kako se približava 17. ožujka, datum pisanja eseja iz hrvatskog na državnoj maturi, maturanti su sve zabrinutiji. Međutim, nisu zabrinuti samo maturanti, nego i oni koji to tek trebaju postati, jer će pisati esej na probnoj maturi, a i njihovi roditelji. Ono što se prošlih godina samo pripremalo, postalo je stvarno, a rok se neumoljivo primiče.


I dok se depresivni dani vuku polaKo i lijeno, kao da ne kane proći, rok za maturu približava se sve brže. O ozbiljnosti problema svjedoče i pripreme za državnu maturu, koje se sve češće reklamiraju, i popratna literatura, koja učenicima treba olakšati državni ispit zrelosti i pisanje eseja. Zabrinuti su i nastavnici jer se po rezultatima državne mature vrednuje i njihov rad. U društvu u kojemu već godinama učitelje, nastavnike i profesore smatraju neradnicima, ta je briga vrlo opravdana. Jasno je da će zbog eventualnih loših rezultata državne mature situacija u kojoj rade nastavnici i profesori biti još gora. Živimo u zemlji gdje ne samo da se obrazovni rad ne vrednuje, nego se oni ponekad predstavljaju i kao društveni neprijatelji. Izjava predsjedničkoga kandidata Milana Bandića da Ivo Josipović nikada ništa nije radio, nego je samo bio profesor, vrhunac je takvoga cinizma. Naravno, nitko normalan ne misli da je to doista Bandićev stav o profesorskom zvanju, ali pomisliti da se i na to mogu dobiti politički bodovi samo po sebi dovoljno je strašno i rječito govori o klimi koja vlada u ovoj zemlji.

reći nekome profesor za mnoge je ovdje vrsta uvrede. Pa ako jedna neinventivna predsjednička kampanja treba biti po nečemu zapamćena, to je svakako akutni antiintelektualizam koji se u njoj javio i koji je mobilizirao neusporedivo više ljudi od političkih programa. Taj antiintelektualizam sustavno se širi od početka 90-ih. Ljudi koji misle postali su ozbiljni problem rigidne nacionalističke vlasti u kojoj su visoki dužnosnici postali oni koji škole nisu imali, ili pak oni koji su svoje škole prespavali. I tada su se djeca i mladi ljudi vidjeli: za uspjeh ti nije potrebna škola jer su tvornice pokupovali vozači i referenti. Uostalom, za najunosnija zanimanja bilo je čak poželjno ne biti previše kompromitiran školom jer to može štetiti ugledu. Za nogometaše, estradnjake, političare, generale i vlasnike poduzeća nije trebalo završiti školu. To je i vrijeme kad je interes za gimnazije naglo splasnuo, a enormno se i izvan svake pameti povećao interes za obrtnička zanimanja: frizere i vodoinstalatere. Duže školovanje smatralo se gubitkom dragocjenog vremena koje valja utrošiti za zarađivanje. Osim toga, korist koju mlado ljudsko biće dobije studiranjem bila je previše apstraktna da bi se mogla pojmiti. I usred takve antiintelektualne klime srednjoškolski profesori su se uporno borili za svoja prava i dostojanstvo znanja i struke. Osvrnemo li se na profesorske štrajkove 90-ih, jasno je da je sve nas više povređivao nedostatak dostojanstva nego nedostatak novca. Ali nastavnici i profesori tada su postali i državni neprijatelji.Parlamentarni antiintelektualizam tada je došao do izražaja i u izjavi o mozgu koji košta dvije marke.

ta JE izjava vrhunac idiotizma i nešto najblesavije što je ikada izrečeno u parlamentu. Stvari su se poslije ozbiljno poboljšale, a iz iste stranke iz koje je došla izjava o tržišnoj cijeni mozga došla je i parola o zemlji znanja. A s tom parolom i državna matura kao projekt unifikacije znanja za cijelu zemlju i nekakvog manje-više objektivnog vrednovanja. Kako će sve to funkcionirati, vidjet ćemo tek ove godine. A svakome tko je išao u školu, jasno je da učenici ne uzimaju posve ozbiljno ono što se ne ocjenjuje i što direktno ne utječe na njihov konkretan uspjeh. Sad su se odjednom susreli s vrlo konkretnim vrednovanjem: završiti srednju školu i upisati se na fakultet. I otud panika i strah. Ali ne samo zato. Kronični antiintelektualizam koji na mahove, kao u Bandićevoj izjavi, poprima i akutnu formu, ostavio je dubok trag i na djeci koja sada pristupaju državnoj maturi. Ozbiljno se boje eseja iz hrvatskog iz više razloga. U prvom redu, školske zadaće se dosad nisu pisale onako kako se to od njih zahtijeva na državnoj maturi. Iako su nastavnici imali vremena izvježbati formu školskog eseja kakav će doći na maturi, mnoga su djeca još uvijek nesigurna. Jedan je od glavnih razloga to što masovno izbjegavaju čitati lektiru, a esej se bazira na lektirnim naslovima. Učenicima na raspolaganju stoji nevjerojatan broj priručnika i internetskih stranica koji im pomažu da izbjegnu čitanje lektire. U vodičima kroz lektiru možemo naći sadržaje djela, karaktere likova, probleme o kojima govore pojedine knjige, s interneta se mogu se saznati ne samo sadržaji i opisi likova nego i detalji koje traže pojedini nastavnici, one specifične "cake" koje ima svaki roman ili drama. I tako se završava gimnazija ili kakva druga srednja škola a da se ne pročita ni jedna knjiga. A sad odjednom treba napisati esej o nekoj od tih nepročitanih knjiga. Tko se ne bi zabrinuo? Jer, iz vodiča kroz lektiru ne mogu se dobiti specifične slike i emocije koje pojedini naslovi stvaraju, ne mogu se iz njih izvaditi nekakvi omiljeni citati, emotivni aspekti čitanja i doživljavanja potpuno izostaju. Pa čak i kad za pisanje postoje vrlo konkretne smjernice i poveći citat iz teksta, osjećaj nesigurnosti zbog nepročitane knjige ozbiljan je problem.
Jasno je, treba reći da ni njihovi vršnjaci u Europi ne čitaju previše, velika priča o elektroničkim medijima koji su ugrozili knjigu vrijedi za sav civilizirani svijet. Ostaje ipak dojam da je knjiga kod naših malih čitatelja još dodatno hendikepirana tom kroničnom antiintelektualnom klimom koja je čitanje knjiga učinila trajno nepopularnim, a one koji čitaju čudacima i budalama.


Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika