Damir NovotnyU ekonomiji je uistinu važan optimizam potrošača, a rast potrošnje može biti pokretač oporavka iz recesije. S obzirom na predimenzioniran javni sektor, nedovoljno razvijene tržišne institucije i tržišna demokracija, nedovoljna konkurentnost gospodarstva, neprilagođen fiskalni sustav, niske investicije u industrijskom sektoru, zaokret može trajati više od jednog desetljeća. Zaustavljanje recesije hrvatske ekonomije neće biti moguće ako Vlada ubrzo ne počne djelovati na povećavanje kapaciteta potrošnje kućanstava.

HRVATSKA KUĆANSTVA SU SKLONIJA POTROŠNJI nego što su to kućanstva, primjerice, u susjednoj Sloveniji ili Mađarskoj. Njihove antirecesijske mjere bile su usmjerene na stranu ponude (opskrbljivanje dodatnom likvidnošću poduzeća u Sloveniji, povećavanje konkurentnosti poduzeća kroz devalvaciju nacionalne valute u Mađarskoj). Hrvatska vlada može bez većeg makroekonomskog rizika fiskalnim intervencijama djelovati na strani domaće ukupne potražnje. Transformacija sklonosti potrošnji u potražnju za proizvodima i uslugama je u hrvatskom gospodarstvu vrlo jednostavna: potrebno je povećati dohotke kućanstava i potražnja za proizvodima i uslugama će se povećati. Ključno je, međutim, pritom pitanje kako usmjeriti fiskalnu intervenciju i izbjeći povećavanje uvoza, odnosno povećavanja deficita na računu tekućih odnosa s inozemstvom, jednog od ekonomskih pokazatelja koji utječe na povećavanje ukupnih rizika domaćeg gospodarstva. Zabrinutost centralne banke da bi se to moglo dogoditi je opravdana, posebno nakon nedavnog iskustva s povratom duga umirovljenicima koji je u velikom dijelu u konačnici završio u javnoj potrošnji. Vlada je naime nezapamćenom kampanjom svjesno usmjeravala povećane dohotke umirovljeničkih kućanstava u kupovinu njenih paketa dionica HT-a i INA-e. Dakle, veliki dio ove fiskalne intervencije je vraćen državi, a ona je pak nastavila sa svojim investicijama koje su povećavale potražnju za proizvodima trajne potrošnje koja domaća poduzeća ne proizvode. Novac koji bi fiskalnom intervencijom došao do kućanstava morao bi povećati potražnju za domaćim proizvodima i uslugama. To se mora postići vladinim djelovanjem u dva smjera: povećavanjem poreznog opterećenja na potrošnju trajnih dobara i ulaganja u fizičku imovinu (imovinski porezi) te snižavanjem poreza na potrošnju proizvoda i usluga dnevne potrošnje (usluge, hrana). Vlada mora djelovati i u sektoru poduzeća, odnosno ohrabriti investicijsku potražnju. Velika većina naših poduzeća niz godina nisu dovoljno investirala u kapital i tehnologije koje bi mogle osigurati diferencijaciju na međunarodnom tržištu te nisu dovoljno konkurentna. Dodavanje nove likvidnosti u sektor poduzeća je, naravno, dobrodošla mjera, ali ona neće imati antirecesijski učinak. Slovenski model koji se spominje kao uzor je potpuno neprimjeren za stanje u kome se nalaze domaća poduzeća. Slovenska poduzeća jesu konkurentna na međunarodnom tržištu (Gorenje, Revoz, Krka) ali su imali uska grla u likvidnosti. Hrvatskim poduzećima nedostaje kapital i znanje, dakle činitelji učinkovitosti i konkurentnosti koji stvaraju pretpostavku za uspješnu internacionalizaciju poslovanja.

VLADINA INTERVNECIJA MORA BITI USMJERENA na ostvarivanje tog cilja: poduzeća moraju ulagati u kapital, nove tehnologije i međunarodni marketing, kako bi u srednjem roku povećala svoj izvoz i broj radnih mjesta. Instrumenti su pri tome dobro poznati u praksi vođenja ekonomskih politika: razvojne banke (equity financiranje), državni i regionalni investicijski fondovi, strukturni fondovi, javno-privatna partnerstva (private equity fondovi). Intervencija vlade u sektoru poduzeća, dakle djelovanje na strani ponude, mora imati cilj dinamiziranje poslovnog rasta poduzeća dodavanjem onih faktora koja poduzeća nisu mogla pronaći na tržištu. Uvjeti pod kojima bi se dodatna likvidnost pustila poduzećima nisu u funkciji tog cilja. Kamatne stope o kojima se govori su previsoke (6-7%), a rigidnost okvira pristupa toj likvidnosti je neprihvatljiva. Takva intervencija mora biti neusporedivo prihvatljivija poduzećima (kamatne stope ne bi smjele biti više od 3% jer jedino na taj način poduzeća mogu akumulirati kapital i investirati) i mora biti usmjerena upravo prema onim poduzećima koja su u poteškoćama i kojima je potrebno restrukturiranje. Ako se već pozivamo na slovenska iskustva, vratimo se petnaestak godina unazad kada je tamošnja vlada intervenirala u velikim poduzećima te im tako pomogla da se restrukturiraju i pozicioniraju na internacionalnom tržištu.

INSTRUMENTI KOJE JE ZA TAKVO RESTRUKTURIRANJE slovenska vlada koristila bili su paradržavne holding kompanije (KAD i SOD) kao i javno-privatna partnerstva s inozemnim investitorima. Hrvatska vlada mora definirati industrijske politike i također u narednim mjesecima kreirati instrumente za vladine intervencije u poduzećima koja se nalaze u poteškoćama i kojima treba vladina pomoć u restrukturiranju i internacionalizaciji poslovanja. Neki instrumenti već postoje, a neke, poput državnih (sanacijskih) holding društava i investicijskih fondova, tek bi trebalo kreirati.
Zaokret u vladinim politikama zahtijeva politički konsenzus, jer provođenje nadilazi jedan izborni ciklus i reforme mogu biti u početku bolne. Konsenzusa ne smije dakako biti oko nastavka prakse političke zloupotrebe fiskalnih (i naravno monetarnih) politika i metoda upravljanja državnim interesima u sektoru poduzeća.