PREDSJEDNIK SDP-a Zoran Milanović sa Slavkom Linićem, koji se spominje u obavještajnom izvješću“Odluka šefa SDP-a Zorana Milanovića da zatraži ostavku glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića teško je razumljiva. Naime, činjenica je da Državno odvjetništvo i Uskok u ovom trenutku vode barem dvadeset opsežnih istraga o korupciji u visokim krugovima državne vlasti, tako da bi Bajićeva smjena u takvoj situaciji u očima domaće javnosti, ali i međunarodnih institucija nedvojbeno bila protumačena kao korak nazad u konačnom raščišćavanju s korupcijom koje je posljednjih mjeseci očito počelo. Može se vjerovati da je i sam Milanović toga svjestan, pa nije jasno što je s napadom na Bajića mislio postići, osim ako se ne radi o pokušaju pritiska na Bajića.

Naime, dosad su korupcijske istrage zahvaćale samo događaje iz vladavine HDZ-a, ali nije isključeno da će Uskok kroz istragu doći i do spoznaja o tome da pojedini krakovi korupcijske hobotnice u nekim slučajevima, poput afere Hypo, završavaju i među uglednim članovima SDP-a. To u ovom trenutku SDPu, iz političkih razloga, definitivno ne odgovara i možda je to razlog Milanovićeve nervoze”, ispričao je za Nacional jedan dobar poznavatelj stanja u pravosudnim krugovima komentirajući prošlotjedni intervju Zorana Milanovića Jutarnjem listu u kojem je čelni čovjek SDP-a zatražio odlazak Mladena Bajića s pozicije glavnog državnog odvjetnika pod optužbom da je godinama kočio korupcijske istrage. Ipak, iako je Milanović u tom intervjuu ustvrdio kako je koruptivnost bila glavna odlika HDZ-ove vladavine u proteklih šest godina, u posljednje vrijeme u javnosti su se pojavile informacije koje sugeriraju da su u pojedinim aferama, poput one vezane za poslovanje Hypo banke u Hrvatskoj, osim HDZa, značajnu ulogu odigrali i članovi ostalih hrvatskih političkih stranaka.

Tako već mjesecima u domaćim medijskim krugovima cirkulira izvješće o poslovanju Hypo Alpe Adria banke, dokument u kojem se na 80 stranica detaljno analizira poslovanje Hypo banke u Hrvatskoj, opisuju veze čelništva te banke s brojnim moćnim osobama iz vrha hrvatskog političkog i društvenog života, te unosnim poslovima i golemim profitima koje je banka zahvaljujući tim vezama uspjela ostvariti. Iako su naručitelj i autor izvješća nepoznati, iz sadržaja i stila kojim je napisano može se pretpostaviti kako je ono djelo osoba iz obavještajnog miljea, te da je nastalo krajem 2007. godine, kad je vlasništvo nad Hypo bankom preuzela njemačka Bayerische Landesbank. Pojedini dijelovi tog izvješća, vezani za dugogodišnje veze Hypo banke s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, te financiranje poslova Vladimira Zagorca i Ivića Pašalića, već su objavljeni u domaćim medijima, no značajan dio izvješća posvećen je i odnosima čelnika Hypo banke s visokopozicioniranim dužnosnicima koalicijske vlade Ivice Račana, kao što su tadašnji potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić te istarski župan i tadašnji ministar europskih intergracija Ivan Jakovčić.

U izvješću se tvrdi kako se njih dvojica, uz pomoć još nekih osoba, kao što su poduzetnici Walter Wolf i Milan Naperotić, te tadašnji potpredsjendik Hrvatskog fonda za privatizaciju Krešimir Starčević, u više poslova protuzakonitim djelovanjem Hypo banci omogućili zaradu od više stotina milijuna eura. Konkretno, Hypo banka je od 2000. do 2003., kad je na vlasti bila koalicijska vlada Ivice Račana, u Hrvatskoj stekla niz vrlo vrijednih nekretnina, a prema navodima u izvješću, većeg dijela tih nekretnina banka se domogla kupujući jeftino poljoprivredno zemljište koje je kasnije prenamijenjeno u građevinsko ili preuzimanjem posrnulih tvrtki smještenih na atraktivnim lokacijama. U oba modela, kako se tvrdi u izvješću, Hypo banka imala je podršku predstavnika državne i lokalne vlasti, uglavnom na temelju dobrih osobnih odnosa čelnika banke s Linićem, Jakovčićem i ostalim osobama iz vrha državne politike. Ipak, prema informacijama iz izvješća, banka je većinu spomenutih poslova obavljala preko posrednika. U golemom broju poslova taj posrednik je bio austrijski poduzetnik Walter Wolf. Wolf je devedestih godina u Hrvatskoj uživao značajan ugled zbog svoje pomoći u nabavi oružja za hrvatsku vojsku tijekom Domovinskog rata.

ALFRED GUSENBAUER 2007. Zoranu Milanoviću prenio je važne informacije o Vladimiru ZagorcuTaj ugled Wolf je iskoristio da se nametne kao jedan od glavnih ulagača u hrvatskom privatizacijskom procesu, a u kratkom razdoblju kupio je cijeli niz hrvatskih tvrtki. Tako je Wolf u jednom trenutku bio vlasnik Karlovačke banke, remontnog brodogradilišta Lamjana na Ugljanu, Karlovačke industrije obuće (KIO), zadarske Maraske, hotelskog poduzeća Borik i pazinskog Purisa. U izvješću se tvrdi kako je Wolfu pri stjecanju vlasništva nad tim tvrtkama značajno pomogao Linić, koji je od 2000. do 2003. na temelju svoje pozicije u Vladi obnašao i dužnost predsjednika Upravnog vijeća Hrvatskog fonda za privatizaciju i koji je navodno austrijskom poduzetniku osigurao nisku cijenu i iznimno povoljne ugovorne uvjete. Tim ugovorima nije bila predviđena sankcija za Wolfa ako ne izvrši obećana ulaganja u tvrtke i održi osnovnu djelatnost tvrtke. Wolf to nije uspio učiniti ni za jednu tvrtku koju je preuzeo, a kako je kupnju svih njih financirao kreditima Hypo banke, banka je aktiviranjem založnog prava postala njihov vlasnik. U izvješću o poslovanju Hypo banke tvrdi se kako je to bio dogovoren plan i kako je Wolf zapravo samo bio paravan za banku koja se htjela domoći tvrtki zbog njihovih atraktivnih nekretnina, bez ikakve namjere da ih spasi i zadrži zaposlene.

Tako se primjerice tvdi da je KIO Wolf preuzeo za 4 milijuna eura samo radi nekretnina, kao i brodogradilište u Lamjani koje je uz osobnu pomoć Linića dobio za 1 kunu. Obje tvrtke završile su u vlasništvu Hypo banke, imovina KIO-a je rasprodana za namirenje dugova, a brodogradilište u Lamjani nakon nekoliko godina prodano je britanskom investicijskom fondu Jupiter Adria. Suradnja Hypo banke i Waltera Wolfa završila je 2004., kad je banka aktivirala založno pravo nad posljednjom Wolfovom tvrtkom u Hrvatskoj, zadarskom Maraskom. Posredničku ulogu kakvu je Wolf imao u poslovima Hypo banke u Hrvatskoj, prema navodima iz izvješća, imao je i istarski poduzetnik Milan Naperotić. Naperotić je navodno za Hypo banku preko tvrtki registriranih na sebe i svoje suradnike od 2000. do 2003. na području Istre kupio goleme količine poljoprivrednog zemljišta koje će kasnije uz pomoć istarskog župana Ivana Jakovčića, ali i čelništva SDP-a, biti preobraženo u vrijedno građevinsko zemljište. Najpoznatiji takav slučaj je kupnja milijun čevornih metara zemlje u Barbarigi i Dragoneri, koje su tvrtke AB Maris i Darija, registrirane u Lihtenštajnu, kupile po cijeni od 5 eura po kvadratu.

Cijena tog zemljišta višestruko je porasla nakon što je izmjenama urbanističkih planova proglašeno građevinskim, a još više nakon što je država najavila turistički projekt Brijuni rivijera, milijardu eura vrijedan plan gradnje niza hotelskih kompleksa, golf-igrališta i popratnih sadržaja na jugozapadnoj obali Istre, preko puta Brijunskog otočja. Pretpostavlja se kako je tim makinacijama vrijednost zemljišta povećana za 95 milijuna eura. Unatoč brojnim protestima, taj projekt dobio je jaku podršku SDP-a i IDS-a, a u kuloarima se spekuliralo kako je ključnu ulogu u tome svojim utjecajem na tadašnjeg premijera Ivicu Račana odigrao upravo Slavko Linić. Sam Račan čak je u srpnju 2003. došao u Istru osobno lobirati za projekt među lokalnim članovima SDP-a koji su mu se protivili. U međuvremenu je otkriveno kako su transakcije kupnje zemljišta financirane novcem Hypo banke, te kako banka drži 26-postotni udjel u spomenutim tvrtkama, koje su pak najavile razvoje golemih turističkih projekata na jeftino kupljenom zemljištu. Tako je još prošle godine trebao biti otvoren golemi turistički kompleks nazvan Porto Mariccio koji bi poslovao pod poznatim brandom Kempinski.

ISTARSKI ŽUPAN Ivan Jakovčić, stoji u izvješću, protuzakonitim djelovanjem je Hypo banci omogućio višemilijunsku zaraduIpak, to se nije dogodilo, radovi nisu započeli, a prošle godine u istarskim medijima počelo se spekulirati o mogućnosti da AB Maris i Darija prodaju zemljište. Kao i u slučaju prodaje Hypova brodogradilišta u Lamjani, kao potencijalni kupac spominjao se misteriozni britanski investicijski fond Jupiter Adria. Osim što je navodno bio ključna osoba u poslovima Hypo banke u Istri, Naperotić je u izvješću optužen i da je posredovao u privatizaciji nekih drugih velikih tvrtki, kao što je primjerice Dioki, gdje je Naperotić navodno kod Linića lobirao u korist riječkog poduzetnika Roberta Ježića i gdje je Hypo banka bila uključena kao financijer transakcije. Iako je spomenuto izvješće posvećeno poslovanju Hypo banke, u njemu su sadržane i brojne informacije koje se bave navodnim privatizacijskim nelegalnostima iz razdoblja koalicijske vlade. Tako se tvrdi da je HFP pod Linićevim vodstvom sklopio niz štetnih ugovora o privatizaciji pojedinih hotelskih poduzeća. Konkretno, optužbe se odnose na slučajeve privatizacije Hotelsko-turističkog poduzeća Primošten i starigradskog hotela Alan, poduzeća koja su navodno prodana po nepovoljnoj cijeni i uz loše sročene ugovore koji su kupcima poslije omogućili da izbjegnu ispunjenje uvjeta ulaganja na koja su se obvezali u svojim ponudama, odnosno da dionice prodaju prije nego što su ispunili svoje obveze.

Kao drugi odgovorni u tim se slučajevima spominje tadašnji potpredsjednik Fonda za privatizaciju Krešimir Starčević koji je navodno operativno vodio te privatizacije. Starčević, diplomirani pravnik, na tu je poziciju došao 2000. nakon višegodišnjeg rada u poznatim odvjetničkim uredima Marijana Hanžekovića, Porobija i Porobija, te u Tvornici duhana Rovinj. Nakon što je zbog raspada vladajuće koalicije s čelne pozicije u Fondu smijenjen HSLS-ov kadar Hrvoje Vojković, Starčević je sljedećih godinu i pol dana proveo na poziciji vršitelja dužnosti predsjednika Fonda, a poslije je postao član Uprave Hypo banke. Upravo na temelju takvog razvoja njegove karijere Starčevića se u izvješću predstavlja kao poveznicu između Linića i Hypo banke, te tvrdi kako snosi odgovornost za gubitke u spomenutim privatizacijskim poslovima, osobito s obzirom na to da je kupac hotela Alan, za račun tvrtke Splićanka tours, bila upravo Hypo banka. O tim se transakcijama već u više navrata pisalo u domaćim medijima, a određenu istragu navodno je vršio i USKOK, no nije utvrđena nikakva odgovornost tadašnjih zaposlenika Fonda. Komentirajući cijeli slučaj, Linić je izjavio da je hotel prodan za 8,8 milijuna kuna zato što su se kupci pojavili tek u četvrtom pokušaju njegove prodaje, te da je hotel prodan nakon jednoglasne odluke Upravnog odbora Fonda, a da viših ponuda u tom trenutku nije bilo.

O vezama Slavka Linića i još nekih članova SDP-a s čelnim ljudima Hypo banke u spomenutom izvješću govori se i u slučaju sukoba guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog s čelnim ljudima Bayerische Landesbanke, kojoj Rohatinski nije želio izdati dopuštenje za preuzimanje poslovanja Hypo banke u Hrvatskoj. Rohatinski je to učinio jer je smatrao da se BLB nije korektno ponašao u slučaju Riječke banke čiji je bio vlasnik i čijeg se vlasništva odrekao nakon što je banka imala goleme gubitke. Rohatinski je zato Nijemcima postavio čvrste uvjete koje su morali ispoštovati da bi dobili dopusnicu, a jedan od tih uvjeta navodno je bila i detaljna revizija poslovanja Hypo banke u Hrvatskoj. Ipak, kako se tvrdi u izvješću, Rohatinski se uskoro našao na udaru kritika vladajućeg HDZ-a, ali i SDP-a. Tvrdi se kako su Slavko Linić i Mato Crkvenac u javnosti lobirali za BLB tvrdeći kako su Nijemci važniji saveznici Hrvatskoj od Austrije i kako se njemačka banka u slučaju Riječke banke ponašala korektno. Dapače, Linić je navodno Rohatinskog optužio da zastupa interese američko-židovskih bankarskih interesa na štetu hrvatskih državnih interesa, što mu je Rohatinski zamjerio jer su obojica zajedno sudjelovali u spašavanju Riječke banke.

Zanimljivo je da se u izvješću također navodi kako se s takvim ponašanjem Linića slagao i tada novoizabrani predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Zbog toga se nakon Milanovićeva napada na Bajića na domaćim internetskim portalima pojavilo nekoliko tekstova u kojima se Milanovićevi motivi za takav istup analiziraju u kontekstu nekadašnjih veza vrha SDP-a i Hypo banke. U tim tekstovima spekulira se kako Milanović pozivom na Bajićevu smjenu želi zaštititi svog političkog mentora Linića, koji je svojim utjecajem jedan od najzaslužnijih što je osvojio vlast u stranci. Te tvrdnje uvelike se temelje na još jednom navodu iz tajnog izvješća o poslovanju Hypo banke, gdje se tvrdi kako je Milanović još 2007. tijekom svog posjeta Austriji od tadašnjeg austrijskog premijera Alfreda Gusenbauera dobio ekskluzivne informacije o poslovima Vladimira Zagorca, koji su opisani kao "prava bomba" koja se može iskoristiti u predizbornoj kampanji. Ako su te informacije točne, ispada da Milanović već dvije godine ima bitna saznanja sumnjivim poslovima Vladimira Zagorca koje nije iznio u javnost. S obzirom na već ustanovljenu vezu između Zagorčevih poslova i Hypo banke, sad se spekulira kako je Milanović informacije zatajio upravo zbog želje da sačuva svoje suradnike od istrage vezane za veze s tom bankom. S obzirom na to da se te optužbe uvelike temelje na tvrdnjama iz izvješća čiji je autor nepoznat, njihovu vjerodostojnost bit će iznimno teško utvrditi, a čini se kako je najbolji način da se raščiste taj da USKOK i DORH provedu brzu i detaljnu istragu po svim optužbama koje su u njemu navedene.