Jedna od meni najdražih izreka je ona koju je talijanski socijalist Ignazio Silone (pravim imenom Secondino Tranquilli) uputio šefu talijanskih komunista Palmiru Togliattiju, naravno, nakon što se s njime ideološki razišao: konačna bitka između dobra i zla vodit će se između komunista i bivših komunista.

Te su mi riječi stalno lebdjele pred očima za vrijeme predsjedničkih izbora dok su se moji prijatelji katolici i antikomunisti mučili za koga od dva kandidata glasaju, komunista ili bivšeg komunista.

Prvi demokrat i nekomunist

Ali jednostavno nam se morao dogoditi Sanader. Nikad nije bio u Partiji, čovjek s doktoratom, bratom svećenikom i sestrom koludricom, prvi demokrat i nekomunist na čelu Hrvatske nakon Mačeka, što znači pune 62 godine. I onda je ispalo da je mijenjao Inu za Podravku, Podravku za Fimu, Fimu za Croatia osiguranje, Croatiu za HSLS, HSLS za HSP, Pašalića za Glavaša, Glavaša za Šeksa, Šeksa za Bebića, generale za kredite, puč za parlament, sunčani Hvar za oblačni, tenkove za kamione... i da se u tom petljanju samo nadovezao na HDZ-ove dilove u kojima se zamijenilo Džapića za Paradžika, Plivu za operu, HAC za braću Žužul, IGH za Pelješac, Hercegovinu za Posavinu, Posavinu za Vukovar, državne rezerve za ništa, ministre za lopove, poštenje za proviziju i karijeru za orden.

Sad kad USKOK-ov skalpel reže po političkom tkivu, i dok baš iz svake porezotine curi ustajali gnoj, meni je utjeha Silone. Nakon što je Sanader pokazao za što su sve antikomunisti sposobni, zbilja će se presudna bitka između dobra i zla voditi između komunista i bivših komunista. Ali nije to bio nož u leđa. Kako kaže Oscar Wilde: pravi prijatelj zabije ti nož u prsa.