U RUKE POLICIJI Gudurić se predao 1. veljače navečer policiji u Banjoj Luci a nakon ispitivanja je prebačen u sarajevski pritvor Tužiteljstva BiHMjerodavne hrvatske institucije jako mnogo očekuju od Bojana Gudurića nakon što ga BiH izruči Hrvatskoj, doznao je Nacional od izvora iz samog vrha Vlade. Taj je izvor Nacionalu izjavio kako se očekuje da bi Gudurić možda već i do kraja tekućeg tjedna mogao biti izručen Hrvatskoj, a neizravno je isti izvor potvrdio da su prije Gudurićeve predaje s njim obavljeni i neki razgovori na temelju kojih su i izražena prilično optimistična očekivanja od onoga što bi Gudurić mogao izjaviti po izručenju u Hrvatsku. Izvor blizak vrhu Vlade izjavio je za Nacional da se očekuje kako bi Gudurić mogao otkriti dosad nepoznate detalje o atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića, a možda čak i naručitelje atentata.

Prava drama prethodila je prošlotjednoj predaji Bojana Gudurića, posljednjeg od optuženih za sudjelovanje u atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića, koji se 1. veljače naoko dobrovoljno predao policiji u Banjoj Luci, doznao je Nacional iz upućenih izvora iz Republike Srpske. Gudurić se po svemu sudeći nije iznenada samoinicijativno odlučio predati, nego su mu to vjerojatno sugerirali njegovi donedavni zaštitnici unutar Republike Srpske, i to tek nakon što je postalo jasno da su mjerodavne hrvatske institucije doznale gdje se Gudurić u posljednje vrijeme skrivao i tko mu je pružao zaštitu.
"Imali smo dobar trag, koji doduše nije bio jedini, ali je pomogao da se naprave pritisci radi Gudurićeva privođenja pravdi", izjavio je za Nacional visoki izvor iz Vlade.

Nepuna tri tjedna prije Gudurićeve predaje banjolučkoj policiji mjerodavna hrvatska institucija dobila je preciznu informaciju o tomu gdje se Gudurić nalazi. Vodstvo te institucije tada je dobilo informaciju da je Gudurić negdje oko pravoslavnog Božića viđen na području Banje Luke, te da ga ondje skriva ekipa ljudi bliska Milanu Šušljegu, za koga se tvrdi da ga zovu Mile Sneg ili Mile Beli. Šušljeg je za vrijeme rata u BiH bio pukovnik u vojsci Republike Srpske, a trenutačno je angažiran kao savjetnik u Vladi Republike Srpske. Izvori bliski hrvatskoj Vladi potvrdili su Nacionalu da je Šušljeg osoba od iznimnog povjerenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske. Do mjerodavne hrvatske institucije došla je informacija da je Šušljeg u posljednje vrijeme bio jedan od glavnih Gudurićevih zaštitnika, ali ne jedini, nego se kao njegov zaštitnik spominje i jedan bivši visoki dužnosnik iz Državne bezbjednosti Republike Srpske.

Tvrdnje po kojima je Gudurić u Republici Srpskoj uživao zaštitu nekih osoba bliskih tamošnjem premijeru Miloradu Dodiku, ali i osoba iz tamošnjeg obavještajnog podzemlja bude sumnju da se vrh tog BiH entiteta i dalje koristi uslugama organiziranog kriminala, što je velik sigurnosni problem za cijelu regiju. To ni u kom slučaju ne znači da neki dijelovi tamošnje policije nisu vrlo profesionalno i kvalitetno surađivali s hrvatskom policijom na rasvjetljavanju atentata na Pukanića i Franjića.

Informacija da se Gudurić skriva na području Banje Luke, te da ga skrivaju osobe bliske Šušljegu, iz Hrvatske je, među ostalim, proslijeđena i u Republiku Srpsku. To je po svemu sudeći iniciralo neka zbivanja koja su se formalno okončala tako što se Gudurić 1. veljače u večernjim satima predao banjolučkoj policiji. Nakon njegove iznenadne predaje mediji su se raspisali o nekim okolnostima tog događaja, prenoseći kako se Gudurić banjolučkoj policiji prvo obratio preko odvjetnika Nenada Balabana, a potom se dovezao u tamošnju lokalnu policiju i dobrovoljno predao.

S obzirom na to da se Gudurić predao samo dva dana prije početka suđenja atentatorima na Pukanića i Franjića, što je prošli tjedan počelo u Zagrebu, počelo se špekulirati da se on s nekim o toj predaji dogovorio, što bi moglo biti točno. Izvori bliski policiji Republike Srpske otkrili su Nacionalu što se dogodilo neposredno nakon Gudurićeve predaje. Nakon što se samoinicijativno predao banjolučkoj policiji, policajci koji su se zatekli na poslu u policijskoj stanici kontaktirali su s Darkom Ćulumom, načelnikom Centra javne bezbjednosti Banje Luke, i Vladom Jovanićem, načelnikom za posebne istrage MUP-a Republike Srpske. Oni su ubrzo došli u zgradu policije. Gudurića je potom ondje ispitivao Darko Ćulum, ispitivanju je prisustvovao i Vlado Jovanić, ali i još dva inspektora za koje se tvrdi da su iz MUP-a Republike Srpske. Iako ga je ispitivao, Ćulum nije osobno potpisao zapisnik o ispitivanju. Svi formalni prateći dokumenti žurno su potom proslijeđeni Tužiteljstvu BiH, u čiji je pritvor u Sarajevu Gudurić ubrzo prebačen. U službenom biltenu dnevnih događaja Centra javne bezbjednosti Banje Luke navedeno je da je "Gudurić dobrovoljno pristupio u zgradu Centra javne bezbjednosti".

ZAŠTITNIK LJUBAN EĆIM BIVŠEM dužnosniku Državne bezbjednosti RS-a sudilo se zbog šverca oružja, heroina i kokaina, EU i SAD ga sumnjiče da je pomagao Radovanu Karadžiću a sumnja se da je u bijegu pomagao i GudurićuJoš neke informacije koje su dospjele do Nacionala bude sumnju da su Gudurićevoj navodno dobrovoljnoj predaji mogla prethoditi dramatična zbivanja. Mjerodavne srbijanske i hrvatske institucije iz više su izvora dobile potvrde da se Gudurić prvo dulje vrijeme skrivao na području Novog Sada. Čak je znao napustiti Srbiju i prijeći se skrivati u Mađarsku. Mjerodavne institucije uspjele su ga približno locirati zahvaljujući tomu što je Gudurić bio u telefonskom kontaktu sa svojom suprugom. Nedvojbeno je utvrđeno da je Gudurić za vrijeme tih razgovora jedno vrijeme boravio u graničnom području između Srbije i Mađarske. Potom je otkriveno da je Gudurić u više navrata putovao i na područje Republike Srpske, ponajprije na područje Banje Luke.
Prema tvrdnjama upućenih izvora iz Republike Srpske, u posljednje vrijeme Gudurić se skrivao i na području lovišta Čelinac. Lovište Čelinac udaljeno je 18 kilometara od Banje Luke i 15 kilometara od Kotor Varoša. To je jedno od dvaju lovišta na području općine Čelinac, ima površinu od 32.568 hektara uglavnom brdskog područja na nadmorskoj visini od 185 do 759 metara. U tom se lovištu nalazi više lovačkih kuća, poluzatvorenih čeka i hranilišta. U jednom od tih improviziranih objekata skrivao se u posljednje vrijeme i Gudurić. Tvrdi se da se on ondje morao skrivati nakon što je u Republiku Srpsku iz Hrvatske pristigla informacija na temelju koje se moglo zaključiti da se u Hrvatskoj praktično zna gdje se Gudurić nalazi i tko su mu pokrovitelji u skrivanju.

Milan Šušljeg nije jedina osoba na koju se Gudurić ondje mogao osloniti. Tvrdi se da je među zaštitnicima Bojana Gudurića, ali i Željka Milovanovića, još jednog optuženika za sudjelovanje u atentatu na Pukanića i Franjića, u posljednje vrijeme bio i Ljuban Ećim. Ećim se rodio 6. siječnja 1964. Diplomirani je pravnik i bivši visoki dužnosnik Državne bezbjednosti Republike Srpske, koji je kao mlad vojsku služio u Zadru 1981. Ećimu se sve do kraja prošle godine pred Specijalnim sudom u Srbiji sudilo zbog trgovine narkoticima i zločinačkog udruživanja, ali je tužilaštvo zbog nedostatka dokaza odustalo od odluke da ga goni zbog tih kaznenih djela, pa će mu se nastaviti suditi samo za ilegalno držanje oružja i falsificiranje isprava. Isprva se Ećima zajedno s još osam osoba teretilo za šverc i prodaju 53 kilograma heroina i kokaina. Ećim je uhićen prije dvije godine u Beogradu, a pretraživanjem njegova stana pronađeni su pištolj Crvena zastava, falsificirane isprave i 158 tisuća eura. Nakon godinu i pol dana provedenih u pritvoru uz jamstvo od 400 tisuća eura Ećim je pušten da se brani sa slobode. Ećim se od tih optužbi branio tvrdnjama da nema veze ni s gramom droge niti s narkomafijom, te da se kao pukovnik tajne policije cijeli radni vijek borio protiv droge. Zanimljivo je da je jedan od optuženih u istom predmetu izjavio da ga je Ećim angažirao za nadgledanje i izvođenje radova u stanu u kojem se čuvala droga. Ećim je to demantirao i izjavio da je falsificirane dokumente dobio kao pripadnik tajne policije, radi vlastite sigurnosti koja je, po njegovim tvrdnjama, bila ugrožena međunarodnim obavještajnim igrama koje se polako privode kraju.

Ećim se od veljače 2004. nalazi na crnoj listi SAD-a i EU zbog sumnje da je bio u mreži pomagača haaških optuženika, prije svega Radovana Karadžića. U više navrata Ećimovu kuću pretraživali su pripadnici međunarodnih snaga i MUP-a Republike Srpske po zahtjevu Haaškog suda. Ećima su povezivali s najozloglašenijim kriminalnim miljeom Srbije i Republike Srpske. U medijima se u više navrata pisalo kako je Ećim u vrijeme rata bio među vođama ozloglašenih Crvenih beretki, a kako je nakon rata bio zadužen za reketiranje banjolučkih poslovnih ljudi radi pružanja financijske potpore skrivanju Radovana Karadžića. Sumnje da je bio jedan od glavnih pomagača u skrivanju Karadžića Ljubana Ećima svakako su činile kvalificiranim i za pružanje logističke zaštite i donedavno odbjeglom Bojanu Guduriću. U banjolučkim Nezavisnim novinama nekoliko dana nakon Gudurićeva uhićenja objavljen je članak u kojem se tvrdi da je Gudurić tim novinama poslao pismo u kojem on negira bilo kakvu povezanost s ostalim optuženima i djelom koje mu se stavlja na teret.

BJEGUNAC I VRH VLASTI Premijer Republike Srpske Milorad Dodik bio je u bliskim odnosima sa Šušljegom i Ećimom, osobama koje su pomagale GudurićuGudurić je navodno napisao da nijednom radnjom nije pridonio izvršenju atentata, niti je znao da će ubojstvo biti počinjeno. U istom tekstu navodi se da je Gudurić navodno napisao da je Roberta Matanića i Amira Mafalanija zadnji put vidio početkom listopada 2008., ali da ostale optužene sudionike u tom zlodjelu uopće ne poznaje. Raspisao se Gudurić navodno i da u životu nije držao pušku u ruci, da uopće ne zna pucati iz snajpera koji je, prema vlastitom priznanju, ipak držao u rukama, ali na nekoj zabavi u Sloveniji i slično. Zato je Gudurić u tom navodnom pismu naveo da on i da hoće ne može biti pokajnik.

Zanimljivo je da je nekoliko dana prije, na početku suđenja, Robert Matanić bez okolišanja svu krivnju za atentat prebacio upravo na Bojana Gudurića i Željka Milovanovića. U prvim danima nakon Gudurićeve predaje opsežno se pisalo i da je on u smrtnom strahu od Sretena Jocića, te da se zapravo zato predao. Teško je trenutačno dokučiti što je od navedenog istina. Ako je Gudurić nevin, nije jasno zašto bi se morao bojati Jocića. Indikativno je da je izrazio povjerenje u hrvatsko pravosuđe, te želju da ga se izruči u Hrvatsku. Neki Nacionalovi izvori iz kriminalnog miljea tvrde da je Gudurić doista u smrtnom strahu od Jocića, te da su mu Jocićevi ljudi zaprijetili ubojstvom obitelji ako svim silama ne pokuša očistiti krivnju s Jocića i Slobodana Đurovića. U srbijanskim su se novinama nakon Gudurićeve predaje pojavili i članci u kojima su se citirali izvori koji tvrde da bi Gudurić mogao mnogo toga reći o atentatu, o ulozi koju je u atentatu imao Jocić, a čak možda otkriti i njegove naručitelje.

Činjenica da se u medijima naglašavalo kako se Gudurić dobrovoljno predao, kao što su se naglašavale i Gudurićeve navodne tvrdnje da uopće nije izravno sudjelovao u atentatu, daje naslutiti da se Gudurić ipak možda sprema zatražiti pokajnički status. S druge strane, tvrdnje Gudurićevih odvjetnika o njegovim navodnim tvrdnjama da on nema pojma o atentatu mogu značiti i da je nekome iznimno stalo da Gudurić ne surađuje s vlastima. Što je zapravo odlučio sam Gudurić moglo bi se doznati vrlo brzo, osobito bude li uskoro izručen u Hrvatsku, a ne u Srbiju gdje navodno strahuje za vlastiti život.