Srećko JurdanaS aspekta fizikusa promatrano, autoru ove kolumne naziv Il Piccolo može se dati samo u vicu, no hrvatski portali primijenili su ga u vrlo ozbiljnome kontekstu, kad su zadnjih dana masovno pokrali sadržaj njegovoga teksta o odlasku Ive Sanadera. Na planu tog "preuzimanja", u kojem je materijal Nacionala hladnokrvno interpretiran kao materijal tršćanskog dnevnog lista, razvijala se jednodnevna medijsko-pljačkaška burleska s motivom zamjene uloga (qui pro quo), koja bi nekom parodičaru bez problema mogla poslužiti kao vrhunska teatarska inspiracija. Spomenuta lopovska burleska - dramski žanr na kojem hrvatski portali žive - svakako zaslužuje specijalnu dodatnu prezentaciju.
Prevršena mjera nepristojnosti
Kao što je čitateljima poznato, uredništvo Nacionala odlučilo je - putem ove kolumne - u prethodnome broju objaviti svoja saznanja o okolnostima ostavke Ive Sanadera, predviđajući s dobrim razlozima da će to privući masovnu medijsku pažnju. Gospodin Sanader velika je tema, otišao je bez objašnjenja usred mandata, odmah potom počeli su ga povezivati s nizom fascinantnih financijsko-političkih afera, i Nacional je u tom kontekstu na stol iznio svoje, službeno nepotvrđene ali vjerodostojne spoznaje da je Sanader bio ultimativno prisiljen na ostavku 18. lipnja 2009. godine u Bruxellesu. Visoki predstavnici EU-a i SAD-a naredili su mu da ode, suočivši ga s kompromitantnim dokumentima povezanim na jednoj strani s Hypo bankom, na drugoj s mutnim trgovanjem energentima (o čemu je informacije prikupila slovenska tajna služba Sova). Suočen s pritiskom kojem se nije mogao oduprijeti, Sanader je ostavku podnio 1. srpnja, ne spominjući ni u minimalističkim naznakama razloge svog poteza.
Sve je to objavljeno u ovoj kolumni, i hrvatski mediji mogli su odmah prenijeti te informacije, dakako: uz jasno navođenje izvora. Upravo je navođenje izvora, međutim, kulturna i pravna obaveza koju ti mediji nisu spremni prihvatiti, o čemu smo ovdje već pisali. S Nacionalom će se radije infantilno igrati skrivača negoli nastupiti pošteno, i takvo ponašanje prevršilo je svaku mjeru nepristojnosti. Kad je riječ o slučaju Sanader, na kolumnu u početnoj fazi nije bilo nikakve reakcije, osim korektnoga teksta ljubljanskoga Dela. Njegov zagrebački dopisnik Rok Kajzer prenio je informacije i u novinama i na portalu, profesionalno - na osam mjesta - navodeći Nacional kao originalan izvor, kojim se Delo samo koristi.
Hrvatski prepisivači uživaju u prijevari
Hrvatski mediji kurvinski su čekali nekoliko dana tražeći načine kako bi stvar prenijeli bez spominjanja Nacionala, i učinilo im se u jednom trenutku da im je s neba poslan spomenuti Il Piccolo. Silvije Tomašević - dopisnički artefakt iz drevnih vremena kuće Vjesnik, koji se danas herojski bori protiv odlaska u penziju - poslao je iz Rima na portal Večernjeg lista navode o Sanaderu koji su bili doslovno prepisani iz Nacionala, predstavljajući ih kao otkrića tršćanskog Il Piccola. Tomaševićev falsifikat - s naslovom "Talijanski list Piccolo: Sanaderovu ostavku tražili EU i SAD ucijenivši ga objavljivanjem dosjea", iz čega se odmah moglo vidjeti da je uzet iz Nacionala - dočekan je u Hrvatskoj kao idealan povod za prekid lovostaja. Mnoga druga lokalna elektronička izdanja - Index hr., portal Jutarnjeg lista, T-portal, Javno hr., portal 24 sata itd. - zgrabila su ga i prezentirala kao senzacionalnu vijest koja stiže iz Il Piccola, izostavljajući čak i Večernji list kao posrednički "izvor". Po sadržaju Tomaševićeva teksta svima njima bilo je kristalno jasno da se radi o prijepisu Nacionalove kolumne, koji je Tomaševićevom površnošću stavljen u vezu s Il Piccolom, ali nije im padalo na pamet da provjere pozadinu slučaja: njihovim amaterskim ljubomornim instinktima godilo je da se kao suvereni izvor spomene Il Piccolo, to jest - da se Nacional pretvori u Il Piccolo.
Suočeno s tom novom pokvareno-grotesknom operacijom krađe njegovoga novinarskoga i intelektualnoga vlasništva, uredništvo Nacionala odlučilo je lisicu istjerati iz kokošinjca. Nacionalov urednik Marko Ćustić nazvao je redakciju Il Piccola i zamolio ih da mu pošalju tekst o Sanaderu. Ljubazno su se odazvali molbi, i kad je tekst stigao, potvrdilo se ono što smo i pretpostavljali: Il Piccolo je kao svoj izvor pošteno naveo Nacional. U nadnaslovu je stajalo "Otkrića hrvatskog tjednika Nacional", a u samome tekstu Nacional je još tri puta spomenut kao jedini izvor informacija za ono o čemu Il Piccolo piše. Europskim novinama, malima ili velikima, ne pada - kako vidimo - na pamet da se kite tuđim perjem. Ako i stave neko pero na sebe, jasno će navesti vlasnika, za razliku od hrvatskih prepisivača koji uživaju u nesputanome životu na prijevari. Ukradi im, smotaj ih, i pravi se blesav - njihovo je profesionalno geslo.
Medijsko licemjerje i agresivni bezobrazluk
Nacional je nastavio akciju, i telefonski obavijestio (glavnoga urednika Večernjeg lista) Gorana Ogurlića, i sve portale koji su bili u igri, da - prenoseći Il Piccolo - zapravo pljačkaju Nacional. Rezultat intervencije bio je gotovo zanemariv. Večernji je tekst maknuo sa sitea, no kasnije ga je vratio, postavivši u naslovu Nacional nakon navođenja Il Piccola. Slične eksperimente izvodili su i drugi, a neki su hladnokrvno ostavili članak na siteu kakav je i bio. Sadržaj uvodne kolumne iz Nacionala počeo se, štoviše, reproducirati i u tiskanim dnevnicima, najprije u Poslovnom dnevniku, potom u Novom listu, gdje se autor Branko Podgornik pozvao na pisanje Il Piccola, i tek kasnije spomenuo da je "Il Piccolo to preuzeo iz tjednika Nacional". Politički komentator Novog lista nije, kako vidimo, bio u stanju pročitati Nacional i iz njega izravno uzeti što je htio, uz navođenje izvora. Po domaćim novinarima ispada da Nacional ne izlazi u Hrvatskoj, da se proizvodi negdje u Zemlji Nedođiji, i da je do njegovih tema moguće doprijeti samo preko inozemnih medijskih posrednika, ili tuđih kopija koje zamjenjuju domaći original. Na svijetu nema takvog medijskog licemjerja, provincijalnosti i agresivnoga bezobrazluka.
U složenome dramskome postupku pretvaranja Nacionala u Il Piccolo katalizator je, dakle, bio spomenuti Silvije Tomašević, birokratska okamina koja se, uzimajući temu s nekog nepoznatog sitea, nije potrudila pročitati ni Nacional ni Il Piccolo, na koji se pozvala. Svakom profesionalcu bilo bi, uostalom, odmah jasno da talijanski lokalni list poput Il Piccola ne može samostalno doći do suptilnih istraživačkih informacija o stvarnim razlozima ostavke hrvatskoga premijera, i da bi u najmanju ruku trebalo pogledati što taj Il Piccolo doista piše. Na Tomaševića su se spremno nadovezali svi domaći plagijatori, i novim primjerom potvrdili staru spoznaju da stalna u hrvatskom svijetu samo krađa jest.
Radimir Čačić i politika
Radimir Čačić objavio je zadnjih dana da ostaje do daljnjega u politici, odnosno na čelu HNS-a, unatoč opterećenjima prometnom nesrećom koju je izazvao u Mađarskoj. “Savjetovao se s prijateljima”, kaže, i zaključio da je to najbolje rješenje. O tome se doista može diskutirati. Kad je o samoj nesreći riječ, u kojoj su dvije osobe poginule uslijed naleta Čačićeva automobila na vozilo ispred njega, za gospodina Čačića tu mogu postojati i neke olakotne okolnosti, npr. naglo usporavanje prednjeg vozila, vremenske prilike itd., no sve je to predmet istrage. Čačićev trenutačni halo-efekt u javnosti je da je izazvao tešku nesreću i da se pokušava nastaviti baviti politikom kao da se ništa nije dogodilo.
Ni učestale izjave da se radi o njegovoj velikoj osobnoj tragediji bitno mu ne poboljšavaju javni status. Čačićev lik je u cijeloj situaciji nesumnjivo obilježen elementima tragičnosti, no tragedija se u prvome redu odnosi na ljude koji su u nesreći poginuli, i na njihovu obitelj. Gospodin Čačić ne vodi dovoljno računa o nijansama, a ni o stranci u kojoj djeluje. Vođenje HNS-a mogao je mirno prepustiti Vesni Pusić, koja je u predsjedničkoj kampanji znatno unaprijedila svoj politički image. Na taj način Čačićeva prometna nesreća prošla bi mimo stranke; s Čačićevim ostankom na položaju predsjednika stranka će s njim podijeliti i njezine posljedice.
