Dinamovci su se nedavno za Sportske novosti dali slikati kako se mole u Međugorju: kleče oko križa na brdu ukazanja, a njihovi južnoamerički kolege još stignu i očijukati sa svojim zgodnim zemljakinjama koje su ondje na hodočašću. Nogomet je previše važna stvar za državu i nogometaši se moraju uklopiti u službenu ideologiju. Prije 30 godina su obilazili Tjentište i na televiziji plakali za Titom, uoči rata su se tukli s narodnom milicijom, a sada obavljaju javnu pokoru.

Iako su se vjerojatno ugodnije osjećali par dana kasnije na terevenki s Halidom Bešlićem koja je potrajala do sitnih sati, ne mislim da su posve beskorisno upotrijebili vrijeme u molitvi. Ta mladi čovjek koji je rob svojeg menadžera, koji ima tek nekoliko godina da zaradi za čitav život, kojega i najneznatniji trenutak nekoncentriranosti može pretvoriti u invalida i vratiti u siromaštvo, koji je sveden na dresiranu zvijer... ima se vjerojatno Bogu požaliti na nešto. A i to ako stigne, ako ga ne bace niz ledeni tobogan kao Nodara Kumaritašvilija samo da vide koliko brzo može čovjek juriti na sanjkama, pa da pogine u sekundi.

No ima nešto za što se ne mogu moliti, a to je baš ono što im je najvažnije - za pobjedu. Isus u "Don Camillu" to razložno objašnjava: kad bi Bog dao jednima pobjedu, oni bi ga imali pravo blagoslivljati, ali bi ga isto tako imali pravo proklinjati oni koji izgube. Ako nađete izgubljeni novčanik, nije Bog uredio da ga vlasnik izgubi. Ili ako dobijete na burzi, recimo.

Zato je uzalud palio svijeće u Stefansdomu onaj našijenac da pospješi pobjedu hrvatskih rukometaša u Austriji. Doduše, barem se još molio Bogu, za razliku od mnogih koji se mole božanskim sportašima. Kako ono ide ona pobožna pjesma, i u nebo s njim, i u pakao, za sveto ime Dinamo...